Logori smrti u BiH

U Zagrebu je 14. prosinca prošle godine u kinu Kaptol Boutique Cinema održana hrvatska premijera dugometražnoga dokumentarnog filma Zidine o logorima za Hrvate u BiH tijekom rata 90-ih godina. Događaj je održan u organizaciji i pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. Riječ je o filmu koji traje oko sto minuta, sadrži mnoštvo arhivskih snimaka te kroz razgovor sudionika prikazuje situaciju u logorima u vrijeme rata, ali i njihova sjećanja godinama nakon rata. Scenarist filma je Ivo Čolak, koji ujedno potpisuje režiju u suradnji s Markom Mikulićem. Produkciju filma potpisuje tvrtka SIMBOL (za Hrvatsku udrugu logoraša Domovinskog rata u BiH).

Plakat filma i poziv na premijeru

U uvodnom dijelu Čolak je napomenuo da je ideja o snimanju filma nastala prije otprilike pet godina na poticaj pokojnoga Anđelka Kvesića, bivšeg predsjednika udruge logoraša. Scenarij filma napisan je u ljeto 2016, a potkraj godine počelo je snimanje. Čolak je također napomenuo da je u filmu zapravo riječ o trojici ostarjelih logoraša (Mirko Zelenika, Anđelko Kvesić i Karlo Marić), koji u uredu svjedoče, odnosno razgovaraju o logorima, obilaze mjesta diljem BiH, razgovaraju sa svjedocima, pregledavaju arhivski materijal. Čolak navodi da je glavni cilj bio da njih trojica snime film o sebi. Korišten arhivski materijal služi boljem sagledavanju situacije za one koji su s događajima koje film opisuje slabije upoznati. Čolak je rekao da je nemoguće o takvoj temi snimiti u potpunosti apolitičan film jer netko je morao stajati iza tih zločina, organizirati logore, činiti zvjerstva… Nadodao je da taj netko treba biti prozvan i imenovan, odnosno imati ime i prezime. Također je poručio da film Zidine nije samo film o logorima, već i film o današnjem statusu logoraša. Kraj filma nije kakav je početno zamišljen jer su neki akteri preminuli za vrijeme snimanja, no ostavljena je doza optimizma, odnosno vjera i nada koju su oni imali. Bez optimizma, vjere i nade film nije mogao biti završen, napomenuo je Čolak.

U BiH u Domovinskom ratu postojao je 331 logor za Hrvate koji je držala Armija BiH i 194 logora pod upravom Vojske Republike Srpske. Time dolazimo do ukupne brojke od više od 500 logora za Hrvate, što je samo po sebi jeziv podatak. Više od 15.000 Hrvata (civila i vojnika) prošlo je kroz spomenute logore. Trojica logoraša spomenutih u uvodnom dijelu u filmu iznose brojna sjećanja i podatke o logorima u BiH, a nerijetko su te priče naprosto nevjerojatne i dovode gledatelja do pitanja kako je netko mogao počiniti sve te zločine, sva ta zvjerstva prema Hrvatima u BiH. U filmu se često koriste arhivske snimke koje sigurno nisu za mlađe i osjetljive osobe, ali one vrlo zorno prikazuju o kakvim nedjelima je riječ kada su u pitanju spomenuti logori. Film je poseban po tome što osim priča o logorima ima i dijelova koji prikazuju gdje su i što u današnje vrijeme rade (ili su za života radili) hrvatski logoraši u BiH, kako se danas nose sa silnim nepravdama koje su ih stigle u vrijeme rata, ali i onima nakon rata do današnjih dana. Kako je već napomenuto, film se zasniva na sjećanjima trojice logoraša. Osim Kvesića predsjednici udruge logoraša bili su svojevremeno Zelenika i Marić. Dakle, riječ je o trima vrlo kompetentnim i sa zločinima u logorima upoznatim osobama. Nažalost, sva trojica su za vrijeme snimanja filma preminula, ali ovaj film posvećen je i njima jer ga bez njih, glavnih aktera, ne bi ni bilo. Zelenika je bio svjedok u više navrata u sudskim procesima za zločine u Jablanici. Kvesić je bio ranjen i zarobljen u središnjoj Bosni u vrijeme rata, a ostao je i bez sina. Marić je bio zarobljen 1993. u logoru u blizini Mostara, a proveo je devet mjeseci života u logoru u Jablanici. Stravičan je podatak da za mnoge zločine u ratu u BiH do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Gledanje ovog filma sigurno nije lako zbog svega što opisuje, ali definitivno je kvalitetan podsjetnik na sve ono što se u tim logorima događalo, a u logorima su stradavali mnogi nevini ljudi. Upravo zbog toga posrijedi je hvalevrijedan projekt koji je na pravi način pokazao da se o takvim stvarima može govoriti, o njima snimati kvalitetne filmove s arhivskim materijalima i svakako se nadamo da će biti poticaj za stvaranje drugih (novih) filmova s temom stradavanja Hrvata u BiH tijekom rata 90-ih godina.

Čolak je također u uvodnom dijelu nazočnima otkrio kako je cilj prilikom snimanja filma bio snimiti film koji se može prikazivati na bilo kojem festivalu dokumentarnog filma. Upravo iz tog razloga on sadrži mnoštvo podataka koji su možda većini ljudi kod nas jasni, ali služe lakšem razumijevanju tematike onima koji nisu s njom upoznati, a gledat će film. Dakle, pretežito strancima iz drugih zemalja koji nasreću nisu imali priliku tijekom ratnih 90-ih slušati o zvjerstvima ili biti svjedocima strašnim zvjerstava u BiH. Iskreno vjerujemo da su autori u tome uspjeli. Premijera filma održana je u punoj dvorani, a bili su nazočni, osim velikoga broja branitelja, brojni ugledni ljudi iz politike, znanosti i kulture. Nadamo se da će se u Hrvatskoj održati još projekcija filma jer smo sigurni da postoji velik broj za tu tematiku zainteresiranih gledatelja.