Godina tiskanja dobrih knjiga

-

Bez jasnih i mjerljivih, a u ovom trenutku nedostupnih statističkih podataka, nemoguće je s uvjerenjem i pokrićem govoriti o uspješnosti Godine čitanja, prvoga cjelogodišnjeg projekta u potpunosti usmjerena na razumijevanje važnosti i poticanje te u nas ne svakodnevne aktivnosti. O njezinu je pokretanju Vlada RH odluku donijela na završnoj sjednici 2020, što je bilo dovoljno da se, kuloarski i sumnjičavo, projekt i prije pravog uzimanja zaleta nazove ishitrenim i zakašnjelim. Malo se tko, s druge strane, odlučio razgovarati o nužnosti, elementu kojeg smo, ako ne prije, morali postati svjesni po objavljivanju rezultata istraživanja tržišta knjiga već tradicionalno predstavljenih uz manifestaciju Noć knjige. Iako su pandemijske okolnosti 2020. ukazale na važnost produkcije kulturnih sadržaja i uloge kulture pri očuvanju zdravlja u izvanrednim okolnostima, hrvatske čitatelje nisu približile knjizi. Štoviše, za 366 je, dijelom zatvorenih, dana 2020. barem jednu knjigu pročitalo tek 45% ispitanika. Nakon poraznih 42% 2018. drugi je to najlošiji rezultat otkad se mjerenje provodi, a za četiri postotna boda zaostaje i za 2019. Kako se ispitivanja za proteklu godinu provode početkom ožujka, zaključujemo da se hrvatski građani knjigom nisu utješili ni za prvog, i najtraumatičnijeg, razdoblja iščašene stvarnosti. Sveopće smanjivanje, otkazivanje i migriranje književnih manifestacija u digitalno osjećaju zbližavanja nisu bitno pridonijele pa je stoga bilo važno u godini za nama ustrajati na neposrednu kontaktu. Nikad bolje organiziran Interliber, uz smanjenje broja posjetitelja, obavezno predočenje kovid-potvrda i otvaranje mnogo šireg prostora za knjigu i razgovor vrhunac je književne sezone povratka autora pred publiku, na čemu su ustrajali i drugi važni festivali poput riječkog Vriska, zagrebačkog Festivala svjetske književnosti i nomadskog Festivala europske kratke priče.

A njihovi su organizatori, u sinergiji s drugim domaćim nakladničkim kućama, kao misiju postavili pretvorbu Godine čitanja u Godinu tiskanja dobrih knjiga. Doista, iako na temelju osobnog osjećaja više nego statističkih mjerenja, čini se da je hrvatsko izdavaštvo nakon skromne i utišane 2020. doživjelo svojevrstan procvat i na policama su se domaćih knjižara pojavili prijevodi mnogih relevantnih, recentnih i nagrađivanih djela strane proze, kao i osvježeni prijevodi kanonskih djela. Izdavački je zavod Matice hrvatske tako, pod vodstvom glavnog urednika Luke Šeputa, s posljednjim danima 2021, a u povodu 700. obljetnice smrti velikog Firentinca, objavio u prijevodu Božidara Petrača prvi dio Danteove Božanstvene komedije, najživlji i pjesnički najuvjerljiviji komad kanonskog djela svjetske književnosti, a novom su prijevodu dodatna vrijednost opsežni komentari – današnjem će čitatelju tako biti razjašnjene povijesne, političke, kulturne i duhovne okolnosti Danteova vremena.

Boljem razumijevanju Danteova života i djela pridonosi i jedan od književnih dragulja 2021, monolitno djelo Dante: roman o njegovu životu nedavno preminula talijanskog znanstvenika, sveučilišnog profesora i književnog kritičara Marca Santagate, objavljeno u Sandorfovoj nakladi. O složenosti djela svjedoče i dva uvažena imena, Tanje Čale i Antonije Radić, na prevoditeljskoj poziciji, a o kompleksnosti teme i nemogućnosti pronalaska jednoznačnih podataka svjedoči i to što su mnoge novovjekovne Danteove biografije označavane kao „moguće“. No Santagata je svoju književničku vještinu upotrijebio i za Dantea stvorio svijet ispunjen živopisnim likovima, poznatijim i onim manje poznatim, posredno oživljenim karakterima iz njegove Božanstvene komedije i u deset opsežnih poglavlja stvara arenu za uvid u Danteov život. „Romanom“ se od stvarnosti ogradio, no ogradu poništava citiranjem brojnih povijesnih i literarnih, no datumski Danteu mnogo bližih, zapisa na čijim se stranicama razotkrivaju osobnost i povijesne okolnosti Danteova života. Zamišljanje njegove Firence, kao i suvremenika na njezinim ulicama, stvarno je koliko i shvaćanje i prihvaćanje mračnog biljega što ga je na Danteovu životu ostavilo progonstvo.

Pitanjem progonstva, ali iz sasvim drugog kuta i pod okolnostima posve različitima od Danteovih, bavi se i Nagradom EU za književnost ovjenčan pisac Rodaan Al Galidi. On je rodni Irak napustio 1991. kako u vojsci Sadama Huseina ne bi okrvavio ruke, a sedam se godina, i vjerojatno stotine tisuća prijeđenih kilometara, poslije našao na najvećem nizozemskom aerodromu, gurajući te iste ruke niz odvod zahodske školjke, u potrazi za papirnatim ostacima svojega privremenog identiteta. Ono što ima uslijediti, desetljeće dugo iskustvo egzistiranja unutar nesigurnosti naoko sigurnih granica, Al Galidi će, na jeziku usvojenu oslanjanjem isključivo na vlastite napore, opisati u romanu biografske fikcije Dvije deke, tri plahte objavljenu potkraj godine kod za tematiku senzibilizirana nakladnika Hena com. Suprotno mogućim čitateljskim očekivanjima, autor sebe niti svoju poziciju ne orijentalizira, ne podliježe zapadnjačkom pogledu i njegovim očekivanjima, no istovremeno svoju situaciju ne mistificira, ne progovara iz pozicije žrtve sustava „dobrohotnog Zapada“. Njegovo je iskustvo života u kampu, poslije i centru za tražitelje azila, dodatan legitimitet poprimilo upravo zahvaljujući filigranski preciznoj dozi britka humora kojom autor boji sivilo svakodnevice omotane dvjema dekama i trima plahtama što ih za sobom vuče kao najveću dragocjenost, no al Galidi ipak pluralitet svojeg identiteta nosi kao najveće blago.

Uostalom, kako će to još 1998. u knjizi U ime identiteta zapisati Amin Maalouf, „upravo oni spremni negirati raznolikost svojeg identiteta, stajat će u prvim redovima spremni zbog te fiksacije i ubijati.“ Svoju će tezu raščlaniti u knjizi Porijeklo, napisanoj prije dvadesetak godina, a u nas lani objavljenoj u izdanju Naklade Ljevak. Obitelj Maalouf u osvit 20. stoljeća, kakvom je njezin potomak opisuje, kombinacija je različitih vjeroispovijedi, jezika i načina razmišljanja, skupina utaborena u Libanonu, koja iskustvo egzila ne promatra kao gubitak doma nego u njemu vidi priliku za širenje vlastita uma. Premda u romanu predstavlja plejadu tek blago fikcionaliziranih članova obitelji, Maalouf se usredotočuje na svojeg djeda i njegova mlađeg brata, sušte suprotnosti koje, svaki sa svojeg polazišta, identitet naposljetku shvaćaju kao nešto propusno, prolazno i nestalno, poput vala ostavljena na vodi pa je time, zaključuje Maalouf, ustrajanje na njegovoj fiksiranosti i datosti besmislenije.

Naposljetku, nestajanjem datosti u svojem se najsentimentalnijem romanu, Zahvalnostima, bavi i francuska književnice Delphine de Vigan. U njemu ostarjela žena, Michelle Seid, štićenica doma za stare i nemoćne, s još živim sjećanjem na dane provedene u lektorskom stolcu, pateći od amnezijske afazije, gubi ono što joj je najdragocjenije – riječi. Kako to sa starcima često nažalost biva, o njoj i njezinu iskustvu govore svi osim nje: susjeda koja ju redovito posjećuje, liječnici i medicinsko osoblje i mladi terapeut. No naslov nije ironičan podsjetnik na manifestaciju predstavljene bolesti, često praćene pogrešnim razumijevanjem ili izborom riječi, već podsjetnik da konačnu zahvalnost u životu ne dugujemo. Ne okolini, ne prošlim vremenima, ne onomu što ima doći, nego sebi i osobi u koju smo se, s godinama ustrajna rada, oblikovali. Oblikovanje vlastite stvarnosti, autorica podsjeća, najvažnija je uloga što ju u ovome svijetu imamo ispuniti. I najveća odgovornost. I time kao da je svakog od čitatelja podsjetila da ono što dolazi, velikim dijelom, ovisi i o odlukama što ćemo ih donijeti mi sami.