Efektna slika davnog doba

Predstave Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca nekoliko sezona nadilaze lokalni karakter ne samo izvedbenom kvalitetom nego i osmišljenim repertoarom, koji temama i sadržajem problematizira ono što se ne usuđuju kazališta u većim gradovima. Nakon veoma uspješnih predstava to je kazalište 22. prosinca na vlastitoj pozornici – producentski potpomognuto GDK Gavella, Ludens teatar iz Koprivnice, GK Požega i Centar za cjelovečernje učenje i kulturu Bjelovar – premijerno izvelo Tenu Josipa Kozarca u intrigantnoj adaptaciji i režiji Dražena Ferenčine.

Ferenčina je adaptaciju vinkovačke Tene uradio po Kozarčevu romanu što ga je svojedobno za osječki HNK dramatizirao Borislav Vujičić, koji je realistične prizore prožeo mračnom simbolikom i mjestimice zloslutnom apokaliptičnom bajkovitošću. Unutar te apokaliptične bajke, ispunjene arhetipskim nagonima i iskonskom snagom samouništenja, traje život slavonskih ljudi i ljepotice Tene, koja je svojevrsna predvodnica i simbol rastakanja patrijarhalne zajednice te oslobađanja žene od patrijarhata.

U afiši predstave Ferenčina piše da Tena „nije lišena subverzivnosti“ i da se Kozarac „kritički obrušava na ono u čemu prepoznaje destruiranje tradicionalnih vrijednosti“ te da „bezglasni ženski likovi iznikli iz koncepta patrijarhata trebaju ustupiti mjesto ženama koje odlučuju i djeluju“. A što Tena „verbalizira usklikom: ‘ja sam ja: sve što je na meni moje je!’, čija jeka odzvanja i danas“.

Izvornost i snagu slavonskog mentaliteta ponudio je ženski dio ansambla / Snimio Dražen Bota

Koliko odzvanja u potrošačkom, konzumerističkom svjetonazoru, krucijalno je pitanje na koje predstava nudi malo odgovora. Vjerojatno i stoga jer esejist Ferenčina pritom namjerno zaboravlja da sadržaj romansirane Tenine drame nije samo njezino tijelo, na čemu predstava inzistira, nego i sve ono što je to tijelo upregnulo u funkciju otpora patrijarhatu i gradi mit pobunjenice.

Kao da mu izmiču činjenice koje jasno upozoravaju da je Kozarac u romanu jednako usredotočen na sudbinu žene i na mentalitet slavonskog sela, na konkretnu ekonomsku i društvenu situaciju: na raspadanje seoskih zadruga, na Khuenovu strahovladu, na bogate strance i njihovu bespoštednu eksploataciju lokalnih šuma, kao i na domaće ljude koji „nezadovoljni starim usvajaju novo, da bi se, nadajući se upravo suprotnome, ubrzo našli na dnu“.

Ferenčina piše da se „naslovni lik može čitati i kao metafora za Slavoniju, za ‘raskoš koja se neštedimice rasipa’“. No ta davna činjenica, i danas u Slavoniji i Hrvatskoj očita, u predstavi je zanemarena. Adaptatorova usredotočenost na Tenu, koju je naglasio i podnaslovom Kronika raspada jedne ljepote, onemogućila je, i redateljskim rješenjima, da predstava ne zazvoni kao suvremena i slavonska realistična elegija. Primjerice, Tenin otac Jerko – Filip Šovagović – tijekom predstave ne progovori ni riječi. Umjesto riječi svira tamburicu, koja, istina, katkad zazvuči tužno i zloslutno, ali ne izrazi sav dramatični sadržaj neizgovorenih riječi. Osobito osjećaje kada se Tena razboli i otac, u romanu i Vujičićevoj dramatizaciji, nudi sve za njezino ozdravljenje. Kada pokazuje da ima osjećaje koje mu rasipnost uskraćuje, a okružje niječe.

Od okrutnog realiteta Ferenčinu je više zanimalo iskonsko, ono što ne uništava ekonomska situacija, što je Kozarac apostrofirao kao neprolazno. Zanimala ga je Tenina ljepota i njezino tjelesno izobličenje, koje, nakon svih ljubavnih brodoloma i posrnuća na kraju predstave, u trenutku kada se nakon rata pojavi prvi ljubavnik Baranek, doživi svojevrsnu katarzu. Tim činom kronika raspada jedne ljepote uskrsava kao iskustvo sa sretnim završetkom.

Da bi to redateljski apostrofirao, Ferenčina se koristi znakovnim teatrom, koreodramom, zborskim napjevima... „Žene su čas sprovodna povorka, čas erotično kolo, čas odmor ratnika“, piše u jednoj od didaskalija u Vujičićevoj dramatizaciji, koju redatelj otjelovljuje i nadograđuje prizorima ruralne ekspresije. Primjerice odlično se koristio stablima posječene hrastove šume i žutim bundevama – scenografija redatelja i Marite Ćopo, ujedno kostimografkinje – koje ne samo efektno dočaravaju proizvode slavonske zemlje, nego glume mrtvaca i dijete u kolijevci. U dojmljivom i efektnom nizanju prizora koji se mjestimice čine nestvarnima Tenina drama nije samo njezino potonuće na životno i ljubavno dno nego je ekološka drama i drama suvremenosti, koja sebe ne vidi jer je zaslijepljena fatumom samouništenja.

Unatoč esejističkim zasijecanjima u tkivo dramske radnje, predstava funkcionira kao vizualno efektna slika davnoga doba koje ipak rastvara i predočava bitne dijelove Kozarčeva romana. U njezinoj realizaciji redatelj se veoma uspješno koristio već spomenutom scenografijom i kostimima, glazbom dugogodišnjeg suradnika Igora Valerija, osobito dojmljivom koreografijom i scenskim pokretom Maje Huber. I naravno glumcima.

Iznimnu izvornost i snagu slavonskog mentaliteta ponudio je ženski dio ansambla. Maruška u izvedbi Martine Stjepanović, Stara gatara u interpretaciji Arete Ćurković, Selena Andrić kao Ivka i dakako Matea Marušić, koja je unutarnje Tenine lomove živjela suzdržano i potpuno predana fatumu samouništenja. Muški dio predstave: Vedran Dakić (Ciganin), Davor Svedružić (Jungman), Ivan Grčić (Baranek), Vladimir Andrić (Joza) i Ivica Lučić (Krčmar) nije bio na razini glumica.