Kako se penjati nakon gubitka ideala?

-

Najnovija predstava Planet arta Korak po korak ili žene na rubu provalije, u prijevodu i režiji Marka Torjanca, premijerno izvedena 19. prosinca u Klubu Kazališta Komedija, zanimljiva je zbog dvije stvari: na scenu je donijela snažnu žensku priču u kojoj su do kosti ogoljeni intimni svjetovi triju žena u srednjim godinama, a s druge strane je potvrdila da taj bivši jazz-klub u središtu Zagreba, predstavljan kao druga komorna scena Komedije, prilično dobro funkcionira i kao kazališni prostor. Te vibracije osjetila je i publika, snažnim pljeskom nagradivši izvanredne glumačke interpretacije Jasne Bilušić, Vande Winter i Marije Jerneić, članica Komedijina ansambla, koje su u ulogama „žena na rubu provalije“ na sceni ostavile i srce i dušu.

Snimila Ines Novković

Predstava je nastala na temelju istoimene gorke crne komedije suvremenoga britanskog dramatičara i komediografa Petera Quiltera, jednog od najizvođenijih na svijetu, koji u svojom rukopisu miješa različite stilove, od komedije do satire i farse. Najpoznatiji je po brodvejskim i vestendovskim hitovima End of the Rainbow, o zadnjim mjesecima života legendarne glumice Judy Garland, te po glazbenoj komediji Glorious! u kojoj se bavio životom Florence Foster Jenkins, najgore operne pjevačice svih vremena. Njegov smisao za komično, za cinizam i britku ironiju upoznala je i hrvatska publika u uprizorenim predstavama Dueti, Famozna! i Na parove razbroj se! Kome /dija Korak po korak njegov je noviji tekst, zapravo ženski pandan priče The Hill, a govori o trima ženama, nekoć bliskim prijateljicama, koje se susreću nakon dugo vremena i odlaze na planinarenje kako bi na vrhu odale poštovanje svojoj četvrtoj, nedavno preminuloj kolegici. No taj naoko rutinski uspon ubrzo se pretvara u pravu dramu. Naime, sve tri žene – Sofija, Paula i Monika, inače posve različitih karaktera, temperamenata, izgleda, uvjerenja i životnih postignuća, u susretu s planinom bolno se suočavaju sa svojim životima, odnosno neispunjenim očekivanjima, promašenim brakovima i vezama, poslovnim neuspjesima i ljubavnim razočaranjima. Pod egidom „lažima nije mjesto u planinama“ njihove maske padaju, prijateljstvo se gotovo lomi pod teretom ozbiljnih kušnji, no naposljetku doživljavaju katarzu i sve završava sretno.

Marko Torjanac je komediju s brojnim ciničnim replikama i zajedljivim primjedbama preveo s mnogo šarma i potpuno u skladu s duhom našeg jezika izazivajući istodobno i smijeh i gorčinu. Kao redatelj nije težio inovativnim ni eksperimentalnim zahvatima nego je naglasak stavio na glumice i njihove interpretacije likova. One su pak na jednostavnoj sceni, opremljenoj tek stiliziranim šatorom i s trima postamentima, u jednostavnim planinarskim „kostimima“ Đurđe Janeš, vrlo emocionalno i dirljivo oživile delikatni odnos triju prijateljica i njihove više ili manje tragične sudbine. Iz takva koncepta proizašla je pitka i zabavna, gotovo klasična crnohumorna predstava brza tempa i ritma te izvanrednih glumačkih kreacija, koja ponajprije progovara o temi prijateljstva, ali rastvara i mnoštvo drugih motiva, od braka i ljubavi do samoubojstva, gubitka, samoostvarenja i (ne)ostvarenih snova. No možda je najvažniji motiv onaj koji izaziva pitanje o tome kako se nosimo s neuspjehom i možemo li ponovno hodati i penjati se nakon gubitka ideala.

Najveća vrijednost predstave su Quilterov tekst, zabavan i vješto pisan, čija je tema prepoznatljiva, no oslobođena banalnosti, te snažne i dojmljive, čak u nekim segmentima odveć forsirane interpretacije Vande Winter, Jasne Bilušić i Marije Jerneić, koje su pokazale da se mogu potpuno emocionalno ogoljeti i s lakoćom ostvariti i najzahtjevnije karaktere. Jasna Bilušić je briljantno, s pravom mjerom, utjelovila ogorčenu, zatvorenu i produhovljenu Sofiju kojoj se raspada brak, a ona nema ni snage ni volje suočiti s tim gubitkom. Marija Jerneić je društveno svjesnu i idealistički orijentiranu zviždačicu Paulu gradila na opreci između hedonizma i pragmatičnosti, kreirajući lik koji se teško nosi s otkazom, kao i s izazovima digitaliziranog i korumpiranog društva. Vanda Winter kao brbljava i naporna Monika, koja „na tržištu“ nikako ne može izabrati pravoga zaručnika, samo je naoko blazirana, površna i socijalno neosjetljiva kokoš. Njezin vječni optimizam i potreba za komunikacijom zapravo razoružavaju ostala dva lika, pomažući im da objektivno sagledaju svoje živote i smognu snage za nastavak „putovanja“.

Premda je penjanje na planinu kao metafora životnih uspona i padova možda banalno, glumice su uspjele vulkanskom energijom i snažnim emocijama uvući gledatelje u priču u kojoj sve tri podvlače crtu te ih izazvati da i sami preispitaju vlastite živote.