Noć u provinciji

-

Razmišljajući da se u povodu 50. obljetnice Hrvatskog proljeća osvrnem na događaje u tom iznimno važnu razdoblju hrvatske novije povijesti, odlučio sam pisati o doista mračnu vremenu što je nastupilo u našem društvu nakon nasilna gušenja nacionalnog zanosa koji je bio zahvatio gotovo čitavu nacionalnu zajednicu u Hrvatskoj. Naslov osvrta sam nametnuo. Tih mi se dana naime mračna atmosfera, koju je Miroslav Krleža dojmljivo opisao u pjesmi Noć u provinciji, često javljala u svijesti, i to na nelagodan način. Osim toga i pojam provincije mi se također nametnuo jer je nakon gušenja Hrvatskog proljeća pojam hrvatske provincije ponovno došao do izražaja u javnosti, jasno u negativnom smislu. Premda je općenacionalni zanos u vremenu Hrvatskog proljeća u političkom, kulturnom i društvenom smislu bio zahvatio sve hrvatske krajeve, te se osjećalo stoljećima toliko željeno jedinstvo i zajedništvo svih hrvatskih područja i ni u jednom dijelu Hrvatske nije se osjećala atmosfera tzv. provincije, nekoliko desetljeća poslije gotovo svi analitičari i kritičari govoreći ili pišući o vremenu Hrvatskog proljeća govore i pišu isključivo o činjenicama koje su se odvijale u metropoli, kao da Hrvatskog proljeća izvan Zagreba nije ni bilo. Sve što mi se neugodno dogodilo nakon gušenja Hrvatskog proljeća vezano je uz moje djelovanje u kulturi u okviru Ogranka Matice hrvatske u Požegi. I taj podatak svjedoči da je za komunističku vlast i kultura bila opasna ako se njezina djelatnost odvijala u hrvatskom duhu.

Mnogi javni, prosvjetni i kulturni djelatnici u Požegi proglašeni su neprijateljima države /  Izvor: knjiga Ante Lovrića Hrvatsko proljeće u Požegi

Želeći barem djelomično ispraviti nepravdu prema mnoštvu dobrih ljudi koji su za Hrvatskog proljeća djelovali izvan metropole, odlučio sam na temelju osobnog iskustva prvi put javno izložiti činjenice koje su mi nakon gušenja Hrvatskog proljeća uvelike zagorčale život. One će, nadam se, posvjedočiti da je u tom vremenu totalitarnog režima mnogima bila ugrožena jedna od najvećih vrijednosti ljudskog života – sloboda.

Što više neprijatelja, to bolje

„Vidoviti će pobijediti mrak i pomrčinu – Vidom“, pisao je svojedobno veliki Tin Ujević. Oni koji su nas nakon 1971. gurnuli u mrak i pomrčinu nisu ni slutili u svojoj „pobjedonosnoj“ euforiji da sve ono što su proljećari u općenacionalnom zanosu sanjali i vidjeli neće progutati ni njihova pomrčina ni mrak koji su nametnuli. Od silne žudnje za vlašću onima koji su 70-ih godina učvršćivali vlast gušeći Hrvatsko proljeće pao je mrak na oči da bi na kraju sami utonuli u taj mrak. Ljudima mraka smeta i tračak svjetlosti i zato su, da bi se održali na vlasti, ustanovili crne liste ili „liste mraka“ na koje su upisivali imena svih onih koji su hrvatski narod željeli uputiti na svjetlije staze. Slijedeći praksu crnih lista poslije će se pojaviti i Bijela knjiga puna mračnih namjera.

Želio bih ukazati kako su sastavljači crnih lista, sluge mraka i pisci „bijelih“ i sličnih knjiga djelovali u manjim sredinama, odnosno u jednom „provincijskom“ gradu. Riječ je o Požegi koja je u ono vrijeme bila proglašena jednim od „središta kontrarevolucionarne djelatnosti“. Nastojat ću posvjedočiti na primjeru Požege kako u tzv. maloj sredini mnoge stvari mogu postati monstruoznije i grotesknije. Poznata je, naime, težnja „malih bogova“ da se iskažu pred nadređenima. Kada danas gledam neke događaje iz mračnog razdoblja 70-ih, sretan što sam ipak doživio pobjedu pravde, premda s ponekim ožiljkom na duši, mnoge stvari bivaju čak i komične. Šteta što su mnogi događaji bili tragični za pojedince i za hrvatski narod općenito, jer bismo danas imali obilje materijala za pisanje komedija.

No prijeđimo na konkretne primjere djelovanja sistema koji se temeljio na razrađenoj taktici sijanja straha, nepovjerenja i proizvodnji neprijatelja. Geslo tog sustava kao da je bilo: što više neprijatelja, to bolje. Ispričavam se što ću uglavnom govoriti o događajima koji su vezani uz moju malenkost, ali vjerujem da će ovaj zapis djelovati uvjerljivije upravo stoga jer je autobiografski. Budući da sam u to vrijeme bio predsjednik požeškog ogranka Matice hrvatske, mislim da ću funkcioniranje mračnog mehanizma najbolje prikazati iz osobnog iskustva, jer sve neugodnosti koje sam u tom vremenu doživio dogodile su mi se upravo stoga što sam obnašao tu dužnost.

Premetačina stana i Matice

Za mene osobno mračno razdoblje nakon gušenja Hrvatskog proljeća počelo je upadom milicije u moj stan. U zoru, kad čovjek često nešto lijepo sanja. Trojica naoružanih milicajca upadaju u moj stan bez pismenog naloga i prva njihova naredba glasi: „Predajte oružje!“

„Bit će teško, ima ga mnogo“, rekao sam. Sva trojica u čudu su se pogledala, a šef je ljutito rekao: „Ne igrajte se! Bolje za vas ako ne pružate otpor.“

„Ne igram se, zaista ga ima mnogo“, uzvratio sam i pokazao na svoju obilnu biblioteku. Na to su se milicajci podrugljivo nasmijali, ali ipak su se bacili na pregledavanje knjiga. Kao psi tragači njušili su svaku knjigu. Pregledali su i ormare s odjećom, krevete, smočnicu i kupaonicu, ali s tim su bili brzo gotovi. Najviše muke zadale su im knjige. Ipak su među njima tražili ono glavno „oružje“. Pet sati trajalo je samo čitanje naslova knjiga i njihovo letimično listanje. Jesu li sva trojica zajedno prije toga pročitala toliko knjiga, odnosno naslova? Nije im bilo lako, jer bilo je tu i strane literature. Na kraju uzeli su mi samo nešto „lakog naoružanja“, nekoliko brošura, uglavnom onih na kojima je bio istaknut hrvatski grb ili trobojnica. Odnijeli su mi sav indigo-papir i magnetofonske vrpce nadajući se da će na njima nakon „obrade“ u SUP-u naći neku tajnu šifru ili poruku koja bi upućivala na oružanu pobunu ili rušenje poretka. Nadam se da su „obrađujući“ magnetofonske vrpce prvi put u životu bili prisiljeni slušati muziku Bacha, Mozarta i Beethovena.

Sljedećih dana bila je premetačina u prostorijama Matice hrvatske te su odnijeli cjelokupnu biblioteku i zaplijenili sav inventar. Nakon toga dolazi na red saslušanje pred višečlanom komisijom, informativni razgovori u SUP-u, sudski proces časopisu našeg ogranka MH Hrvatska pokrajina. Sjedeći pred sucem i tužiteljem shvatio sam da je sudski proces bio potpuno nepotreban, jer je presuda već bila donesena u Komitetu SK. Naravno, časopis je trajno zabranjen, jer je svojim člancima „podrivao temelje socijalističkog samoupravljanja i širio laži o progonu studenata“. Danas dobro znamo kako su prošli u to vrijeme mnogi studenti i njihovi profesori. Na tom istom procesu osobno sam odgovarao zbog pjesme Hrvatska, objavljene u časopisu Hrvatska pokrajina, osobito zbog stihova „Ova zemlja nije mrtva, / ona je samo žrtva.“

Morao sam tužitelju objašnjavati što je pisac želio reći time da je zemlja žrtva.

Nakon glasovite sjednice u Karađorđevu u gradu se pojavila Zelena knjiga, koju izdaje Općinski komitet SK. U toj knjizi, dobroćudno nazvanoj zelenom, OMH u Požegi proglašen je jednim od „središta kontrarevolucionarnog djelovanja“. Na stranicama te monstruozne knjižice mnogi javni, prosvjetni i kulturni djelatnici u Požegi proglašavaju se neprijateljima države. Ne treba ni spominjati da su svi oni odreda bili pošteni ljudi i dobri radnici. Tko je u toj knjizi bio etiketiran kao nacionalist i neprijatelj, postao je građaninom drugog reda. Nije postojala nikakva mogućnost ni pravo na obranu, jer Zelena knjiga nije bila javno djelo, već je skrivana i čuvana za internu uporabu. Specijalna služba budnih čuvara revolucije, tajna policija, rukovodioci u radnim organizacijama i ustanovama znali su na temelju te knjige na koga treba pripaziti i koga treba onemogućiti u napredovanju i javnim istupanjima. Knjiga je bila obavijena tajnovitošću i samo su povjerljivi mogli doći do nje. Na taj način imala je još jači učinak pri proizvodnji straha. Meni je nakratko došla u ruke posredovanjem znanca koji me automobilom odvezao podalje od grada, bojeći se i svoje sjene, i pokazao mi koliko se puta spominje moje ime u knjizi. Nikada neću znati da li je to učinio iz prijateljskih pobuda ili „po zadatku“, da me zaplaši ne bih li spoznao strahotu svog zločina. Ne želim suditi ljudima. Često oni sami nisu bili svjesni da pojedinim postupcima služe monstruoznom mehanizmu kojemu je cilj bio sijanje straha. Sjećam se dobro tog događaja. Bila je lijepa večer i sunčev sjaj razliven po ravnici Zlatne doline.

Osim Zelene knjige posebno značenje u svrsi zastrašivanja imale su tzv. crne liste. Nažalost, mnogi pošteni ljudi sudjelovali su i nehotice u širenju straha s pomoću crnih lista. Jednom mi je prišao dobronamjeran čovjek i saopćio mi da je čuo iz povjerljivih izvora da kod nadležnih organa (čit. Komitet SK) postoji lista od stotinjak osoba koje bi u slučaju izvanrednog stanja jednostavno bile likvidirane. „A znate li da ste i vi na toj listi?“ – dodao je. Treba li uopće pitati kako se osjeća čovjek koji iskreno voli svoju domovinu, a upozoravaju ga da se nalazi na popisu za likvidaciju ako se njegova domovina nađe u opasnosti? Za naivne ovdje je potrebno jedno pojašnjenje. Domovina u opasnosti znači zapravo ugroženu poziciju vlastodržaca.

Pozivi usred noći

Osim crnih lista kao metoda zastrašivanja djelovao je i sistem telefonskih poziva usred noći. Probude vas iz najdubljeg sna i jednostavno vam opsuju „ustašku mater“, ili vam zaprijete ubojstvom, vama i vašoj djeci. Osjećao sam da su neki ljudi bili „zaduženi“ da obavljaju ovaj prljavi posao.

Naveo bih, ilustracije radi, još nekoliko pojedinosti da se bolje prozre bit sistema koji je sebe štitio sijući nepovjerenje i strah. Neke stvari mogle bi biti i komične kad se ne bi radilo o bijedi duha i ljudskoj gluposti. Na području kulture, prosvjete i informacija posebice se isticao u budnosti jedan drug. Ne želim ga imenovati, jer mi nije cilj osveta i mržnja, već prikaz funkcioniranja mračnoga mehanizma u službi vlasti. Njegovu oku i uhu zaista nije moglo ništa promaknuti što je imalo mirisalo na „podrivanje i rušenje sistema“. Po svojoj budnosti taj drug je zapravo bio brat Velikog Brata iz Orwellove 1984. Evo nekoliko njegovih tipičnih intervencija. U povodu Mjeseca knjige Gradska knjižnica priređivala je izložbu djela zavičajnih pisaca. Među fotografijama pisaca našla se i moja. Prije otvaranja izložbe drug, nazovimo ga Budni, pregledao je postav izložbe i zapovjedio da se ukloni moja slika, koja je prema mišljenju druga Budnog mogla uznemiriti građane i ugroziti javni red i mir.

Za novogodišnji program urednik lokalnog radija zamolio je glumicu iz Zagreba, rodom Požežanku, da prema vlastitom izboru pročita u noćnom programu nekoliko pjesama. Ta glumica izabrala je među ostalima i jednu moju ljubavnu pjesmu. Drug Budni na vrijeme je saznao za tu diverziju. On je inače uvijek sve saznao u pravi čas. Naravno, zabranio je da se čita moja pjesma. Po njemu i ljubavna pjesma može uznemiriti građanina ako je pjesmu napisao pjesnik neprijatelj.

Na jednoj kulturnoj priredbi sjedio sam u prvom redu, u takvim prigodama obično polupraznu. Prvi red je, naime, uvijek bio rezerviran za uvažene drugove koji su izbjegavali takve priredbe. Rekoše mi prijatelji da je drug Budni u komitetu postavio pitanje tko je meni dopustio da sjedim u prvom redu. Odveć je glupo da bi bilo smiješno.

Na Republičkom susretu pionira nastupao sam sa školskom dramskom grupom koja je izvela jedan moj igrokaz. Dogodilo se i to da je moja grupa osvojila prvu nagradu. Drug Budni nije ipak mogao djelovati tako brzo i efikasno, jer se susret održavao daleko od njegova područja. Lokalne su novine ipak morale o tome obavijestiti javnost i zaista su izvijestile, ali tako da je novinar na intervenciju druga Budnog morao izostaviti ime autora igrokaza. Tako je pisalo u Požeškom listu da je igrokaz napisao „voditelj dramske grupe“. Bilo bi to isto kao da se kaže da je neku knjigu napisao „pisac te knjige“.

Zanimljivo bi bilo spomenuti kako je je i Hans Christian Andersen bio optužen da nije idejno u redu. Naime, s dramskom grupom izveo sam Andersenovu bajku Pastirica i dimnjačar. Nakon izvedbe bio sam pozvan od direktora škole na informativni razgovor. Proces je tekao ovako. Drug Budni upozorio je prosvjetnog savjetnika o sumnjivom Andersenovu tekstu, prosvjetni savjetnik zadužio je pak mog direktora da me drugarski upozori. Sjećam se dobro njegovih riječi: „Čujte, kolega, što se tiče umjetničke izvedbe igrokaza, nemamo nikakvih primjedbi, sve je u redu, ali morali biste više pripaziti na idejnu stranu onoga što radite. Znate, to nije samo moje mišljenje, to je primijetio i prosvjetni savjetnik.“

Gotovo petnaest godina nakon 1971. objavio sam članak u Školskim novinama u kojemu sam se kritički osvrnuo na način izbora direktora u osnovnim školama. Istaknuo sam da nastavnički kolektiv pri izboru direktora nema gotovo nikakva utjecaja. Direktor je, naime, morao najprije dobiti blagoslov od komiteta i tek nakon tog blagoslova mogao je biti „izabran“ od Savjeta škole. Drug Budni upozorio je nikog drugog nego SDB (Službu državne bezbednosti) na taj članak zahtijevajući da se protiv mene poduzmu „odgovarajuće mjere“ zbog uznemiravanja javnosti s napomenom: „Maspokovci opet dižu glave“.

Mogao bih u nedogled nizati slične intervencije druga Budnog, ali mislim da je i ovo sasvim dovoljno da se vidi funkcioniranje jednoga mračnog mehanizma i bijeda duha jedne kaste koja je, da bi zadržala vlast i sve moguće povlastice, mnogim ljudima zagorčala život.