Moderne bajke

-

Živimo u hiperracionalnom (premda ne racionalnom) svijetu, pa će neupućen čitatelj na pitanje ima li danas još bajki samo slegnuti ramenima. Možemo li takva djela uopće još zamisliti? Odgovor glasi: možemo. Ima ih naime cijelo čudo, čak iz pera vrlo istaknutih autora. Suvremeni čitatelj zaljubljen je u romane, koji su na tržištu i u medijima privilegirani. Čak i radio najčešće u svoje programe uvrštava romane u nastavcima, pa preuzima ulogu koju su – prije stotinjak i više godina – igrale novine, od Dickensa do Zagorke.

Sve je to potrebno istaknuti stoga što su moderne bajke kratke pa i krajnje sažete tvorevine. Sve su one književna, dakle artificijelna djela. Vremena kad su u usmenoj predaji živjele pučke bajke, poput onih u zbirci braće Grimm, davno su prošla. Ali i umjetničke bajke dvadesetog stoljeća (o kojima je ovdje riječ) zadržale su jedno strukturno obilježje: usredotočene su na jednu temu, na jednu priču, u pravom smislu riječi. Najveća je razlika u tome što se moderni autori ne osjećaju nimalo obaveznima prema zakonu moralne pouke. Na svršetku pučkih bajki stoji formula: dobri likovi zaslužuju nagradu, a zli kaznu. Suvremeni autori odnose se prema taj zakonitosti neutralno, a kad ipak čine ustupke tradiciji, onda je to čin ironičke intertekstualnosti.

Franz Kafka i Nedjeljko Fabrio dodiruju se u vidu pisanja pjesničke bajke / Izvor Wikipedija

Prikazat ću najprije najčešće obilježje: kratkoću. U tom se pogledu, zanemarimo li sadržaj, moderna bajka dodiruje s književnom vrstom koja se u angloameričkoj terminologiji naziva short story, kratka priča. Neka prvi primjer bude groteskna bajka iz stvaralaštva njemačko-švicarskog autora Hermanna Hessea, kojega ne treba predstavljati; poznat je zahvaljujući brojnim prijevodima. Tekst se zove Čovjek po imenu Ziegler (1908). Ako je mjerilo odnos prema iskustvenoj zbilji, riječ je o umjetničkoj bajci, o fantastičnoj tvorevini. Može se, kao sva velika književna djela, tumačiti na različite načine, a najbliže je naravi teksta vjerojatno pojam parabole. Naslovni lik, posve prosječan čovjek, konformist, jednoga dana više slučajno nego namjerno proguta neku pilulu, zapravo opojnu tvar, zbog čega se posve mijenja njegova svijest. U zoološkom vrtu on najednom počinje razumijevati jezik životinja, štoviše on i sam ljude oko sebe vidi očima životinja. Njegov pogled prodire u stvari na nov način; ponašanje ljudi gubi smisao; njihove se navike čine smiješne i varave, marionetske, majmunske. Civilizacijske tekovine više nisu neosporive, nazire se proces otuđenja u traženju smisla.

Poetska bajka Franza Kafke

Drugi je primjer iz svijeta moderne bajke pripovijest iz stvaralaštva Franza Kafke, jednog od univerzalnih klasika dvadesetog stoljeća. Njoj će se pridružiti tekst jednog od najvećih pripovjedača hrvatske književnosti, Nedjeljka Fabrija. Veliki je Pražanin svoja djela napisao na njemačkom jeziku, premda je vladao i češkim. Malo djelo koje je preda mnom objavljeno je iz njegove ostavštine, nalazi se dakle u onom pripovjednom korpusu što ga je spasio njegov praški prijatelj Max Brod, koji srećom nije ispunio Kafkinu molbu da spali sva djela koja nisu objavljena za njegova života. U toj je skupini i poetska bajka Careva poruka. Prevest ću je u cijelosti.

„Car – tako kažu – Tebi, pojedincu, bijednom podaniku, koji se, malen, pred carevim suncem poput sjene uklonio u najdalju daljinu, upravo je Tebi car sa samrtne postelje uputio poruku. Glasniku je naredio da klekne uz postelju i prišapnuo mu poruku u uho; bilo mu je do nje toliko stalo da je osluhnuo kako će je glasnik ponoviti. Kimnuo je glavom i potvrdio točnost. Zatim je pred svim svjedocima svog umiranja – sve su nepoželjne zidove srušili, a na široko i visoko zaobljenu svečanom stepeništu nanizali su se uglednici carevine – pred njima svima otpremio je glasnika. Glasnik se odmah uputio; snažan, maran momak rukama, podižući jednu pa drugu, probijao se kroz svjetinu; čim je osjetio otpor, pokazao bi na svoje grudi, sa znakom sunca; lako je napredovao, bolje nego itko drugi. Ali svjetina je golema; njihovim nastambama nema kraja. Čim bi se pružilo tlo bez zapreka, poletio bi pa bi Ti začuo udarce njegovih šaka na svojim vratima. No zapravo se muči bez smisla: još se uvijek provlači kroz odaje unutarnje palače; nikad ih neće svladati; čak i da uspije, to mu ništa ne bi koristilo; morao bi se boriti za svaki korak niz stepenice; pa i da uspije, ništa ne bi osvojio; trebalo bi korak po korak kroz dvorišta; a nakon dvorišta ispriječila bi se vanjska palača; pa opet stepenice i dvorišta; i već je tu druga palača; i tako sve dalje kroz tisućljeća; da i prodre kroz krajnju vežu – ali nikad, nikad se to ne može dogoditi – pred njim je prijestolnica, središte svijeta, strmo nasipana iz svog tla. Nitko se tu ne može probiti, pogotovo ne s porukom pokojnika. – Ti, međutim, sjediš uz svoj prozor i usnivaš poruku kad se spušta večer.“ (Preveo V. Ž.)

Jezični umjetnik
autentične bajke

Ta pjesnička bajka, s čarobnom kadencom, nadasve je karakteristična za Kafku, jer joj je središnji motiv nemogućnost svladavanja prepreka što ih pružaju prostori i zagonetne ustanove. Careva poruka mogla bi, prilagođena, biti epizoda romana Proces, koji se također temelji na motivu nesavladivih zapreka.

Ta je bajka među kraćima Kafkinim pripovjednim tekstovima, no postoje i ekstremno kratke. Drugi mi je primjer najkraća uopće (izuzmu li se rani zapisi, koji međutim nisu bajke), a zove se Mala basna, jer se radi o životinjama. Evo je: „‘Što ćemo’, reče miš, ‘svijet postaje svaki dan sve uži. Isprva je bio toliko širok da me je bilo strah, trčao sam sve dalje, sretan što sam napokon u daljini ugledao zidove, ali ti dugački zidovi tako su se naglo približavali jedni drugima da sam se već našao u zadnjoj sobi, a ondje je u kutu klopka u koju sad jurim.’ ‘Moraš samo promijeniti smjer kretanja’, reče mačka i poždere miša.“ (Preveo V. Ž.)

Ovdje se Kafka dodiruje s Fabriom, koji je napisao, izuzmu li se aforizmi, vjerojatno najkraći bajkoviti tekst hrvatske književnosti. Nazvao ga je, njemački, Minuten-Novelle. Navodim ga bez kraćenja (a napominjem da je točkice između skupova rečenica stavio autor).

„Praskozorje. Čestar. I u čestaru strpljiv lovac.

…….

Rasvanulo se. Cakli rosa.

Lovac ulaže metak u pušku. Izranja. Traga.

…….

Onda: preko luga, u sitnogorici – srndać. Oko lovčevo: preko luga, u sitnogoricu, za srndaćem. Oroz. Pa pregib kažiprsta: Pucanj!

Metak preko luga, u sitnogoricu, za srndaćem. Ali: napō puta staje! ... Okreće se!

Uto: oko lovčevo razrogačeno, brza divljač u guštik.

Metak se vraća. Metak sučelice lovcu. Metak za lovcem koji je u strahu unaglio kroz vlažno raslinje. Metak sustopice za lovcem-bjeguncem.

…….

Sviće: zažara.

Lovac istrčava na čistinu. I metak.

Lovac će pred metkom u brda. I metak će za lovcem. U brda.

…….

Ustrmila se brda. Uzgorica.

Metak oran, lovac lipše.

…….

Metak za lovcem. Ledinak.

…….

Ne može lovac više. Izdiše.

Metak obleti mrtvaca i vrati se u ležište lovčeve puške.“

Majstor Vježbanja života i Paklenog dominikanca pokazao je ovdje da je i jezični umjetnik autentične bajke. Kako je treba tumačiti, to ostaje otvoreno, kao kod svih velikih književnih djela. Moguće su različite interpretacije, ali nijedna neće biti definitivna. Među sjajnim aforizmima Karla Krausa nalazi se i zapis da je pravi umjetnik onaj koji umije od rješenja napraviti zagonetku.

No postoji pristup Fabriovu tekstu koji ne može biti dvojben. On je kratak, zaokružen i poentiran. Tu je, podsjećam, zajedništvo s Kafkom, čija se pričica, uostalom, može također shvatiti na razne načine.

Alisa kao inspiracija nadrealistima

Osvrćem se sad na drugu istaknutu značajku modernih bajki. Opseg u njoj nije primarno važan. Riječ je o vrlo rasprostranjenoj intertekstualnosti. Moderne bajke nekih autora oslanjaju se ili na druge literarne bajke ili na pučke priče kakve su skupljala braća Grimm. Na taj način nastaju inačice primarnih tekstova, ili čak inačice inačica. Takve su bajke primjerene znalcima, a osnova im je intelektualnost.

Među autorima poetskih bajki nalaze se i tako poznata imena kao Hugo von Hofmannsthal, Robert Musil, Erich Kästner, Ingeborg Bachmann i Thomas Bernhard.

Kao primjer intertekstualnosti odabrao sam bajku Bijaše jednom malen miš dadaističkog autora Kurta Schwittersa, poznata svim likovnim stručnjacima po svojim kolažima. Manje je poznato da je bio i literat, koji je načelo kolaža i montaže primjenjivao u opsežnom tekstualnom opusu. U doba vladavine nacista napustio je domovinu i pošao u emigraciju. U Engleskoj je za vrijeme rata nastala bajka u kojoj je veza s navedenom Kafkinom minijaturom prepoznatljiva već na prvi pogled. „Bijaše jednom malen miš. Čuo je da je žena, vladarica, huškala veliku mačku na miša i njegovu svojtu. Jadni mali miševi tražili su skloništa u svim kutovima, ali čim bi neki od njih pokušao naći još bolje sklonište, požderala bi ga mačka, jednoga za drugim. Sad je na redu bio miš koji je bio mudriji te ostao u skloništu dok je mačka spavala. – No, i u grudima najmanjeg miša ima snažnih osjećaja, bar ponekad. I stoga je mali miš težio za osvetom. Najednom se dosjeti: serum za rast. Znao je gdje vladarica čuva veliku bocu pa ju je ispio do dna. Kad se drugoga jutra mačka probudila, ugledala je pred sobom miša koji je bio mnogo veći od nje. Mačka se uplašila i pobjegla, ali kad je vladarica to vidjela, zgrabila je mačku i rekla: Ti si bijedna kad se plašiš. Uze isti serum za rast te ga ucijepi mački. Iste je večeri mačka bila snažna poput lava i poče se igrati s golemim mišem. To je obradovalo vladaricu pa je dobacila mački: Tako treba, požderi miša. Ali mačka pomisli: Tko si ti da mi zapovijedaš, pa ja sam lav! To izusti i skoči na vladaricu i razdere ju. Tad su mačka i golem miš sjeli zajedno i pojeli vladaricu. Zbog toga što su rasli bili su jako gladni.“ (Preveo V. Ž.)

Ovdje nedostaje prostora za opsežne osvrte na druga djela. No potrebno je upozoriti na bajkovite tekstove koji se uklapaju u prikaz moderne bajke. Najpoznatija tvorevina te vrste nastala je već oko sredine devetnaestog stoljeća: „dječja priča“ o Alici u zemlji čudesa (Alice in the Wonderland) oxfordskog profesora matematike Lewisa Carrolla. Djelo je i kod nas omiljeno; prevedeno je, različito, čak šest puta. Autor je neiscrpivom maštom ispričao zbivanja u poetskom svijetu u kojemu se slikovna fantazija spaja s duhovitim jezičnim igrarijama. Nije čudo što su nadrealisti šezdesetak godina poslije Alicu pozdravili kao izvor vlastitih težnji.

Drugo djelo koje svakako treba spomenuti – uz bajke mađarskog pripovjedača Béle Illésa – napisao je škotski književnik Robert Louis Stevenson (autor glasovitoga pustolovnog romana Otok s blagom) potkraj devetnaestog stoljeća. Njegova bajkovita pripovijest o vražiću u boci The Bottle Imp usredotočena je na faustovski motiv o začaranoj boci koja trenutnom posjedniku ispunjava sve želje, ali nakon nekog vremena pokazuje svoju kobnu stranu. Na kraju boca s vražićem u njoj na duhovit način „nestaje iz priče“. Prisvaja ju pijan mornar kojemu je sve svejedno jer ne mari ni za sreću ni za nesreću.