Ivo Frangeš i proljećarski Liber

-

Središnja ličnost Hrvatskoga proljeća na području znanosti o književnosti bio je Ivo Frangeš. Jedan od očeva Zagrebačke stilističke škole, Frangeš je u jeku Hrvatskoga proljeća sudjelovao u aktivnostima svih važnih kulturnih ustanova. Bio je predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije od 1970. do 1972, urednik Pet stoljeća hrvatske književnosti u Matici hrvatskoj, član njezinih upravnih tijela i rado slušan govornik, potpisnik Deklaracije u više ustanova, no prije svega – spiritus movens u Institutu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i novoosnovanome nakladničkom poduzeću Liber.

Ivo Frangeš – središnja ličnost Hrvatskoga proljeća na području znanosti o književnosti

Proljećarski Liber – Izdanja Instituta za znanost o književnosti

U povijesti nakladničkoga poduzeća Liber postoje tri faze: prvi Liber (djelatnost početkom 1970-ih), Sveučilišna naklada Liber (od sredine 1970-ih do kraja 1980-ih) i Novi Liber (od početka 1990-ih). Sva tri Libera vodio je Slavko Goldstein oblikujući nakladničku politiku na različite načine u različitim društvenim okolnostima.

Osnutak prvoga Libera u uskoj je vezi s duhom Hrvatskoga proljeća, pa predlažem da ga zovemo proljećarski Liber. Moja biografija na neobičan je način isprepletena s osnivanjem proljećarskoga Libera. Nakon povratka iz Beča u ljeto 1969. pokucala sam na vrata ureda meni nepoznata direktora nakladničke kuće Stvarnost u Savskoj ulici, Slavka Goldsteina, i predala mu prijevod netom objavljena romana ruskoga pisca Valentina Kataeva Kockica. Tjedan poslije Goldstein me pozvao i rekao da mu se prijevod sviđa, ali ga nažalost ne može objaviti jer se upravo sprema osnovati novo nakladničko poduzeće na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. No preporučit će objavljivanje cijele Kataevljeve trilogije u Otokaru Keršovaniju. Na kraju je dodao da za mene ima lijepu vijest: pozvat će me na jesen da mu budem lektorica u novome poduzeću. A kako je u osnivačkom krugu oko Libera bio i moj profesor Aleksandar Flaker, donesena je odluka da se otvori hibridno mjesto tajnice u Institutu za znanost o književnosti koja će pola radnoga vremena raditi kao lektorica u Liberu, a pola kao znanstvenica u Institutu. Tako sam se u rujnu 1971, na vrhuncu Hrvatskoga proljeća, zaposlila u Institutu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta. Tu sam upoznala profesora Frangeša i postala mu suradnicom na kroatističkim projektima u Liberu i Institutu. Tu sam doživjela i osjetila duh Hrvatskoga proljeća na području znanosti o književnosti.

Proljećarski pretisak Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483. i Gajeve Danice ilirske

Constructor mundi croatici u proljećarskom Liberu

Povijest Instituta za znanost o književnosti i prvoga proljećarskog Libera velikim dijelom počiva na Frangešovoj invenciji i duhu. Ono što je Flaker za komparatističku identifikaciju hrvatske književnosti i komparativnu kroatistiku, to je Frangeš za kroatističku identifikaciju i kroatistiku: vrhunac modernističke vjere u originalnost, estetsku vrijednost i samobitnost hrvatske književnosti.

Frangešova sveukupna stilistička interpretacija književnoga djela, po kojoj je Zagrebačka škola dobila ime stilistička, pretvorila se u doba Hrvatskoga proljeća u sveukupnu interpretaciju hrvatske književnosti i kulture. Ideal originalnosti, samobitnosti i ljepote književnoga djela kao predmet Frangešove stilističke interpretacije postaje ideal originalnosti, samobitnosti i ljepote hrvatske književnosti i kulture: težište sveukupne nacionalne identifikacije. Cilj Frangešove društvene djelatnosti postaje traženje estetskoga duha i stila nacije, utemeljenje nacionalnoga identiteta u kulturnim i estetskim vrijednostima. Frangešov književnoznanstveni esteticizam postaje kulturni esteticizam; apartni književni znanstvenik i kažnjeni potpisnik Deklaracije postaje svestrani kulturni djelatnik, predavač i urednik.

Nakon gušenja Hrvatskoga proljeća i političkoga terora 1972. Frangeš je uklonjen iz javnosti, ali nije napustio svoju književnopovijesnu i kulturnu misiju zacrtanu u Zagrebačkoj stilističkoj školi, proljećarskome Liberu i Matici hrvatskoj. U tišini „hrvatske šutnje“, daleko od kulturne moći, Frangeš ostvaruje svoj životni san: piše i objavljuje autorsku Povijest hrvatske književnosti

U doba Hrvatskoga proljeća Frangeš je pokretač velikih nakladničkih ideja u Institutu za znanost o književnosti i ranome Liberu. Te su ideje bile „velike“ u Lyotardovu smislu i nacionalno-identitetske u smislu Anthony Smitha. Nacionalni identitet po Smithu, kao i po drugim postmodernističkim teoretičarima nacije (B. Anderson, E. Hobsbawm), nije prirodno dana činjenica, nego kulturom stvorena dugotrajna tvorba koja se memorativnim i diskurzivnim tehnikama skrutnula u prirodnu činjenicu, pa unatoč svojoj povijesnoj konstruiranosti izaziva snažnu privrženost. Među konstitutivnim elementima nacije (zajedničko ime, mit o zajedničkome podrijetlu, zajedničke povijesne uspomene i sjećanja, zajednički teritorij, osjećaj solidarnosti) nalazi se po Smithu kvartet kulturnih čimbenika: mitovi, simboli, vrijednosti i tradicije koji snažno podupiru povijesno stvoren kulturni identitet nacije. Upravo tako postupa proljećarski Frangeš: kao po Smithovoj matrici radi na izgradnji kulturnoga identiteta hrvatske nacije oživljavanjem simbola, vrijednosti i tradicije na području književnosti i kulture.

Velike identitetske ideje iz nacionalne književnosti i kulture nosile su u doba Hrvatskoga proljeća Frangešov znanstveni etos i vodile njegov društveni aktivizam. I kao društveni djelatnik i kao književni znanstvenik Frangeš je tvorac simboličnoga univerzuma hrvatske književnosti i kulture – constructor mundi croatici u znanosti o književnosti. Velike ideje u Institutu i Liberu bile su Frangešove, a ostvarenje tih ideja autor je velikodušno dijelio sa suradnicima. To je bila specifično Frangešova aristokratska demokratičnost. On je grandsenjorski sipao ideje, a suradnici ili on sam ostvarivali su ih koliko su mogli ili koliko su to dopuštale objektivne okolnosti. Na vrhuncu Hrvatskoga proljeća, 1970. i 1971, Frangeš je u Liberu ostvario dvije velike uredničke ideje: ideju o nizu pretisaka kapitalnih identitetskih baštinskih knjiga važnih za nacionalnu kulturu Liber Croaticus i ideju o kroatističkome časopisu pod simboličkim imenom Croatica.

Biblioteka pretisaka Liber Croaticus – utemeljenje kroatologije

Niz pretisaka Liber Croaticus zamišljen je kao objavljivanje nedostupnih ili teško dostupnih knjiga iz hrvatske tradicije iznimno važnih za nacionalnu identifikaciju na području književnosti i kulture. Takve identitetske baštinske knjige isticale su se prvotnošću, drevnošću, jezikom, društvenom, političkom, estetskom ili nekom drugom vrijednošću po kojoj je prepoznatljiva nacionalna kultura. Izvučene iz zaborava i pretiskom uzdignute na pijedestal reprezentativnih nacionalnih vrijednosti, te su knjige bile oblik „izumljivanja tradicije“ (Hobsbawm i Ranger, 1983) koja se u doba Proljeća oživljavala „radom kulturnoga sjećanja“ (Assmann, 2005) i ugrađivala u temelje nacionalne identifikacije. Pokretač kulturnoga sjećanja i „izumljivač“ ideje o pretiscima identitetskih baštinskih knjiga bio je Ivo Frangeš, institucionalni okvir za nastanak tih ideja bili su Zagrebačka stilistička škola i Institut za znanost o književnosti, a proljećarski Liber bio je nakladnik koji je Frangešove ideje ostvario u nizu bibliofilskih divot-izdanja.

Prva takva iznimno vrijedna identitetska baštinska knjiga u hrvatskoj kulturi, pretiskana na vrhuncu Proljeća 1971, bila je pomno odabrana. Bio je to glagoljski prvotisak Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. sačuvan u jedanaest nepotpunih primjeraka diljem svijeta. Misal je prva knjiga tiskana na hrvatskome jeziku uopće, hrvatskim pismom glagoljicom, objavljena na samome početku tiskovne ere, samo 28 godina nakon Gutenbergove Biblije. To je ujedno prva slavenska inkunabula tiskana dvobojno, crveno i crno, i jedna od najljepših tiskanih inkunabula u svijetu. Monumentalni pretisak reprezentativne knjige Frangeš potpisuje kao urednik, Eduard Hercigonja kao suradnik, a stručne priloge Mladen Bošnjak, Zvonimir Kulundžić, Anica Nazor i dr. Izvučena iz zaborava i luksuzno pretiskana, ta je knjiga imala sve atribute važne za nacionalnu identitetsku knjigu, a time i za kulturnu identifikaciju: prvotnost, drevnost, rijetkost, svetost, nacionalni jezik i nacionalno pismo.

Niz pretisaka Liber Croaticus zamišljen je kao objavljivanje nedostupnih ili teško dostupnih knjiga iz hrvatske tradicije iznimno važnih za nacionalnu identifikaciju na području književnosti i kulture. Objavljeni su pretisci prve hrvatske inkunabule Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483. te stari tekstovi posvećeni temi junačke smrti za slobodu: Vazetja Sigeta grada Brne Krnarutića iz 1584, Odiljenja sigetskoga Pavla R. Vitezovića iz 1684. i Podsjedanja i osvojenja Sigeta Ferenca Črnka

Troknjižje Opsada Sigeta, izd. Liber 1971.

Iste godine u povodu 300. obljetnice pogibije Zrinskih i Frankopana (1671–1971) izlazi pretisak triju djela iz starije hrvatske književnosti s temom Sigetske bitke i junačke pogibije Nikole Šubića Zrinskoga. Bili su to pretisci prvoga izdanja najstarijega epa s povijesnom tematikom Vazetja Sigeta grada zadarskoga pjesnika Brne Krnarutića iz 1584, Odiljenja sigetskoga Pavla Rittera Vitezovića iz 1684. i Podsjedanja i osvojenja Sigeta Ferenca Črnka s popratnim znanstvenim tekstovima M. Ratkovića, N. Kolumbića i J. Šidaka. Ponovno je riječ o starim vrijednim tekstovima do kojih je teško doći, svi su posvećeni temi junačke smrti za slobodu, svi oživljuju sjećanje na teške dane u nacionalnoj povijesti i tako sudjeluju u ponovnom buđenju i čuvanju zrinsko-frankopanskoga mita kao tradicijske vrijednosti nacionalne kulture. Za razliku od Misala, kojega se monumentalnost sastojala u fizičkoj veličini i raskoši slova i boja, ovdje je riječ o minijaturnoj monumentalnosti: tri knjižice objavljene su u platnom presvučenoj grašak-zelenoj kutiji pod zajedničkim naslovom Opsada Sigeta. Bio je to opsegom malen, ali značenjima bogat spomenik predmodernoj hrvatskoj književnosti i jednomu od najvećih nacionalnih mitova.

Za samu seriju, njezina idejnoga začetnika i trenutak objave (1970–1972) zacijelo najvažniji spomenik proljećarske kulture sjećanja bio je pretisak u pet knjiga prvoga hrvatskoga književnog časopisa pod jedinstvenim nazivom Danica ilirska s uredničkim potpisima Ive Frangeša (uvodni tekst) i Mladena Kuzmanovića (tekstualna i grafička obradba s komentarima). Časopis Danicu ilirsku u njezinu izvornom obliku, ali i u uredničkoj vizuri objedinjujućega pretiska, Suzana Coca naziva „nacionalnom knjigom“ u Goetheovu romantičnom smislu i označuje ga metonimiziranom metaforom „Liber Croaticus“ po nazivu biblioteke u kojoj je u doba Proljeća pretisnut.

Pretisak Danice ilirske ima posebno značenje upravo iz vizure Hrvatskoga proljeća. Bila je to prva nacionalno integrativna knjiga koja s kajkavskoga narječja prelazi na izabrani štokavski standard i tako uspostavlja jezično jedinstvo nacije. Istodobno bila je to nacionalno heterogena, estetski neujednačena i na neki čudesan način politički i rodno korektna megaknjiga s prilozima iz elitne i pučke književnosti, iz svih povijesnih hrvatskih zemalja, sa slavenskoga Juga i iz svijeta, za mušku i žensku publiku, „domorodce“ i „domorotkinje“. U času svoga pojavljivanja, na vrhuncu i izdisaju Hrvatskoga proljeća, luksuzno pretisnuta i urednički uglađena Danica, sjedinjena sa svim svojim godištima u različitim fazama, bila je simbol prvoga narodnog preporoda i model za drugi, proljećarski narodni preporod.

Oživljena Gajeva Danica

Istodobno, oživljena i monumentalizirana Danica ilirska ujedno je isticala razliku između dva narodna preporoda. Ilirizam je bio politički i kulturno inkluzivan. Bio je to dalekosežni konglomerat kroatizma i južnoslavenstva. Nakon iskustava dviju Jugoslavija u 20. stoljeću Hrvatsko proljeće bilo je u mnogim svojim segmentima ekskluzivni kroatizam. Tako je drugi narodni preporod na izmaku moderne kulture bio dovršetak i oproštaj od prvoga narodnog preporoda na početku moderne kulture. Danica ilirska, koja u proljećarskoj kulturi sjećanja postaje „Liber Croaticus“, shvaćena je i prezentirana kao simbol kraja i novoga početka. Tu važnost staroga i novoga početka nacionalne književnosti reprintirana Danica pokazuje i svojom izvanjskom opremom sa zlatnim secesijskim ukrasima – vizualnim znakom svih izdanja Libera i Instituta / Zavoda za znanost o književnosti koje potpisuje bliski Frangešov suradnik, likovni urednik Mladen Kuzmanović.

Nakon gušenja Proljeća u prosincu 1971. u biblioteci izlazi još nekoliko vrijednih pretisaka (Gazophylacium Ivana Belostenca, časopis Danas, raskošna i skupocjena likovna mapa s Krležinim Baladama Petrice Kerempuha u prijevodima na više stranih jezika i djelima poznatih slikara Ivana Generalića, Ivana Lackovića Croate, Vergilija Nevjestića i dr. u povodu 400. obljetnice Seljačke bune). No Frangešova imena kao urednika više nema. Uskoro će se ugasiti i biblioteka, a prvi Liber: Izdanja Instituta za znanost o književnosti postaje 1975. na komercijalnim načelima zasnovana Sveučilišna naklada Liber. Jedini trag proljećarskoga Libera ostat će dugo godina književnoznanstvena biblioteka L, koja u podnaslovu čuva naziv Izdanja Instituta za znanost o književnosti.

Biblioteka raskošnih raritetnih pretisaka Liber Croaticus bila je plod proljećarske politike sjećanja, način na koji se hrvatska književnost i kultura izvlačila iz zaborava i simbolično kapitalizirala kao najveća vrijednost nacionalnoga identiteta. Po nakladničkoj ideji i uredničkim ostvarenjima biranih pretisaka važnih i rijetkih baštinskih knjiga na vrhuncu Hrvatskoga proljeća Ivo Frangeš može se smatrati utemeljiteljem moderne kroatologije, koja će kao studijska disciplina s težištem na hrvatskoj kulturi zaživjeti tek u 1990-ima nakon osamostaljenja Republike Hrvatske.

Časopis Croatica – utemeljenje kroatistike

Među Frangešovim identitetskim idejama iz doba Proljeća središnje mjesto ima časopis Croatica: Prinosi proučavanju hrvatske književnosti. Časopis je pokrenut 1970. na Frangešov poticaj u sklopu projekta povijesti hrvatske književnosti Instituta za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta, koji zajedno s Institutom za književnost i teatrologiju tadašnje JAZU slovi kao njegov osnivač. Frangeš je bio prvi i glavni urednik Croatice od osnutka do 1992. Časopis je izdavao proljećarski Liber, pa Sveučilišna naklada Liber, a od 1983. izdaje ga Hrvatsko filološko društvo.

Časopis u potpunosti odgovara terminu kroatocentričan, kojim je u isto doba označen Flakerov proljećarski komparatistički zbornik Hrvatska književnost prema evropskim književnostima: Od narodnog preporoda k našim danima. U uvodnome tekstu pod naslovom Na početku Frangeš ističe da se časopis javlja u povoljnome trenutku kada su sazreli uvjeti za „najreprezentativniji zadatak svake nacionalne znanosti“ – pisanje „velike, kolektivne Povijesti hrvatske književnosti“ kojoj Croatica želi biti „prvi glas“ i „pouzdan pomagač“. Časopis će se baviti „hrvatskom književnosti, njezinom prošlosti i sadašnjosti, djelima koja je sačinjavaju, stvaraocima koji su u njoj djelovali, istraživačima koji su o njoj izrekli kritičku riječ ili bilo kako pridonijeli njezinu razvitku“. Dok se Flaker donekle ograđuje od termina kroatocentričan, nazivajući ga terminus technicus, Frangešova Croatica eksplicite ističe sam naziv časopisa kao vlastiti program: „Ako dakle treba da iznese svoj program, ‘Croatica’ to čini prije svega svojim imenom“.

Frangešova Croatica prvi je kroatocentrični časopis imenom i sadržajem. Hrvatska književnost poučavala se nakon 1945. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu kratko vrijeme u sklopu studija Narodnoga jezika i književnosti, a zatim u jugoslavističkome okviru kao jedna od studijskih grupa na Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnosti. Tako je bilo sve do akademske godine 1990/91, kada dolazi do organizacijskih promjena koje će 1995. dovesti do osnutka posebnoga Odsjeka za kroatistiku. Po ideji o kroatocentričnome časopisu za književnost i njegovu ostvarenju u doba Hrvatskoga proljeća Frangeš je utemeljitelj buduće kroatistike kao znanstvene grane i samostalnoga studija.

Nakon gušenja Hrvatskoga proljeća i političkoga terora 1972. Frangeš je uklonjen iz javnosti, ali nije napustio svoju književnopovijesnu i kulturnu misiju zacrtanu u Zagrebačkoj stilističkoj školi, proljećarskome Liberu i Matici hrvatskoj. U tišini „hrvatske šutnje“, daleko od kulturne moći, Frangeš ostvaruje svoj životni san: piše i objavljuje autorsku Povijest hrvatske književnosti (Matica hrvatska i Cankarjeva založba, 1978). Bila je to sveukupna umjetnina, Gesamtkunstwerk hrvatske književne historiografije, u kojemu je na neponovljiv estetski način utjelovljen emancipacijski duh Hrvatskoga proljeća.