Mladost za slobodu od svake podjarmljenosti

-

Prije deset godina u Matici hrvatskoj održan je znanstveni skup Hrvatska i hrvatsko proljeće 1971. Tridesetak sudionika dalo je priloge o društvenim, političkim i povijesnim prilikama, donoseći rezultate istraživanja različitih dokumenata i preglede knjiga, novina i časopisa. Vrijedi istaknuti zaključak Veseljka Velčića:

 „Očito je, što proizlazi iz moga izlaganja i izlaganja drugih sudionika, da treba identificirati više pokretača Hrvatskog proljeća, utvrditi zašto su prešućivane tisuće znanstvenika, umjetnika, političara, menadžera i radnika i zašto su u demokratskoj Hrvatskoj zatajeni njihovi doprinosi hrvatskoj kulturi i znanosti od 1968. do 1990. godine.

Matica hrvatska treba nastaviti povijesni diskurs i dijalog nadilazeći jednostranost lijevih i desnih ideologija. One su nadmašene u sasvim novom razdoblju povijesnog razvoja u Europi i ostalom svijetu. One u eri globalizacije i velikih kriza upravljanja gotovo svim državama nisu u stanju odgovoriti na bitna pitanja daljnjeg razvoja i uloge države, mjesta kapitalizma, uloge financijskog kapitala i banaka, mjesta i uloge proizvodnje u industriji, poljoprivredi, u turizmu s ljudskim i proizvodnim pravima kapitalista, menadžera i radnika / proizvođača. A posebno nisu u stanju odgovoriti na pitanje kako u globaliziranom svijetu obuzdati slobodu tržišta koje prijeti da zaustavi razvitak malih naroda.“

IX. konferencija Saveza studenata Jugoslavije o Statutu i programskim načelima, lipanj 1971. u Novom Sadu.  U prvom i drugom redu članovi delegacije Saveza studenata Hrvatske (u prvom planu Stjepan Sučić i Dražen Budiša)

To promišljanje potiče nas ne samo na istraživanje prošlosti nego i na potrebu davanja odgovora na suvremena pitanja. Hrvatsko je proljeće važno ne samo po političkim inicijativama, programima, nego i po mnogostrukom i sustavnom djelu: promišljenom radu, znanstvenom, umjetničkom i kulturnom stvaralaštvu. Uz mnoge političke i društvene događaje od 1963. do 1971. koji su opisani, istraženi i dokumentirani postoje još i neki neistraženi a ipak važni. Tako je ne samo važna izjava Društva književnika Hrvatske od 17. veljače 1967. o zapuštenosti Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu nego i odluka Gradske skupštine objavljena 23. veljače 1967. o financiranju radova na obnovi. U nevjerojatno kratku roku donesena je prava odluka. Hrvatski su književnici u svom apelu utvrdili težak položaj hrvatskih kulturnih ustanova i rekli da „ni jedan od centara naših naroda ne proživljava tako tragični pad kulturnog života“. Zadržavajući sebi pravo da i o tome, argumentirano i opširno, javno progovore, književnici, članovi Društva književnika Hrvatske, osjećaju svojom dužnošću da upozore na izuzetno ozbiljan problem koji je nastao zbog zatvaranja Hrvatskog narodnog kazališta. Tražeći od najviših organa vlasti točno određeni rok za popravak dotrajale zgrade HNK napisali su: „Ova stara hrvatska kulturna ustanova odigrala je izuzetno važnu i pozitivnu ulogu u životu našega naroda, pa se stoga danas njeno zamiranje osjeća kao gubitak, kao bolna rana koju moramo što prije zacijeliti, jer bez djelovanja Hrvatskog narodnog kazališta ne može se uopće ni zamisliti normalno odvijanje našeg kulturnog života i poticanje dramskog, opernog i baletnog muzičkog stvaralaštva, koje nam je u svijetu u posljednje vrijeme pribavilo uspjehe i donijelo znatna priznanja, važna ne samo za našu kulturnu, nego i za političku afirmaciju u svijetu.“

Hrvatski književnici nisu samo razgovarali o zapuštenosti hrvatskih kulturnih ustanova, nego su koristeći s pravom autoritet svoga Društva apelirali za brži popravak zgrade HNK-a i poslali svoje pismo na pravu adresu. Bilo je to samo mjesec dana prije Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Proslava 300. obljetnice Sveučilišta u Zagrebu

Tih dana objavljena je i vijest s plenuma Glavnog odbora SSRN Makedonije: „Ravnopravnost jezika ne postiže se zabranama i naredbama. Tražilo se: da se savezni organi i savezna rukovodstva društveno-političkih organizacija obavežu da komuniciraju s organima i organizacijama u Makedoniji na makedonskom jeziku.“ Zatražene su i druge mjere za zaštitu makedonskog jezika. Takvih događaja i vijesti bilo je mnogo. Sve je to jako utjecalo na kulturni, politički i ekonomski položaj hrvatskoga naroda i hrvatske kulture, na stanje gospodarstva i na političke prilike.

Obnova Hrvatskoga narodnog kazališta omogućila je da se 1969. na osobito svečan način proslavi 300. obljetnica Sveučilišta u Zagrebu. Ta je obljetnica potaknula dalekosežne promjene u sveučilišnoj nastavi. Objavljene su mnoge znanstvene studije i prilozi o istraživanju povijesti i suvremenosti Sveučilišta. Rektor Ivan Supek zalagao se za razvoj Sveučilišta otvaranjem novih fakulteta ne samo u Zagrebu nego i u drugim hrvatskim gradovima. Govorio je da pritom treba paziti da Zagreb ne proguta Hrvatsku, a da još više treba paziti da ne dođe do trivijalizacije sveučilišne nastave izvan Zagreba. Na pravi način izgrađivalo se Hrvatsko sveučilište. Godine 1971. pripremljen je i Statut Hrvatskog sveučilišta.

Godine 1967. Republika Hrvatska osnovala je Fond za kreditiranje studenata. To je omogućilo studij novom sveučilišnom naraštaju iz radničkih i seljačkih siromašnih obitelji. U studentskim domovima i na fakultetima bila je cijela Hrvatska. Zajedništvo mladih osjetilo se u svim sveučilišnim gradovima: Zadru, Rijeci, Splitu, Osijeku, na visokim i višim školama, u Dubrovniku, Gospiću, Petrinji, Puli, Sisku, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Vukovaru, Varaždinu, Čakovcu i Križevcima. U Zagrebu je studentski život bio osobito bujan. Susretali smo se sa svijetom politike i upijali aktualnosti iz novinskih, radijskih i televizijskih vijesti. Upoznavali smo strogost i ozbiljnost sveučilišne nastave, bogati kulturni život, čitali smo razne književne časopise, odlazili na koncerte i tribine.

Hrvatski književnici predlagali su organiziranje Kongresa hrvatske kulture. U Matici hrvatskoj to je prihvaćeno. U časopisu ogranka Matice hrvatske Dubrovnik (2/1971) objavljen je tematski broj o Kongresu hrvatske kulture. Svoja su promišljanja objavili Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, Danilo Pejović, Branimir Donat, Ljudevit Jonke, Miroslav Brandt, Cvito Fisković, Ivo Frangeš, Šime Đodan, Vlatko Pavletić, Antun Šoljan, Miroslav Vaupotić, Fani Muhoberac, Hrvoje Šošić, Srećko Lipovčan, Tomislav Slavica, Trpimir Macan, Nikola Batušić, Ivo Škrabalo, Josip Pupačić. Taj je broj prikazan u Hrvatskom tjedniku (20/1971). Vrijedilo bi pozabaviti se i danas tom temom – staviti je u kontekst inicijative i izgradnje četiri kapitalna objekta hrvatske kulture (Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Muzeja sakralne umjetnosti u Zadru, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Državnog arhiva u Zagrebu).

Hrvatski intelektualci o bitnim pitanjima

Promišljanja hrvatskih intelektualaca o bitnim pitanjima gospodarstva, kulture i politike nailazila su na otpor, omalovažavanje i osudu unitarističkih komunističkih krugova, raznih komiteta i njihovih glasnogovornika, a osobito beogradske štampe i novinske agencije TANJUG. U policijskim i sudskim progonima protagonisti Hrvatskog proljeća iz Matice hrvatske, znanstvenih instituta, sveučilišta, novinskih redakcija, Društva književnika Hrvatske bili su ispitivani i optuživani, suđeni i progonjeni. Ipak, svi oni, a osobito studenti, sudionici preporoda hrvatskih sveučilištaraca, nastojali su očuvati ono najvrednije iz Hrvatskog proljeća. Bilo je to zanimanje za sve ono što treba poduzeti da bismo bili slobodni od svake podjarmljenosti i da naš narod ima pravo na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama. Tako je to bilo zapisano u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u ožujku 1967.

Iako se često govori o hrvatskoj šutnji, djela hrvatskih književnika i znanstvenika bila su stvarana i u tim teškim prilikama. Treba ih proučavati, a na primjeren način treba ih i danas nastavljati. Baština su 1971. i studentski i omladinski listovi i časopisi. U njima smo razgovarali s profesorima i uglednim političarima i književnicima, a davali smo i svoje priloge, promišljanja i raščlanjivanja političkih događaja. Morali smo brzo učiti novinarstvo. Dočekivale su nas i kritike i različite ocjene. Osobito su nas pažljivo čitali protivnici hrvatske slobode nastojeći nas optužiti za kontrarevoluciju. U uređivanju Studentskog lista pomogle su nam i Nepočešljane misli Stanislawa Jerzyja Leca: „Teorija ubija praksu na taj način da praktičari ubijaju teoretičare; Taj koji je izbio na vrh društvene ljestvice često zaboravlja zbog čega je tamo pošao i tko ga je poslao; Umjetnost je bila njegova strast: progonio ju je …“

Pokret hrvatskih sveučilištaraca artikulirao je na osobit način i političku svijest Hrvatskog sveučilišta. Na studentskim skupštinama predstavnici toga pokreta izabrani su u vodstva Saveza studenata naših sveučilišnih gradova i u Predsjedništvo Saveza studenata Hrvatske. To je značilo novu odgovornost. Bila je to i politička i životna škola. Na poseban način mladost je dala veliku snagu reformskoj politici Saveza komunista Hrvatske, a također književnom i prosvjetnom djelu Matice hrvatske.

Novom sveučilišnom naraštaju

Na početku sveučilišne godine, u rujnu 1971, izvanredni broj Studentskog lista donio je poruku rektora Ivana Supeka Novom sveučilišnom naraštaju. U njoj je pisalo: „I vi, koji dolazite iz svih krajeva Hrvatske a i iz daljega; postajete građani ove svjetske duhovne zajednice koja je nadživjela stare države i stranke i kojoj danas, u doba znanstvene revolucije, pripada osobita važnost. I onda, kad duboko nosite brige svog zavičaja i naroda, budite svjetski građani! Univerzalnost je ukorijenjena u podrijetlo svakoga od nas; a izlazi iz akutnih teškoća ponajčešće leže na svjetskoj razini. Ova alma mater je kroz stoljeća otuđivanja, nasilja i rata njegovala slobodu misli, nacionalno dostojanstvo i internacionalni sporazum i zajedno s vama, dragi brucoši, diže se iznova, uvijek iznova na tu visoku humanističku zaravan (…) Primivši u se duh znanosti, poneseni čežnjama svog naroda i cijelog čovječanstva vi postajete istinski graditelji socijalizma i živa veza Hrvatskog sveučilišta s domovinom.“

Tri mjeseca poslije, u prosincu 1971, rektor Ivan Supek došao je posjetiti uhićene studentske prvake u zatvor Okružnog suda u Petrinjskoj ulici u Zagrebu. Došao je također u Studentski dom u Šarengradskoj, nakon policijskih racija, susresti studente kojima je prijetio progon i uhićenje. Pokazao je promišljenost i odgovornost, solidarnost i građansku odvažnost.

Kad su počele sudske istrage, i kad su sastavljane optužnice protiv prvaka Matice hrvatske i mnogih drugih sudionika Hrvatskog proljeća, novinski izvjestitelji natjecali su se s našim tužiteljima kako bi dokazali kontrarevolucionarnost i napad na državno i društveno uređenje. Bila je to klevetnička kampanja, a za cijelu Hrvatsku nastupilo je vrijeme kad je trebalo još više promišljati i raditi za obranu slobode i dostojanstva, za dobro domovine.