Jedina apsolutna izvjesnost

-

Naši hedonistički umovi u svojoj površnoj nepromišljenosti vole si utvarati da smo s ovu stranu smrti. Utječemo se njezinoj relativizaciji i tješimo se tehnološko-civilizacijskim dosezima koji odgađaju njezin dolazak. Takvo je razmišljanje nedvojbeno povezano s Epikurovom idejom da smrt nema nikakva posla s nama jer dok mi postojimo nema smrti – a kad ona stigne – nema više nas. No, nije li, zagovarajući takvo stajalište, antički mudrac zapravo prilično lakomislen? Je li, uistinu, moguće da se smrt ne tiče živih? Odgovor je niječan jer je smrt bezuvjetna. Upisana u naša bića, smrt nije tek mogućnost nego jedina apsolutna izvjesnost života. Upravo o sljubljenosti smrti, života i umjetnosti progovara izložba Eksploatacija smrti koju kustoski potpisuje Dajana Vlaisavljević. Iako naslov priziva rad Mladena Stilinovića Eksploatacija mrtvih koji upozorava na iskorištavanje mrtvih ideologija, izložba što se tijekom zimskih mjeseci prikazuje u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti fenomenološki propituje radove koji se bave nestajanjem i konačnošću odnosno izjednačava proces umiranja svih živih bića s uništavanjem prirode. Spomenuti ekološki zaokret nije samo važna specifična razlika između ove i izložbe Put u vječnost što ju je predstavio Zvonko Maković 2016. u Klovićevim dvorima s temom smrti, nego je i dobrodošao interpretativni moment. Naime, kako ističe kustosica, na spomenuto ekocentrično motrište nagnali su je „osobni stavovi o potrebi odgovornog tretiranja prirode“, koji su, pretpostavljam, katkad suprotni umjetničkim namjerama jer su umjetnici, piše kustosica, rukovođeni zanimanjem za „prvenstveno umjetnički metier, proces i izričaj“.

Postav izložbe Eksploatacija smrti / Snimio Goran Vranić  / NMMU

Konačnost u ptičjem oku

Izložbu otvara poglavlje naslovljeno Svi umiru, zar ne. Izložbenim prostorom dominira neobično suvremena slika Ljube Babića Iz mog vrta iz 1956. Umjetnik se fokusira na sive ploče kojom je popločen, kao što naziv objašnjava, njegov vrt. No umjetnikovo je očište neobično nisko, gotovo da je posrijedi žablja perspektiva. Slika vibrira crvenkasto-smeđim tonovima otpalog lišća koje tvori sjajnu kolorističku protutežu sivoj boji koja prevladava na pozadini slike. Akcenti žute boje naglašavaju dvosmislenu narav otpalog lišća – ono je već mrtvo, a ipak, doima se tako životnim. Tu se nalaze i dojmljivi prikazi srušenih stabala Đure Tiljka, Maslina Kamile Tompe ili Suncokreti pognutih glava Nikole Mašića. Pravi je izložbeni biser obojeni crtež Ivana Lovrenčića iz ciklusa Smrt ptice. Središtem kompozicije u kojoj je ukinut perspektivni prostor dominira tek skicozno narisana uginula ptica, no sugestivno, sivo obojena slomljena krila. Najpotresniji je ipak potez kojom je sugerirana konačnost smrti – kratka, kao dječjom rukom povučena valovita crta kojom umjetnik opisuje zauvijek sklopljeno oko ptice. Oko ptičjeg tijela, poput zoocentričnog prikaza tradicionalnog ikonografskog motiva instrumenata Kristove muke, raspoređeni su flauta, vijugava obojena traka, tri stabla koja kao da asociraju križeve Golgote, luk i strijela te pomno nacrtana muha – jedan od najučestalijih insekata u slikarskom žanru memento mori koji nas, još od renesanse, podsjeća i upozorava da smo smrtni.

Paradoks smrti drugo je izložbeno poglavlje koje naslov duguje djelu francuskog filozofa Edgara Morina i njegovom sociofilozofskom djelu Čovjek i smrt. Kustosica u tom izložbenom segmentu tematizira nasilne smrti ističući ideju da je čovjek jedina životinja koja ubija pripadnike vlastite vrste ne iz nužde nego zbog mržnje, koristoljublja ili sadizma. Ovdje zvuk cvrkuta ptica iz dojmljivog videorada Zlatka Kopljara naslovljena K12 još podsjeća na prethodne slikarske prikaze ptičjih smrti, no ovdje njihov cvrkut čini sablastan kontrast s onim što promatramo. Naime, Kopljarov K12 prikazuje umjetnika u crnom odijelu i bijeloj košulji kako se polagano njiše obješen o uže, na grani drveta, u vrtu ispunjenu ravnodušnim pjevom ptica i ostacima gozbe. Ta jezovita i istodobno bukolička inscenacija vlastite smrti kvalitetno je tematski uparena s iznimno potresnim crtežima Ede Murtića i Zlatka Price iz mape Jama. Jednako su stravične scene besmislena i sadističkog ubijanja životinja na crtežu Miroslava Kraljevića Obješeni psi iz 1912. te osobito mučan prikaz Vješanje lisica Kamila Tompe.

Meso je ubojstvo

Naklon jednom od najdarovitijih zagovornika životinjskih prava u popularnoj kulturi Stevenu Patricku Morrisseyju i njegovu bendu The Smiths nalazi se u naslovu trećeg izložbenog poglavlja Meat is Murder. U tom poglavlju kustosica dovodi u pitanje etičnost izjednačavanja živih bića s hranom, odnosno zaziva sućut i kritički stav prema ubijanju životinja. Tu promatramo fotografije tek zaklanih svinja Josipa Klarice što izazivaju nelagodu, mučne prizore vezane uz svinjokolju na radovima Ivana Generalića ili Mije Kovačića. Jezovita je mrtva ovca oderane kože na slici Mrtva priroda Vladimira Becića, kao i nadrealna grozota ostataka kokoši na slici Ive Reina Glava i noga kokoši. Istina je, sućut prema živim bićima svakodnevno se može prakticirati i u tanjuru!

Ljubo Babić, Iz moga vrta, 1956.

Sljedeće izložbeno poglavlje, naslovljeno Oproštaji, tematizira česte umjetničke motive rastanaka od preminulih žalovanjem za konkretnim osobama, prikazima pogrebnih procesija ili simboličkim prikazima tuge. Pozornost plijeni dramatično žalobna slika Ljube Babića Ljuština na odru iz 1922, ekspresionistički prikaz mrtvoga tijela revolucionara Franje Ljuštine. Turobnost trenutka postiže se i izborom očišta umjetnika; čini se da promatramo truplo očima osobe nagnute nad odar, a težina dojma dodatno je naglašena svjetlosnim akcentima dviju upaljenih svijeća koje slijeva i zdesna flankiraju tmastu crninu odra.

Akvarel Ignjata Joba iz 1918. naslovljen Kraj svijeta posudio je naslov petom izložbenom poglavlju. Jobovu viziju konca svijeta donosi demonolika spodoba igličastih, zmijskih zjenica s golemim krilima šišmiša koja raširena izlaze iz okvira slike. Demon, smiješeći se, naslanja bradu na desnu šaku istodobno rivajući mač u kuglu koja zauzima donju trećinu akvarela. Istodobno, demon lijevom podlakticom snažnije gura oružje u simbolički prikaz planete Zemlje. Jobov je akvarel gotovo crno-bijeli, izuzev zelenkastih zjenica demonolike prikaze pa je stoga krv koja lipti iz sfere probodene mačem tim stravičnija. Rad je dobra prefiguracija strahota druge polovice 20. stoljeća razvidnih u fantastičnim apstrakcijama nastalih tušem na papiru Kamila Tompe odnosno društveno osviještenim radovima suvremenih autora poput Roberta Šimraka ili Antuna Maračića. Osobito je dojmljiv lavirani tuš Željka Hegedušića iz 1969. naslovljen Kataklizma, gdje u crno-bijeloj tehnici promatramo rasap ljudskog i životinjskog tijela u korodiranim i rastočenim formama – sjajna metafora urušavanja naše civilizacije.

Krila na mjestu ramena

Još jedan pozdrav popularnoj kulturi i pjesmi mračnog princa postpunka Nicka Cavea nalazi se u naslovu posljednjeg izložbenog poglavlja Death is not the End. Ovdje se kustosica osvrće na povijesnoumjetničke motive poput Totentanza, vanitasa, memento mori, odnosno tema povezanih s ikonografskim motivima zapadnoga kršćanskog kruga. Tako susrećemo sliku Vanitas pripisanu Georgu Hinzu iz 17. stoljeća, gdje promatramo, uz stalni motiv praznine – lubanju, i nagriženu jabuku te zmiju – simbole od crkvenih dušebrižnika osuđivane znatiželje odnosno ljudske slabosti. Posebno su dojmljivi prikazi Mrtvačkog plesa Kamila Tompe i Hrvoja Šercara. Taj srednjovjekovni motiv zagovara jednakost ljudi pred smrću jer od pape do cara, od prosjaka do hodočasnika, viteza ili djeteta – svi smo pred smrću jednaki bez obzira koliko bili moćni, bogati ili nevini. Makabrističko pozivanje na jednakost ljudi pred smrću uključuje i važan zahtjev za uklanjanjem društvene neravnopravnosti koja zaboravljena leži u samu srcu kršćanskog nauka.

U konačnici, izložba nas podsjeća da ljudski život nije odijeljen ni od prirode, ni od smrti, nego je smješten u njezinu sjenu. Bitak i nebitak, upozoravaju radovi, treba shvatiti u aktivnom odnosu – jer ništa koje u nama svakodnevno raste – moramo moći susresti. Usto, kustosica na inteligentan, artikuliran i društveno relevantan način ističe i rekontekstualizira rijetko viđena djela iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Izložbu prati funkcionalno oblikovan katalog čiji dizajn potpisuje Ana Zubić, a u kojemu se, uz tekst kustosice, nalazi i esej stručnjakinje za suvremene umjetničke izvedbene prakse Suzane Marjanić i biologinje Mirne Marinić. Smrt od svih nas čini anđele i daje nam krila gdje smo imali ramena, glatka poput gavranovih kandži – pjeva Jim Morrison. Uistinu, zašto onda ne bismo eksploatirali smrt svjesni spoznaje o njezinoj neumoljivosti.