Klimatski slom utječe na sve oblike života

-

Oliver Ressler austrijski je multimedijalni umjetnik koji svojim radom nastoji prijeći granice između umjetnosti i aktivizma te učiniti vidljivim različite vrste gospodarskih ili društvenih alternativa. Izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu Ressler prvi put na jednom mjestu prikazuje svu svoju umjetničku produkciju usmjerenu na klimatski slom.

Hrvatska publika ne poznaje vaš rad. Kako biste ga predstavili u nekoliko riječi?

Umjetnik sam i filmaš koji se bavi temama gospodarstva, rasizma, klimatskim slomom, vrstama otpora i društvenim alternativama. Izložba u MSU-u predstavlja filmove, višekanalnu videoinstalaciju, crtež velikog formata, sliku, fotografije, light-boxe, transparente i skulpture. Kao autor usko sam povezan s društvenim pokretima.

Snimio Boris Berc

Naslov je izložbe u zagrebačkom MSU-u Barikadiranje ledenih ploča. Kako možemo barikadirati ledene ploče?

Naslov Barikadiranje ledenih ploča odnosi se na grozote s kojima se suočava klimatski pokret i golemi opseg onoga što je odlučio činiti. Fizički je nemoguće barikadirati ledene ploče dok se tope. No pokret pokušava učiniti nešto što nema presedana u povijesti, zato što se naš planet u zabilježenoj ljudskoj povijesti nikad nije suočio s tako velikom opasnošću. Naslov svojom polunadrealnom porukom želi ukazati na veličinu opasnosti. U srcu izložbe u MSU-u može se vidjeti 6-kanalna videoinstalacija; svaka se projekcija bavi središnjim događanjem masovnoga građanskog neposluha u okviru pokreta klimatske pravde. Grupirani oko toga glavnog djela koje se bavi blokiranjem površinskih rudnika lignita, luka za ugljen, proširenjem zračnih luka, nalazi se nekoliko filmova koji određuju prostor koji je teoretičar i aktivist Marco Baravelle, govoreći o mojemu radu, opisao kao „nekinematografsko vrijeme organizacije“.

Gore spomenut projekt pomogla je austrijska Znanstvena zaklada. Možete li mi reći nešto više o znanstvenoj strani projekta?

Klimatski slom utječe na sve oblike života, i protupokreti primjenjuju različite taktike; tako da istraživačka metoda zahtijeva jednako širok opseg. Moje se istraživanje zasniva na mojem iskustvu u tim frakcijama klimatskog pokreta, koje djeluju izvan politike i UN-ova okvira klimatskih pregovora. Budući da je globalno zatopljenje zaista globalna pojava, to je istraživanje nužno moralo biti međunarodna suradnja. Moja mreža osobnih veza s glavnim sudionicima klimatskog pokreta glavni je preduvjet za radove izložene u MSU-u.

Moj se rad može promatrati unutar genealogije militantnog istraživanja, kad istraživač odbija ideju postojanja neutralnog stava.

Specifičnost nekih vaših video radova jest u tome što ste snimali sastanke raznih aktivista, primjerice sastanke o klimi. Ja bih takvu odluku nazvala režiserovim iskazom (director’s statement). Zašto vam je dokumentaristički pristup toliko važan?

Moja umjetnička produkcija sastoji se od bilježenja i dokumentiranja okupljanja i radnih sastanaka društvenih pokreta. To smatram važnim jer tako možemo vidjeti kako se organiziraju i djeluju glavni sudionici u borbi protiv klimatskih poremećaja. Primjer takve umjetničke strategije na ovoj izložbi jest film No Sinking, Swarming, koji se temelji na snimkama pripreme blokade gradske prometnice u Madridu. Uz taj dokumentaristički rad, stvaram prilike koje spajaju aktiviste, i tako im omogućavam da govore s platformi koje bi im inače bile nedostupne, bilježeći razmišljanja koja proizlaze iz takvih spojeva. To sam primijenio u 38-minutnom filmu Barricade Cultures of the Future i povezanom kraćem radu Overturn the Present, Barricade the Future. Oba rada spajaju sudionike pokreta klimatske pravde, koji su svi izvorno umjetnici. Zahvaljujući tako otvorenu no pomno promišljenu pristupu možemo bolje razumjeti odnos između umjetnosti i klimatskog aktivizma, što je Nato Thompson nazvao kreativnim i produktivnim jedinstvom umjetnosti i aktivizma.

Kako se povezujete s aktivistima kad ih snimate, i kako se manifestira simbioza vaše umjetnosti i aktivizma?

S vremenom sam stvorio veliku međunarodnu mrežu ljudi koji vjeruju u ono što radim. Obično se obraćam tim ljudima kad želim pristup događanjima koja su drugima nedostupna, ili me oni upute na određene ljude.

Već neko vrijeme nisam siguran može li se moj umjetnički rad povezan s aktivizmom nazvati aktivizmom, ili me se uopće može smatrati sudionikom tih pokreta. Jesam li bio aktivist zbog te aktivnosti, ili sam bio suosjećajni promatrač suglasan s objektom istraživanja? Još nemam konačna odgovora na to pitanje, djelomice zbog toga što mijenjam strategije za svaki projekt pa sljedeći može donijeti drukčije odgovore za svaki pojedini slučaj. No mnogo sam puta dobio odgovor od aktivista i sudionika pokreta kad prikazujem i razmatram svoj rad unutar ili izvan „umjetničkog svijeta“. Aktivisti društvenih pokreta često su mi govorili da me smatraju dijelom pokreta zbog načina na koji pristupam radu. Moj rad smatraju drukčijim od rada novinara tiskanih ili televizijskih medija koji jesu skloni pokretima, ali njihovo je izvještavanje ograničeno profesionalnim kodeksom neutralnosti, što eliminira svaki trag simpatije. Je li neutralnost epistemološki moguća u politički spornim stvarima, u najmanju je ruku sumnjivo; ono što je izvan sumnje jest činjenica da neutralnost ili nepristranost u hegemonističkim medijskim organizacijama znači da je samorazumljivo da se poštuju politički propisi.

Može li danas umjetnik živjeti ono što propovijeda? Kako izlazite na kraj s tim problemom?

Obično ljudi koji voze SUV-vozila i lete na udaljena mjesta tri puta godišnje ne sudjeluju u blokadama infrastrukture fosilnog kapitalizma. No iz strateških razloga predložio bih da diskurs malo pomaknemo od osobne odgovornosti (koja, naravno, postoji) i da usmjerimo pozornost na mjesto gdje se stvaraju najveće emisije štetnih plinova. Samo stotinu transnacionalnih korporacija odgovorno je za sedamdeset posto isparavanja ugljika. Uz to, naše nacionalne države još snažno podupiru fosilna goriva. Ti bi problemi morali biti naši najvažniji ciljevi. Potrebno je više od drukčijeg ponašanja potrošača za rješavanje hitne klimatske situacije, koja je nastala zbog kapitala pokretana fosilnim gorivom.

Izvor Bolzano, Lineematiche, Luca Guadagnini

Velik je dio vašeg rada u mediju filma i videa. Možete li nešto kazati o procesu svojeg filmskog stvaranja?

Nema recepta kako raditi film. Za neke je filmove potrebno mnogo istraživati i skupljati novac prije početka same produkcije. Neki zahtijevaju kratku pripremu. Kad sudjelujem u akcijama masovnoga građanskog neposluha s malom kamerom, uz malo sreće, filmovi se sami stvaraju pred mojim očima uključenog promatrača. U takvim slučajevima više je vremena potrebno da se tijekom montaže snimljeni materijal sredi i postavi u određeni kontekst. Takve filmove obično sam snimam. Druge filmove, prije svega kad bilježim veća okupljanja ili skupine ljudi koji govore u kameru, radim s grupom ljudi. Također, takve snimke stvaraju različite vrste filmova. Neki se temelje isključivo na onome što ljudi ispred kamere govore. Za druge filmove pišem scenarij, često u suradnji s Matthewom Hylandom. Snimio sam neke filmove koji su trajali samo minutu i pol, a i neke koji traju gotovo dva sata. Neke sam filmove završio za tri mjeseca; na nekima sam radio četiri godine. Rad je mnogo raznolikiji nego što bi se reklo obilazeći izložbu bez udubljivanja u filmove.

Osim što ste umjetnik vi ste i kustos. Kako povezujete kustosko iskustvo s umjetničkim djelovanjem?

Već sam bio priznat kao umjetnik kad su mi prvi put ponudili da postavim izložbu. Nisam to nikad planirao, no to je možda dobra prilika da se podijele istraživanja i mreže koje sam uspostavio te da se približe kroz (kuriranu) izložbu. Postavio sam dio o alter-globalizacijskom pokretu na Bijenalu u Taipeiju 2008, u to sam vrijeme snimao nekoliko filmova o toj temi. Zajedno s Gregom Sholetteom postavio sam ciklus izložaba o financijskoj i ekonomskoj krizi, što je također bila tema nekolicine mojih umjetničkih djela i samostalnih izložaba. Moj umjetnički i kustoski rad temelji se na istraživanju; ponekad istodobno radim na umjetničkim i kustoskim projektima, rad se preklapa te, barem u procesu rada, nema velike razlike u praktičnom dijelu. Posljednja izložba koju sam postavio zatvorena je prije nekoliko tjedana u Museumsquartieru u Beču. To je izložba o umjetnicima koji se smatraju dijelom pokreta klimatske pravde. Izložba prikazuje širok raspon strategija i pristupa kojima su umjetnici postali aktivni u pokretu. To je prva izložba koja na međunarodnoj razini pokušava tako nešto učiniti te je izazvala veliku pozornost. Sljedeće godine ide na turneju.

Kako je bilo postavljati izložbu u MSU-u i koji su vaši planovi za budućnost?

Bilo je to nevjerojatno iskustvo, prvi put povezati sva djela koja sam stvorio na jednu temu – klimatski slom – na velikoj izložbi: 59 izloženih djela pokriva razdoblje od 1994. do 2021. Bilo je fantastično raditi s kustosicom Leilom Topić, koja mi je davala veliku potporu tijekom cjelogodišnje pripreme izložbe.

Uvijek radim na nekoliko djela istovremeno, koja su u različitim fazama produkcije. Radim na filmu o najduljoj okupaciji vrhova drveća u Europi u šumi Hambacher (već šest godina stotinjak ili dvjestotinjak ljudi živi u toj šumi u blizini Kölna u Njemačkoj, sprečavajući njeno planirano uništenje sječom), a montažu sam završio prije nekoliko dana. Film sam predao glazbeniku da radi na zvuku. Pripremam film za nadolazeći Bijenale u Casablanci, čija je produkcija već nekoliko puta otkazana zbog pandemije. Također pratim proteste i blokade protiv plana autoceste sa četiri trake prema Beču. U tom je protestu došlo do velike promjene prije nekoliko dana, jer je Grad Beč naložio odvjetniku da uputi pedesetak dopisa pojedinim aktivistima, organizacijama i dvojici prometnih stručnjaka s Tehničkog fakulteta, s namjerom da zastraši sudionike u blokadi i ostale glasne protivnike toga plana. Takvo sam pismo i ja primio, što je poremetilo sve moje planove i obaveze iz prošlog tjedna. Organizacija Amnesty International Austria opisala je ta pisma kao tužbe u obliku šamara, jer se sudove koristi za obeshrabrivanje aktivista i kritičara.

Izložba Barikadiranje ledenih ploča bit će pak prikazana kao samostalna izložba u galeriji Neuer Berliner Kunstverein (n.b.k.) u Berlinu, u Tallinn Art Hall u Tallinnu i u galeriji The Showroom u Londonu 2022.