Sve nestaje, priče ostaju

Dobar dio uvoda u lanjski tekst o najvrednijim ostvarenjima u hrvatskoj umjetničkoj prozi u razdoblju od Interlibera 2019. do Interlibera 2020. bio sam posvetio teškim učincima pandemije bolesti COVID-19 na književni život. Premda smo se nadali da će se stvari u nekom pristojnom roku vratiti na staro i da nam „novo normalno“ neće i nakon 2021. uređivati život, pa tako ni ovaj književni, sve nam govori da ćemo ipak morati ostati strpljivi optimisti. I ne bi nam to trebalo biti teško – dapače! – jer su knjige i dalje oko nas, a „potreba za pričom i pričanjem ostaje“. Slijedeći tu osnovnu temu govora Ive Andrića na svečanosti dodjele Nobelove nagrade prije šezdeset godina, Josip Mlakić kao autofikcijski lik ovako o tome piše u završnom pasusu svog romana Na Vrbasu tekija:

 * * *

Moj izbor za 2021.

Drago Glamuzina:
Drugi zakon termodinamike

Miljenko Jergović:
Vjetrogonja Babukić

Damir Karakaš: Okretište

Josip Mlakić: Na Vrbasu tekija

Ivica Prtenjača: Sine, idemo kući

Goran Tribuson: Vilinska priča

Ivan Vidak: Radio Siga

 * * *

Potreba za pričom i pričanjem

„Poput života teku i dotrajavaju priče, nadživljujući svojim trajanjem one koji ih pričaju. Priče su to nastale iz iskonske ljudske potrebe, stare koliko i potreba za vodom i hranom – da pričaju i slušaju tuđe priče. Iz potrebe, dakle, stare koliko i čovjek sam. Ili priče koje nastaju iz ljudske muke, one zapisane, ispričane stotinama, tisućama znanih i neznanih, podjednako onima kojih više nema i onima koji dolaze, iz neke tajanstvene potrebe kojoj se ne zna uzrok ni povod. Svaka od tih priča sazdana je od duha, od njegove paučine i promaje, a ne od opipljiva materijala podložna kvaru, šteti i propadanju, od čega je sve sazdano: slavoluci, crkve, mostovi, mauzoleji, dvorci, tvrđave, Kompanije i Konaci, pa i jajački samostan (…). Sve to stari, propada i nestaje, a priče o njima ostaju, upravo zbog te neutažive ljudske potrebe za pričom. Od svih ljudskih tvorevina, dakle, jedino su priče vječne.“

Te bi riječi, kaže Mlakić, trebale biti „svojevrsna posveta velikom piscu“, a sam je roman Na Vrbasu tekija (izdavači: Fraktura, Zaprešić, i Franjevački samostan sv. Luke, Jajce) plod njegove dugogodišnje fascinacije djelom Ive Andrića. Mlakić je napisao opsežan, složen i vrlo snažan trodijelni roman u kojem su prva dva dijela koncipirana kao Andrićev „izgubljeni rukopis“ te oponašaju njegov jezik, stil i fratarsku tematiku; treći je dio romana – u kojemu se Mlakić pojavljuje kao lik pod svojim građanskim imenom i prezimenom i kao pripovjedač u prvom licu jednine – spoj autorovih autobiografskih detalja i njegovih razmišljanja o nekim bitnim aspektima stvaralaštva toga pisca. U tom je dijelu autor napravio i poveznicu dvaju krvavih povijesnih razdoblja BiH s današnjom dramom iseljavanja i nestajanja Hrvata iz te zemlje. Valja reći da su ove „stilske vježbe“ već treća Mlakićeva posveta Andriću i da nije slučajno da upravo hrvatski pisci iz BiH – uz Mlakića Ivan Lovrenović, Dragan Pavelić, Miljenko Jergović, Nebojša Lujanović i dr. – posvećenošću Andriću danas u Hrvatskoj čine njegovo djelo možda življim i životnijim nego ikad prije.

Zacijelo se roman Drugi zakon termodinamike (VBZ) pjesnika i prozaista Drage Glamuzine većini čitatelja kojima je u sjećanju ostao njegov prozni prvijenac Tri (2008) morao činio iznenađenjem. Možda manje zbog autorova dugoga proznog posta, a više zbog toga što je u svoj drugi roman uveo neke novosti i tako postigao drukčiju, zanimljiviju dinamiku teksta. Rastvorio je prostor ne samo za analizu složenih međuljudskih odnosa i različitih karaktera nego i za sliku širega društvenoga konteksta. Protagonisti Glamuzinina romana sredovječni su ljudi, pripadnici već poprilično umorne generacije, nezadovoljni svijetom u kojem žive, bez vjere da nešto mogu promijeniti, zaokupljeni vlastitim životima. Okupivši se jedne večeri kod zajedničkog prijatelja, svatko će od njih ispričati neku „krvavu priču“ iz svog života, nešto „čega se sramimo i bojimo“ – priču koja je morala biti konkretna i autentična, koja je pojedincu promijenila život. Pisan zanimljivo, s osjećajem za dramatične obrate i nijansiranje raspoloženja, za uočavanje otklona od uobičajenoga načina ponašanja, Drugi zakon termodinamike jedan je od najintrigantnijih i najboljih romana objavljenih u posljednje vrijeme.

U posebnoj napomeni na kraju romana Okretište (Disput) autor Damir Karakaš napisao je da je „roman nastajao dugo i mukotrpno, moje najteže pisanje do sada“, a nakon izlaska knjige izjavio je da je to njegovo „najintimnije književno djelo“. Danas čitatelji znaju pozadinu autorovih izjava – znaju da je prije nekoliko godina doživio napad nožem, koji je jedva preživio i nakon kojeg se dugo oporavljao. Kad je odlučio napisati roman o tome, odabrao je svom spisateljskom nervu najprimjereniji žanr, autofikciju. Nakon ranjavanja i mjeseci rehabilitacije proživljavao je traumatične dane i noći suočavajući se s osjećajem nemoći, s nakupljenim bijesom i željom za osvetom; lomio se oko središnjeg etičkog pitanja svoje traume – pitanja krivnje i oprosta. Najsnažniji su dijelovi romana upravo oni u kojima opisuje hrvanje s osvetoljubivim precima koji u morbidnim snovima od njega traže oko za oko, zub za zub te stranice na kojima govori o svojoj konačnoj pobjedi – odustajanju od osvete i prihvaćanju života kakav se nudi, da bi se izašlo iz tunela traume. Okretište je knjiga puna najrazličitijih i najneočekivanijih zvukova i šumova, tišine i buke, boja i sjena, neobičnih detalja i rakursa piščeva oka. To je već treći Karakašev roman zaredom u kojem čitatelj uvijek iznova otkriva izazovno bogatstvo književnog minimalizma i može uživati u najvišim stilskim dometima.

Njemačka priča

Radnja romana Ivice Prtenjače Sine, idemo kući (nagrada VBZ-a za 2021) zbiva se u nekoliko dana u Zagrebu u proljeće 2020, u doba kad je proglašena pandemija koronavirusa. Iz nekog sela u zaleđu Zadra na kontrolu u bolnicu Jordanovac dopremljen je otac, pekar kojemu je brašno prouzročilo tešku plućnu bolest, sada već u terminalnoj fazi. U njegovoj pratnji je majka, u Zagrebu ih dočekuje sin, glavni lik i ujedno pripovjedač romana. Pred sinom je velika moralna dilema – ostaviti oca krutom bolničkom sustavu i izglednoj brzoj smrti u nedostojnim uvjetima ili pak poslušati očevu posljednju želju („Sine, idemo kući.“), nagovoriti doktore da ga puste, potpisati bolničke papire i preuzeti svu odgovornost na sebe. Teška priča o bolesti i gubitku oca, ta „nerješiva emotivna klopka“, uravnotežena je analeptičkim slikama sretnog odrastanja u roditeljskoj kući punoj obiteljske topline. I u ovoj se knjizi vidi koliko je Prtenjača razvio neke individualne spisateljske odlike koje ga čine drukčijim, posebnim, prepoznatljivim u mnoštvu glasova.

Roman Gorana Tribusona Vilinska priča (Egmont) zbiva se u Njemačkoj i dijelom u Austriji u prvoj polovici 20. stoljeća, a svi su likovi Nijemci. Protagonist romana, Berlinac Max Linder, bježi od autoritarnog oca i s vremenom postaje cijenjen istražitelj na kriminalističkom odjelu minhenske policije. Okvirno, riječ je o klasičnoj prozi o slabom pojedincu u žrvnju velike povijesti, a u romanu su razvijene dvije ključne teme: rađanje i širenje nacizma u Njemačkoj te tri ljubavne priče u kojima su žene nesretno završile. Max je čovjek koji ne voli politiku niti ga ona zanima, ali u vrijeme u kojem živi sve je politika, osobito u Njemačkoj, pa joj ni on ne može umaknuti. Treba li posebno isticati da autor vješto vodi fabulu i da skladno prepleće žanrove – roman o odgoju, elemente bajke, povijesnog, ljubavnog i kriminalističkog romana, fantastike? Na jednome mjestu okupljena gotovo sva Tribusonova najbolja spisateljska iskustva.

Mome izboru najboljih u 2021. pripadaju još romani Radio Siga (Sandorf) Ivana Vidaka i Vjetrogonja Babukić (Fraktura) Miljenka Jergovića, ali o njima uskoro šire u redovitoj rubrici.

I da: zavirite u Pavličićeve Tajne zanata (Mozaik knjiga) – iznenadit ćete se o čemu sve govorimo kad govorimo o književnosti.