Pedeseta obljetnica uhićenja prvaka Matice

-

Skupina koja je davala glavni nacionalni ton Hrvatskom proljeću svakako je krug intelektualaca okupljen oko Matice hrvatske. Matica hrvatska najstarija je hrvatska kulturna i izdavačka institucija, koja je za vrijeme Hrvatskoga proljeća postala središte oko kojeg se okupljala inteligencija nezadovoljna tadašnjim položajem Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. Krug oko Matice posebno je bio nezadovoljan tretmanom hrvatskoga nacionalnog identiteta u tadašnjoj višenacionalnoj državi. Iskoristivši vrata odškrinuta politikom reformski orijentirana dijela komunističkog rukovodstva, djelatnost tog kruga prvo na jezičnom, a potom i na širem kulturnom planu, označila je pravi početak stvaranja hrvatskoga nacionalnog pokreta. Upravo će u prostorima Matice hrvatske 1967. biti napisana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a njezina je objava značila početak Hrvatskog proljeća.

Oko Matice hrvatske okupljali su se intelektualci različitih profila, marksistički i nemarksistički, koji su se uključili u rasprave o društvenim promjenama. U borbi između reformskog krila Saveza komunista, koje je zagovaralo jačanje autonomije republika, i centralističkog, koje je zagovaralo nastavak centraliziranog upravljanja federacijom, hrvatski intelektualci podupirali su reformiste, ali su u javnost izlazili i s novim idejama i zahtjevima. Ideje o potrebi političke i upravne decentralizacije, transparentnije i pravednije raspodjele državnih prihoda i liberalizacije gospodarskog života brojne su hrvatske intelektualce okupile u zajednički smjer borbe za ravnopravnost Hrvata i Hrvatske. Pored ideje nacionalne slobode, u Matičinu krugu javljale su se i ideje o slobodi pojedinca. Matica je bila institucija koja je „pritiskala“ i reformsko krilo hrvatskih komunista i na neki ga način tjerala da traži više od onoga što je ono samo smjelo i željelo.

Djelatnost Matice bila je primarno u sferi kulture, u nakladništvu i organiziranju različitih predavanja, tribina, znanstvenih i kulturnih skupova i drugih nacionalno nadahnutih manifestacija. Pored izdavanja brojnih za hrvatsku povijest i kulturu važnih knjiga, djelatnost Matice najvidljivija je bila u izdavanju časopisa poput Kritike, Kola, a pogotovo onog najpopularnijeg među njima – Hrvatskoga tjednika. Matica hrvatska utjecala je na širenje ideja nacionalne emancipacije i među studentima koji su masovno pohodili manifestacije koje je Matica organizirala, a 1971. masovno su se i učlanjivali u nju. U vrijeme kulminacije pokreta 1971. Matica je svoju djelatnost kapilarno proširila po čitavoj Hrvatskoj, osnivajući ogranke i povjereništva u gotovo svakom većem mjestu, čime je Hrvatskome proljeću osigurala masovnost zbog koje i govorimo o općenarodnom hrvatskom pokretu.

Tito: „Matica je žarište kontrarevolucije“

Slomom Hrvatskoga proljeća na kraju 1971. i početkom 1972. jedna od glavnih meta režimske represije bila je Matica hrvatska jer vrh komunističkog režima na nju gledao kao na instituciju nositeljicu opozicijskih političkih ideja. Štoviše, na zloglasnom sastanku u Karađorđevu početkom prosinca 1971. Tito je Maticu hrvatsku prozvao žarištem kontrarevolucije.

No režim je obračun s Maticom nastojao provesti selektivno. Naime, Tito je u Karađorđevu dao naputak da nije oportuno optužiti čitavu Maticu, nego da treba progoniti samo najglasnije pojedince, intelektualce kojima bi se pripisala kontrarevolucionarna (nacionalistička) djelatnost, odnosno one „koji još šetaju i pišu svašta“. Računalo se da će Titu lojalni komunisti u Matici uspjeti provesti čistku. No Izvršni odbor Matice hrvatske nije pristao na pojedinačne ostavke nego su 11. prosinca 1971. podnijeli kolektivnu ostavku. Matičin je Upravni odbor 20. prosinca također podnio kolektivnu ostavku i tako se pokvario partijski plan o tzv. diferencijaciji unutar Matičinih redova. Zbog toga je ubrzo počeo udar na Maticu kao cjelinu, a time i obračun s nacionalno angažiranom hrvatskom inteligencijom.

Prema podacima iz partijskih arhiva, koje će javnosti nekoliko desetljeća poslije obznaniti Jozo Ivičević, Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (IK CK SKH) u tu je svrhu formirao dvije radne grupe koje su trebale pripremiti i provoditi te akcije. Jedna je grupa formirana još u prosincu 1971. unutar Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (RSUP) Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), koju su činili Josip Hrnčević, Jure Ivezić i Vlado Ranogajec, a savjetnik grupe bio je Jakov Blažević, tadašnji predsjednik Sabora. Oni su trebali proučiti rad Matice hrvatske i pripremiti materijal za optužnice. Tako je započelo pisanje Izvještaja o kontroli zakonitosti rada Matice hrvatske koji je na petstotinjak stranica donesen u travnju 1972.

Prvih 150 stranica odnosilo se na povijest Matice hrvatske i rad njezine središnjice u Zagrebu, dok je najveći dio izvještaja posvećen ograncima Matice u brojnim hrvatskim gradovima. Izvještaj je prikazao povijest, djelatnost i strukturu Matice te je donio podatke o istaknutim pojedincima, ali i brojnim drugim manje važnim članovima Matice i njihovoj djelatnosti. Poseban dio posvećen je vezama Matice s inozemstvom, uglavnom okarakteriziranim „neprijateljskom političkom emigracijom“. Izvještaj završava kratkim zaključkom da je Matica „prerasla u udruženje za ostvarivanje kontrarevolucionarnih ciljeva“. Na temelju tog izvještaja provođeni su sudski procesi protiv tada već uhićenih hrvatskih intelektualaca te su pisane i brojne nove kaznene prijave. Matici je praktički bio zabranjen rad, a brojni njezini istaknuti članovi došli su na udar državne represije pod optužbama za „hrvatski nacionalizam“. Iako Matica hrvatska nije službeno ukinuta, ona je te godine zapravo prestala s radom te je ukinuta i njezina izdavačka djelatnost.

Znatno ranije negoli je sam izvještaj napisan započela je snažna policijska aktivnost. Osim Matičine središnjice, policijsko zaposjedanje, premetačine, oduzimanje dokumentacije i imovine, privođenja i ispitivanja zadesila su i Matičine ogranke i povjereništva. Prema podacima republičkog SUP-a SRH navodi se da je u razdoblju od 22. studenog 1971. do 31. siječnja 1972. „zbog kontrarevolucionarne i druge neprijateljske djelatnosti na teritoriju SRH“, Služba javne sigurnosti poduzimala represivne mjere protiv „matičara“ i drugih „sumnjivaca“ u sklopu kojih su pretraženi stanovi i poslovne prostorije te je 189 osoba lišeno slobode. Provedene su 44 premetačine poslovnih prostorija Matice hrvatske, na radnim mjestima pojedinih osoba provedeno je 148 premetačina, u stanovima pojedinih osoba 353, a prilikom tih premetačina pronađeno je „kompromitirajućeg materijala“ u 105 slučajeva. Na temelju dokumentacije Matice hrvatske koju je milicija oduzela provjereni su gotovo svi članovi Matice, kojih je tada bilo oko 50.000.

Udbin izvještaj o MH 1972.

Da će Matica doći na udar, bilo je jasno već nakon što je 12. prosinca 1971, u isto vrijeme kad i studentske vođe, uhićen i Ante Bruno Bušić, jedan od članova uredništva Matičina Hrvatskog tjednika. Brojni članovi Matice bili su pod prismotrom Službe državne sigurnosti (SDS) već dulje vrijeme, poput Franje Tuđmana, koji je pod nadzorom bio još od 1967. godine.

Nakon što je u siječnju 1972. počela službena istraga protiv matičara, u sklopu Sekretarijata za informacije Izvršnog vijeća Sabora SRH formirana je i „Koordinaciona radna grupa“ kojoj je zadaća bila „pravilno informiranje javnosti o toku, činjenicama i karakteru istrage i priprema suđenja i koordinaciono djelovanje svih faktora koji učestvuju u ovom postupku“. Oni su koordinirali rad tijela uključenih u progone, a ponajviše su se brinuli o medijskoj slici, koja se trebala pažljivo kreirati da se u javnosti ne bi stvorilo neko antirežimsko, odnosno revolucionarno raspoloženje. Članovi skupine bili su Mirko Bilić (sekretar za informiranje Izvršnog vijeća Sabora), Ante Josipović (član IK CK SKH), Ivica Krizmanić (partijski čovjek na Radio-televiziji Zagreb), Mišo Pištalo, Mane Trbojević (sudac Okružnog suda u Zagrebu na kojem će se odvijati glavni politički procesi) i Bogumil Zuccon (okružni javni tužilac Zagreba).

Josip Lojna, načelnik Sektora za suzbijanje kriminaliteta Sekretarijata javne sigurnosti Gradske uprave Zagreb, 6. siječnja 1972. podnio je kaznenu prijavu protiv jedanaest intelektualaca, većinom istaknutih članova Matice hrvatske: dr. sc. Marka Veselice, dr. sc. Šime Đodana, Ante Bruna Bušića, Vlade Gotovca, dr. sc. Hrvoja Šošića, mr. sc. Joze Ivičevića Bakulića, Zvonimira Komarice, Ante Glibote, Ante Bačića, Vlatka Pavletića i dr. sc. Franje Tuđmana. Zanimljivo je napomenuti da su se imena jedanaestorice zajedno prvi put našla na naputku koji je, najvjerojatnije, sastavio Vladimir Bakarić. Na tom popisu bili su i Jure Juras i Vladimir Veselica, ali oni na kraju nisu privedeni ni optuženi s navedenom skupinom.

Uhićenja 11. siječnja 1972.

Prijava protiv Veselice i ostalih podnesena je skupno, ali i protiv svake osobe zasebno zbog „osnovane sumnje da su učinili kazneno djelo kontrarevolucionarnog napada na državno i društveno uređenje“ te „krivično djelo udruživanja protiv naroda i države“, što su bile povrede članka 100 i čl. 117. Krivičnog zakonika. Na osnovi te prijave 11. siječnja 1972. okružni javni tužitelj izdao je zahtjev za istragom, čime je započeo progon nekih od najistaknutijih članova Matice. Uhićenje navedenih „kontrarevolucionara“ realizirano je zajedničkom akcijom Službe državne i Službe javne sigurnosti (Udba i milicija) pod operativnim planom i akcijom kodnog imena „M“. U ranim jutarnjim satima 11. siječnja pripadnici SDS-a i milicije kucali su na vrata navedenih osoba (osim Bušića, koji je već prije bio uhićen) i priveli ih. Tuđman u svom zatvorskom dnevniku, na datum 11. siječnja 1972, piše da je oko pet sati ujutro po njega došla milicija i neki ljudi u civilu. Ti ljudi u civilu bili su agenti Službe državne sigurnosti. Prvi put je ispitivan taj dan navečer u 20:15 pred sucem Zlatkom Markovićem.

Glavna skupština Matice hrvatske 1970.

U samoj krivičnoj prijavi navedeno je da je od 33 člana Upravnog odbora Matice, izabranih na glavnoj skupštini 1970, njih sedmero prijavljeno kao najistaknutiji u nastojanjima da Maticu pretvore u kontrarevolucionarni pokret. Prema prijavi, Veselica, Đodan, Gotovac, Ivičević Bakulić, Komarica, Pavletić i Tuđman, „kao osnovni nosioci kontrarevolucionarnih ideja, stvorili su u okviru Matice hrvatske ekstremnu struju koja je unutar centrale i ogranaka na terenu radila u pravcu izgrađivanja političkih punktova za prodiranje i rušenje legalnih društvenih struktura“. U tom cilju „koristili su nova pravila Matice hrvatske donesena na glavnoj skupštini 22. 11. 1970. godine koja proširuju organe Matice i daju organizaciona rješenja pogodna za širenje i poduzimanje kontrarevolucionarnih akcija“. Teretilo ih se da je upravo zbog njihova zalaganja došlo do ubrzana osnivanja većeg broja Matičinih ogranaka i povjereništava.

Marko Veselica se kao prvooptuženi teretio da je bio glavni inspirator studentskoga štrajka, a između ostalog i za to što je 13. svibnja 1970, u vikendici Ivice Gažija kod Zaprešića, „u toku večere priređene za njega, Šegedin Petra, Tuđman Franju, Đodan Šimu, Kaić Nikolu, Vicu Vukova i Mutak Vladu – sudjelovao u dogovoru o načinu na koji treba djelovati u okviru Matice hrvatske i kako utjecati na javno mnijenje preko ‘Hrvatskog tjednika’ kao glasila Matice hrvatske“.

Montirani sudski procesi 1972.

Slijedili su montirani sudski procesi u kojima je veliku ulogu imao i u travnju 1972. završen Izvještaj o kontroli zakonitosti rada Matice hrvatske. Istraga je trajala dugo. Javni tužitelj neprestano se služio taktikom prijedloga proširenja istrage, pa se ona stalno produljivala i proširivala s novim besmislenim inkriminacijama. Tijekom istrage predmet protiv jedanaestorice osumnjičenih podijeljen je na četiri skupine, a svaka je skupina dobila zasebnog suca. Sudac Zlatko Marković bavio se prvom skupinom, u kojoj su bili Veselica, Tuđman i Đodan. Tuđmanov je predmet potkraj lipnja 1972. spojen s predmetom protiv Bušića i predmetom protiv Dragutina Šćukanca, koji su optuženi, a poslije i osuđeni zajedno.

Optuženi su za javno izgovorene ili napisane riječi. Svi su suđeni „jer su izražavali nepovjerenje i sumnju u legalno izabrana predstavnička tijela SRH i SFRJ“. Glavna optužba bila je da su „tajnim i javnim istupima širili kontrarevolucionarnu tezu da je Hrvatska izložena eksploataciji u SFRJ“. Pojavljuju se tu optužbe za „veze s ustaškom emigracijom“, kao i za poticanje studentskih vođa na štrajkove. Samo osnivanje ogranaka Matice hrvatske tretirano je kao „kontrarevolucionarni akt“. Vrlo je zanimljiva teza o tzv. „komitetu pedesetorice“ koji je koordinirao masovni pokret. Dakako, takav komitet nikad nije postojao.

Ubrzo nakon uhićenja u siječnju, kao i tijekom sudskog postupka, mediji su izvještavali na komunističkim sustavima svojstven prorežimski način. Bila je to kampanja ocrnjivanja tobožnjih kontrarevolucionara u svim sredstvima javnog priopćavanja (osim katoličkog tiska).

Sud je na suđenjima hrvatskim intelektualcima ustvrdio da njihov neprijateljski „program nije napisan, niti objavljen, ali se iz cjelokupne djelatnosti i ideja dade zaključiti da je on postojao“. Bio je to sumrak pravosuđa. Sud je određene riječi i dijelove govora hrvatskih intelektualca iz 1970. i 1971. interpretirao kao poziv na oružano rušenje vlasti, a s druge strane pozivanje optuženih na socijalizam, Tita, tekovine revolucije i samoupravljanje sud je prozvao „licemjernim taktiziranjem“. Nisu to bili neovisni sudski postupci nego gruba instrumentalizacija sudstva. Sudska su vijeća u obrazloženjima presuda gotovo u potpunosti prihvaćala stavove optužnice.

Prvooptuženi Marko Veselica, docent na Ekonomskom fakultetu, zastupnik u Saveznoj skupštini SFRJ i član Upravnog odbora Matice hrvatske osuđen je na sedam godina strogog zatvora i četiri godine zabrane javnog djelovanja. Kaznu je izdržavao u KPD-u Stara Gradiška, gdje je postao neformalni vođa hrvatskih političkih zatvorenika. Godine 1976. Amnesty International proglasio je Veselicu „osuđenikom savjesti planeta“. Šime Đodan, docent na Pravnom fakultetu, sudionik NOB-a, nositelj Ordena za hrabrost, Ordena bratstva i jedinstva, gospodarski tajnik Matice hrvatske, osuđen je na šest godina strogog zatvora i četiri godine zabrane javnog djelovanja. Bruno Bušić, ekonomist i novinar Hrvatskoga tjednika, osuđen je u listopadu 1972. jer je člancima „omalovažavao poslijeratni socijalistički razvoj i iznosio tezu da je Hrvatska u SFRJ potiskivana“. Osuđen je na dvije godine strogog zatvora i dvije godine zabrane javnog istupanja. Zanimljivo je da je u žalbi Vrhovnom sudu Bušić isticao da je osuđen za izjave koje su se temeljile na znanstvenim statističkim podacima (npr. o odljevu deviza, o iseljavanju, broju Hrvata / Srba u državnim tijelima vlasti) i da su isto tvrdili i neki vodeći hrvatski i jugoslavenski političari, ne samo Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo nego i Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić. Vrhovni je sud zaključio da je „razlika u polaznom stavu i namjeri“.

Sustavni progoni matičara

Vlado Gotovac, književnik, glavni urednik Hrvatskog tjednika i član Upravnog odbora Matice hrvatske, osuđen je jer je „u Hrvatskom tjedniku zloupotrijebio slobodu štampe i javnog govora“. Jedna od inkriminacija bila je i ta što je u Hrvatskom tjedniku prenio izjave studenata izrečene na plenumu Saveza studenata Hrvatske iz srpnja 1971. Osuđen je na četiri godine strogog zatvora i tri godine zabrane javnog istupanja. Ekonomist Hrvoje Šošić osuđen je „zbog zloupotrebe položaja stručnjaka za gospodarstvo“ jer je „propagirao teze o besperspektivnosti hrvatskoga gospodarstva“. Kao posebno težak krimen naveden je njegov govor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 29. listopada 1971. kad je iznio ideju da Hrvatska bude članica UN-a poput Ukrajine i Bjelorusije. Nije bio član Matice hrvatske pa je osuđen samo zbog nekoliko članka objavljenih u Hrvatskom tjedniku i nekim drugim časopisima. Osuđen je na dvije i pol godine strogog zatvora i dvije godine zabrane javnog istupanja.

Jozo Ivičević Bakulić, asistent na Pravnom fakultetu, odgovorni urednik Hrvatskog tjednika i glavni tajnik Matice hrvatske, osuđen je na pet godina strogog zatvora i četiri godine zabrane javnog djelovanja. Zvonimir Komarica, partizanski pukovnik u Drugom svjetskom ratu, direktor Zavoda za migracije i narodnosti, član Upravnog odbora Matice hrvatske i njezine Komisije za kulturne veze s Hrvatima u svijetu, osuđen je na dvije godine strogog zatvora i četiri godine zabrane javnog djelovanja. Na dvije godine strogog zatvora osuđen je i tajnik uredništva Hrvatskog gospodarskog glasnika, povjesničar umjetnosti i ekonomist Ante Glibota. Odvjetnik Ante Bačić, član Upravnog odbora Matice hrvatske, osuđen je jer je 3. studenog 1971. u gostionici kod Šloserovih stuba sudjelovao na sastanku s braćom Veselica, Vladom Gotovcem i Antom Glibotom. Vlatko Pavletić, književnik i glavni urednik izdanja Matice hrvatske, osuđen je na godinu i pol strogog zatvora.

 Franju Tuđmana, povjesničara i umirovljenog generala JNA, teretilo se da je kao član Upravnog i Izvršnog odbora i predsjednik Komisije za povijest Matice hrvatske, „djelovao u pravcu svrgavanja legalno izabranih predstavničkih tijela vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, politizirajući ogranke i članstvo Matice hrvatske, pretvarajući Maticu hrvatsku u opozicionu nacionalističku stranku“, da je „pri osnivanju ogranka Matice u Krapini, 27. lipnja 1971, održao govor u kojem je nastojao stvoriti lažno uvjerenje kako je jedino Matica hrvatska povijesnom nužnošću predodređena da očuva hrvatski narod odnarođivanja koje mu prijeti u SFRJ, da reafirmira hrvatsku naciju i brani je od izrabljivanja i diskriminacije“. Kod njega se posebno apostrofirala veza s hrvatskim emigrantima, ponajprije Jerom Jarebom, Matom Meštrovićem i Bogdanom Radicom. Osuđen je na dvije godine strogog zatvora.

I brojni drugi članovi Matice doživjeli su razne oblike progona, od izbacivanja s fakulteta, preko šikaniranja i otkaza na radnim mjestima do zatvorskih kazni. Progoni su nastavljeni čitave 1972, a u godinama koje su slijedile nekadašnji članovi Matice bili su sustavno marginalizirani i proganjani.