Odlično postavljena pitanja

-

Ova knjiga sabranih polemika sa živim i mrtvim književnicima, koja je sagrađena oko djela Miroslava Krleže, podijeljena je sudionicima 42. Zagrebačkih književnih razgovora. Tako je, posve primjereno, na skupu posvećenu disidentskoj književnosti krenula u samostalan život. Ima nečeg disidentskog u njezinu duhu, u njezinoj svadljivosti, u njezinu suprotstavljanju vječnoj hrvatskoj šutnji i beskrajnim, vrlo problematičnim (trulim?) kompromisima. Knjiga je istovremeno i prilično neujednačena i krajnje fokusirana. Neujednačena je jer su tekstovi nastajali dvadesetak godina, tijekom različitih prigoda, pa i u različitim formama, a fokusirana je na politički, kulturološki i književni trag Miroslava Krleže.

Zanimljivo je usporediti ovu knjigu s nepostojećom knjigom Milovana Buchbergera o Tonku Maroeviću, objavljenom i povučenom iz javnosti iste ove 2021. godine. Buchberger je svoju toplu posvetu Maroeviću, „čovjeku bez živih neprijatelja“ napisao vrlo precizno i oprezno, hvaleći Tonka koliko treba. S druge strane Velnić, koji je bio godinama blizak s Maroevićem, otvoreno se sukobio s njim i oko Krleže, i oko Slobodana Novaka, i oko Hrvatske književne enciklopedije. Velniću odmjerenost nikad nije jaka strana, a njegova je polemička sablja uvijek žedna (polemičke) krvi. Buchberger je razum, a Velnić je ekspresionistička strast. Buchberger je ljubitelj jasne i čvrste strukture, a Velnić je sklon baroknim rečenicima (zlobnici bi rekli krležijanskim) i neurednim, spiralnim lutanjima kroz bojno polje svojih tema. Buchberger je 2013. napisao izvanrednu istraživačku knjigu Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova, a Velnić nam je iste godine podario remek-djelo Kineski šapat (Alfa, Zagreb).

Izd. DHK, Zagreb, 2021.

Kineski šapat ulazi u niz najvažnijih hrvatskih knjiga, kao što su: Janko Polić Kamov Isušena kaljuža (napisana 1909, tiskana 1957), Vladimir Čerina Kamov (1913), Miroslav Krleža Na rubu pameti (1938), Vladan Desnica Proljeća Ivana Galeba (1957), Ranko Marinković Kiklop (1965), Grgo Gamulin Ilarijin smiješak (1968), Stanko Lasić Krleža – kronologija života i rada (1982), Slobodan Novak Protimbe (2010), Miro Gavran Kafkin prijatelj (2011) i Milko Valent Umjetne suze (2013). Neke od novijih knjiga imao sam prilike predstavljati, u ovom ili onom obliku, a što je zanimljivo, koliko god sam blisko surađivao s Gamulinom u jednom razdoblju – nikad nismo govorili o Ilarijinu smiješku.

Kako je Hrvatska vrlo mala zemlja, svi koji nešto ozbiljno rade (ili to pokušavaju) znaju se na ovaj ili onaj način. Velnićeva knjiga Na rubu ničega nastala je oko njegove male, lijepo napisane knjige Čitajući Krležu, koju je 2001. objavila riječka izdavačka kuća Adamić, pri riječkom Novom listu. Glavni urednik bio je Franjo Butorac, koji je uvelike sudjelovao u pročišćavanju teksta, iako se nije slagao s većinom teza.

Ta odlično napisana polemika – s odavna odsutnim klasikom – nastala je tijekom kratkotrajna no intenzivna prijateljevanja s Mladenom Kuzmanovićem. Kuzmanović je bio glavni urednik Vijenca te autor prešućene knjige Krleža u sjeni Terezije (1998). Kako je doktorirao na kajkavštini kod Krleže, u prvom redu na Baladama Petrice Kerempuha, onda je i odveć dobro shvatio nastanak tog djela. Njegova, posve ispravna, teza bila je da je Krleža pripisao svojoj baki Tereziji Goričanec utjecaj na Balade koji ona nije mogla imati, jer je njegova kajkavština nastala iščitavanjem baroknih rječnika. Velnića i Kuzmanovića povezalo je ozbiljno propitivanje Krleže, no ubrzo ih je razdvojila iznenadna Kuzmanovićeva smrt.

Na predstavljanju Protimbi Slobodana Novaka, na Interliberu 2010, bili smo kao predstavljači Maroević, Velnić i ja. Protimbe su izašle kao šesta knjiga Sabranih djela (ur. Maroević, Pavešković, Velnić i Zidić). Na neki način Velnić je bio motor (ili buldožer?) tog vrlo ozbiljna projekta. U jednom od ključnih poglavlja – Pisac i vlast – Novak je napisao: „Odnos između pisca i vlasti prilična je floskula i nesmislena kombinatorika. Pisac i vlast nisu partneri, jer ne obrađuju isti vrt, ne pripadaju istom etničkom, ni srodnom duhovnom ozračju, oni su u latentnoj opreci, ali ne frontalnoj, nego kao svjetlo i tama – gdje počinje jedno, drugo završava. Jedno drugo isključuju, i, ako to ne žele, nemaju se što međusobno odnositi. Pisci su individualci – vlast učoporuje...“

Upravo oko odnosa pisca i vlasti, u konkretnom slučaju između Miroslava Krleže i Josipa Broza, Velnić niže svoja (negativna) opažanja o Krleži. Miroslav Krleža kao pisac bio je najbolji kad je bio nadahnut Kamovom i kad je dao svoje čitanje njegove Isušene kaljuže pod naslovom Na rubu pameti. I kad je bio neka vrsta disidenta, koji čavrlja s Vladimirom Nazorom, kao jedinim piscem sebi ravnim u međuratnom Zagrebu – no ne razgovaraju o politici, jer su na suprotstavljenim stranama!

Upravo u tom razdoblju navodnog sukoba na književnoj ljevici, zahvaljujući Irini Aleksander, Ruskinji i blagajnici Kominterne u Zagrebu, Krleža je postavio temelje svog poslijeratnog uspjeha. Kako mu je ona bila ljubavnica, Krleža je preko nje malo pogurao uspon druga Tita u sam vrh Komunističke partije Jugoslavije. On ju je opisao u romanu Na rubu pameti, a ona mu se odužila razornim tekstom Fuga Krležijana. A Velnić im se svima odužio poglavljem u svojoj knjizi – Fatalna žena na Krležinu dvoru.

Postoje neke stvari koje mi se ne sviđaju kod Velnićeve knjige. Ne sviđa mi se naslov Na rubu ničega, iako nihilizmom priziva Kamova, a ruga se Krleži, koji je Na rubu pameti. Vjerojatno bi bolji bio Moja fuga Krležijana, jer su mu namjere slične kao i namjere Irine Aleksander: postavljanje stvari na svoje mjesto s talentiranim i radišnim piscem – koji, nažalost, nikad nije imao pravog urednika. Ne sviđa mi se ni odveć kratka i maglovita bilješka na stražnjem omotu. Tamo, naime, piše, ispod sjajne portretne fotografije Vesne Zednik: „Davor Velnić (Rijeka 1953.), autor i urednik. Piše pripovjetke, romane, putopise, eseje i književnu kritiku.“

Ovo se može shvatiti ili kao krajnja skromnost ili kao krajnja arogancija – a opasno je čitateljima ostaviti takvu dvojbu! Knjiga je izašla pod rednim brojem 244. u popularnoj Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika. Uredništvo su Ivica Matičević (jednom davno nasljednik Mladena Kuzmanovića na mjestu urednika Vijenca) i Antun Pavešković. Knjigu svakako pročitati, prije no što nestane. Pitanja su odlično postavljena, a odgovore će svatko morati dati sam.