Ambiciozno i promišljeno o školi i životu

Drama Zbornica samostalni je dugometražni prvijenac scenaristice i redateljice Sonje Tarokić, autorice zapaženih i nagrađivanih kratkih filmova Crveno, Pametnice, Kurvo, Ja sam svoj život posložila i Tlo pod nogama. Riječ je o ostvarenju koje je na domaći kinorepertoar stiglo ovjenčano posebnim priznanjima Glavnog i Ekumenskog žirija na uglednom festivalu u Karlovim Varima te posebnim priznanjem žirija u Međunarodnoj dugometražnoj konkurenciji 19. Zagrebačkog filmskog festivala.

Marina Redžepović vrlo je uvjerljiva u prvoj glavnoj ulozi u dugometražnom filmu¸/ Izvor Kinorama

Sve dosad osvojene nagrade filma koji je s uspjehom prikazan i u glavnim programima festivala u Cottbusu i Valenciji, kao i nagrade koje će tek osvojiti, posve su zaslužene. Posrijedi je uspjelo djelo koje Sonju Tarokić predstavlja kao vrlo ambicioznu i intrigantnu autoricu. U njezinu se izvedbenom postupku vidi iskustvo filmova kratkog metra, ali to nipošto nije nedostatak. Kratkometražni filmovi kojima se autorica afirmirala i u kojima je figurativno rečeno brusila zanat za okušavanje u dugom metru redom su tematski intrigantna, dosta sugestivno režirana, atmosferična pa i provokativna ostvarenja. Uvijek je riječ o „ženskim pričama“ u čijem su središtu mlade djevojke ili tinejdžerice, sa svojim intimnim dramama, obiteljskim odnosima, nerealiziranim ambicijama i romantičnim željama, a te priče autorica redovito kreira s naglascima na emotivnost i senzibilnost mladih protagonistica, na njihovu krhkost i ranjivost. Okidači dramskih zbivanja u njezinim filmovima naizgled su ne osobito važne intimne i međuljudske drame, a vrline njezina izvedbenog pristupa sigurna su i razmjerno dojmljiva režija, kao i vrlo dobar rad s glumicama i glumcima različitih generacija. Ono što ponekad zaškripi u filmovima Sonje Tarokić odnosi se na izostanak detaljnijeg elaboriranja dramskog konteksta, uzroka i motiva ponašanja likova, sporednih više nego glavnih, kao i na razmjerno blage dramske klimakse, valjda uz objašnjenje da je tako i u životu.

To objašnjenje može se skladno primijeniti i na Zbornicu, jer je posrijedi djelo u kojem neki sporedni likovi bivaju uvedeni da bi se od njih brzo odustalo ili ih se zanemarilo, te u kojem se isprva sugerira da je nekoliko naznačenih intimnih i širih drama bitno, da bi one također s vremenom bile ostavljene u drugom planu. To se ponajviše odnosi na lik učenika Lovre, inteligentnog i osjetljivog klinca koji pod stresom može reagirati i agresivno te koji ubrzo nakon početka biva profiliran kao svojevrsni dramski agens. No on taj agens postaje u razmjerno maloj mjeri i ni u jednom trenutku konkretnije, već je više riječ o dramskom lajtmotivu kojim se Sonja Tarokić koristi za oslikavanje kompleksnosti zbivanja u školi i odnosa među djelatnicama i djelatnicima. Protagonistica je školska pedagoginja Anamarija (vrlo uvjerljiva Marina Redžepović u prvoj glavnoj ulozi u dugometražnom filmu), žena ranih srednjih godina koja nakon višegodišnjeg rada na zamjenama konačno dobije prvi stalni posao u zagrebačkoj školi. Ona je u svom poslu ambiciozna i u određenoj mjeri poduzetna osoba koja poslu pristupa na vrlo profesionalan način, vodeći se idealima, dobrom voljom i otvorenošću prema drugim ljudima. Anamarija vjeruje da se problemi učenika mogu riješiti empatičnim pristupom, no takav će se njezin način rada ubrzo suočiti sa stvarnim stanjem i konkretnim odnosima u novoj i okoštaloj radnoj sredini. Osim što će postupno doći u sukob s profesorom povijesti Sinišom, grubim i naprasitim čovjekom koji će se pokazati kao paranoik i kolerik kojega kolege izbjegavaju te koji i djecu gnjavi svojim pričama o tome da ga drugi opstruiraju te da mu onemogućuju napredovanje, Anamarija će se sve više morati nositi i s ravnateljicom škole Vedranom, manipulativnom i osvetoljubivom osobom koja je k tome pod dodatnim pritiskom zbog skorog izbora novoga školskog vijeća, koje bi htjela ustrojiti po vlastitoj mjeri.

Tenzije među likovima, kao i općenito odnose u školi, autorica gradi vrlo vješto, cjelinu predočavajući mnoštvom malih detalja te kakofonijom glasova i zvukova u razredima i na hodnicima, ali i u zbornici. U podcrtavanju ili naglašavanju te kakofonije kao konkretniju glazbu koristi i tradicijske pjesme ansambla Lado te slike Ivana Generalića, koje dijelom vise na zidovima učionica, a dijelom ih autorica umeće kao kadrove, odnosno također kao svojevrsne lajtmotive. Ostala je filmska glazba ritmična i na određeni način tenzična, odnosno energičnim držanjem ritma dodatno se naglašava dramska napetost u porastu. Osobito valja pohvaliti središnju glumačku postavu, u kojoj su osobito uspjele interpretacije ostvarili Stojan Matavulj kao Siniša te Nives Ivanković kao Vedrana. U cjelini, Zbornica je uspjelo ostvarenje u koje je skladno ukomponirano čak 120 scena s velikim brojem likova, koje na vrlo zanimljiv i realističan način predočava svakodnevicu u školi koja dijelom funkcionira i kao društvo u malom, te koje odlikuju povremeno gotovo dokumentaristički realizam i vjerodostojnost.