Kućo, kućice, tko u tebi živi?

Po naslovu pomislilo bi se da sam upala u svijet dječjih pjesmica i brojalica, no nisam. U nedavno blagdansko vrijeme nisam se naigrala ni s unukama Čovječe, ne ljuti se, pa da jedna pred drugom bježimo što prije u sigurnu kućicu. U kraćem bolovanju padali su mi na pamet dijelovi kojekakvih pjesmica, recimo: Kućo, kućice, tko u tebi živi? Znala sam nastavak: ja muha zvrndalica, ja komarac … Tu sam zapela, pouzdavajući se u sveznajući internet da će on nastaviti gdje ja stadoh. No čim sam napisala muha i komarac, on me obasuo kojekakvim sredstvima protiv gamadi, a ovaj dječji tekst više nije prepoznavao. Zapravo mi nastavak nije ni trebao, jer mi povod za pisanje ovoga teksta nisu bile kuće iz dječjih pjesmica i brojalica, pa ni ja sam mala Ruža, mamina sam kći, koja na putu do škole vidi crkve, kuće, navrh brijega grad; ni ona mala kuća draža od svih gdje si, majko, ti, ni ona iz staroga šlagera Kućica u cvijeću, ni draga Ježeva kućica (koja je u prvom izdanju 1949. bila još kuća, pa se nakon toga smanjila), a u ono nekoć najdraže božićno-novogodišnje vrijeme nisam razmišljala ni o izdavačkim i medijskim kućama koje mi uvijek predugo duguju honorar. Ništa od toga.

Nisam razmišljala ni o onim literarnim kućama koje su mi obilježile djetinjstvo i mladost: Kugina kuća Augusta Šenoe, Propast kuće Usher E. A. Poea, a najmanje mi je misao hrlila k Dickensovoj Sumornoj kući. Za tom lektirom danas više nitko ne poseže, no neznano zašto, moj je tata odabrao baš tu sumornu kuću (kao da nije bilo dovoljno što smo u jednoj takvoj u Tkalčićevoj ulici doista i živjeli!) da na njoj vježbam čitanje naglas.

Današnja djeca glatko bi ga prijavila za mučenje, no ja sam bila krotko dijete, pa tužakanje roditelja nije dolazilo u obzir i pravo je čudo što mi ni ta metoda vježbanja nije ogadila čitanje zauvijek. Zato danas, kad mislim o omaminoj oronuloj i potpuno nefunkcionalnoj kući, ona uvijek ide u paketu s jednom sličnom iz bijeloga svijeta, onom Dickensovom. Nisam nostalgično razmišljala ni o davnim dočecima Nove godine dok smo još zatravljeno slušali Arsena Dedića (Kuća pored mora) i Kuću izlazećeg sunca. Mislila sam o kući iz najbližega susjedstva koja je nedavno prodana. Ne mogu reći da sam u toj kući provela mnogo vremena kao gost, jer nisam nimalo. No na zidu njezine terase, pa preko nje i na drugim obiteljskim kućama, svako jutro počiva moj pogled kad sjedam za kuhinjski stol i pijem kavu. A ta terasa, dijeleći s nama dvorišni zid, štošta mi je pripovijedala o stanarima te kuće, najviše bez riječi.

Znala sam npr. kad je umrla njihova stara baka, ali da je doista više nema, vidjelo se po nestanku sa štrika njezinih dugačkih gega do koljena s gumicom na kraju. Znala sam kad se tko u toj kući kupa (pušila se para iz cjevine pod mojim kuhinjskim balkonom, a prozorčić je bio odškrinut), znala sam kad na njihovoj terasi treba zaliti cvijeće u velikim teglama, kad se pere veš, koji mi je potom lepršao gotovo ispred nosa, pa sam znala kakve gaće (slip, bokserice, bermude) nose tata i sinovi, a kakve mama, bilo mi je pomalo smiješno vidjeti te ljude na ulici znajući što imaju na sebi, o čemu oni vjerojatno nikada nisu mislili. Znala sam kakve su im boje plahte, kakve ručnici, kakve kupaći kostimi … Znala sam kako im izgledaju svečani stolnjaci, a kako oni svakodnevni, čime se pokrivaju, u čemu spavaju. Istini za volju, susjedino je rublje uvijek bilo neusporedivo bjelje od mojega. Jedan mali ručnik sa sveučilišnim šiljkom Lomonosova rado sam dočekivala iz pranja (evo ga, još je tu!). Potjecao je s Olimpijade u Moskvi 1980, vjerojatno je odande kao suvenir i donesen. Sušili su se tu i plavi kombinezoni tvrtke za ugradnju krovnih prozora Velux, u kojoj je susjed neko vrijeme radio, pa ručnici za plažu, također valjda suveniri. Danas su vjerojatno opet na moru, jer su se naši susjedi preselili na jedan jadranski otok.

Nije bilo blagdana a da bi njihova kuća ostala neokićena. U bogate girlande od borovih grančica bile su upletene stotine treperavih lampica, pustili su da svijetle cijele noći, a bilo je godina kad su dečki s ocem ispaljivali s terase rakete (u ratno bi doba i zapucali). No sve bi to trajalo kratko, kao što traje i danas. Dvadesetak minuta nakon ponoći sve utihne.

Što je zapravo kuća? Kopanje po samoj riječi najbolje će nam reći. To je domus, svi ukućani, domaćinstvo, kućanstvo, negdje i domovina, pa i kuhinja. I ona će nam brzo biti jasna. Prvotno kuća znači skrovište s ognjištem oko kojeg se okuplja velika porodica, a stsl. glagol ko¸tati znači umatati, skrivati, njegovati, odgajati. Dakle, kuća je prvotno bila sveobuhvatno skrovište, utočište. U Domovinskom ratu često se govorilo da su ljudi prognani sa svojih ognjišta. Sumnjam da je svaka ta kuća imala otvoreno ognjište ili kamin, no tu je ognjište zamijenilo cijelu kuću (a kuhinja je u njoj središte preživljavanja, prehranjivanja, blagostanja, življenja).

Ne znam tko će odsad živjeti u ovoj kući, jer je običaj da se susjedi predstave starom susjedstvu odavno nestao. Skinuta je i pločica s imenom na vratima (vlasnici su se zvali Uroić, mađ. ur, gospodin), u prozoru nema više obasjanih papirnatih zvijezda kao lampiona, ali je ostavljena jedna lutka, Barbika, pa se nadam bar jednoj curici. Hoćemo li se svađati oko pregradnji, dogradnji, rušenja? Hoće li nam vidik ostati isti? Ne znam. Ne bih da se pod stare dane moram prepirati s mlađima (i žilavijima). No znam da svaka vanjska promjena zadire i u unutrašnjost naše kuće. Sa zidića terase, kao zadnja, nestala je siva pepeljara. Sandra je uvijek pušila samo na terasi, nikad u kući. Premda smo bile tek na malo riječi preko balkona, nedostaje mi u poznatom pejzažu.