Neustrašivi Quarneroli na sjevernim morima

-

U ledu Ognjene zemlje, na valovima Pacifika, uz divlje vode Aljaske, Hrvati su se iskazali svojim pomorskim vještinama. Mnogi su se čudili hrvatskim pomorcima i njihovu umijeću jer, kako je to pisao 1893. Petar Kuničić, „pomorci s južnih mora nisu za Arktik“. Dvanaestorica je hrvatskih moreplovaca to 1872. opovrgla kad su se brodom Admiral Tegetthoff uputili na Prvu austrougarsku arktičku ekspediciju. Tom je prilikom otkriven čitav jedan arhipelag od 191 otoka, kojemu su nadjenuli ime Zemlja Franje Josipa. Od 24 člana posade, dvanaest ih je bilo s Jadrana, mahom s Kvarnera, pa su ih prozvali Quarnerolima. Njima u čast, ali i kao zalog istraživanju klimatskih promjena na najsjevernijim i najjužnijim dijelovima planeta, Lions Club Quarneroli iz Lovrana tiskao je, uz pomoć Primorsko-goranske županije, Turističke zajednice PGŽ, Poslovnog kluba PartneRI, te Roxanich Wine&Heritage, hotela i vinarije iz Motovuna, ponovljeno i prošireno izdanje jedine knjige hrvatskog autora koja govori o hrvatskim mornarima na toj ekspediciji.

Nije Lovranu nimalo strano čuvati i promicati kvarnersku pomorsku baštinu. Prije osam godina Lovran je dobio reprezentativan prostor za čuvanje tradicijske brodogradnje s lovranskim gucom, plovilom otrgnutim od zaborava. U tom kvarnerskom gradu održavaju se i regate tradicijskih barki, a sve kako bi se sačuvala vještina kvarnerskih kalafata i noštroma. Njihov je udio važan u razumijevanju hrvatskih pomorskih vještina čak i na dalekom sjeveru. Ti morski junaci ostali su opisani na njemačkom, talijanskom, engleskom, francuskom jeziku, ali tek se zalaganjem čuvara lokalne baštine krenulo u cijelu novu pustolovinu otkrivanja Quarnerola!

Pretisak originalne knjige iz 1893. Izd. Ex libris, Rijeka i Lions Club Quarneroli, Lovran, 2021.

Neumornim radom Milorada Stanića, člana Lions Cluba u Lovranu, te istraživača Miljenka Smokvine, koji je proširio i uredio novo izdanje knjige Hrvati na ledenom moru, počinju se otkrivati kuće i obitelji neustrašivih pomoraca. Ova je ekspedicija bila brižno praćena diljem Europe, o njoj je pisao i Vienac, a Austro-Ugarskoj je donijela auru svjetske istraživačke sile. Pod vodstvom mornaričkog časnika Carla Weyprechta i časnika-pustolova Juliusa Payera, smiona ekipa uputila se 1872. iz Skandinavije prema Novaja zemlji i dalje na sjever. Iduće su godine otkrili Zemlju Franje Josipa, gdje su dvije godine ostali zarobljeni vječnim ledom. Dosegnuli su, dotad, najsjevernije na našem planetu, 82,5 stupnjeva geografske širine, te napustili brod i saonicama prešli 800 kilometara ledenog Arktika. Domovima su se vratili 1874, nakon mnogih zebnji i nedoumica jesu li uopće živi.

Epopeja na dalekom sjeveru spominje se u udžbenicima povijesti, ali i prirodoslovlja, u austrijskim i mađarskim školama, dok se u hrvatskoj javnosti zna vrlo malo o ekspediciji. Stoga je nakana Lovranaca da se iduće tri godine glasnije prozbori o neustrašivim pomorcima. Planira se objava poštanske marke te izdanje pomorskog dnevnika Petra Lusine, vođe posade, koji je prema zapisima prvi vidio Zemlju Franje Josipa. Obići će se i gradovi koji imaju veze s ekspedicijom i tako raditi na europskom jedinstvu. Posebno je važno naglasiti da je ekspedicija postavila temelje istraživanju o klimatskim promjenama i važnosti Arktika. Upravo je Weyprecht potaknuo međunarodna istraživanja, prerasla u četiri Međunarodne polarne godine. Stanovnici Kvarnera ponosni su što su njihovi zemljaci bili presudni u tom istraživanju, a po povratku na Kvarner raspoređeni su na neke od najvažnijih pozicija austrougarskog pomorstva. Njima u čast jedan je rt Zemlje Franje Josipa nazvan – Fiume.

Zapisi s dalekog sjevera postali su popularno štivo na prijelazu stoljeća, a Hvaranin Petar Kuničić odlučuje prevesti razne izvještaje na hrvatski jezik te 1893. izdaje knjigu Hrvati na ledenom moru kao zalog poznavanju jakosti, hrabrosti i odvažnosti hrvatskog mornara, posebno u vrijeme velike sumnje da oni, s toplog Jadrana, mogu preživjeti u arktičkim vodama. Knjiga opisuje strahote leda i mraka, običnom čovjeku neshvatljive hladnoće i muke očuvanja hrane i pića, ali povrh svega podsjeća na neustrašivost i radoznalost pustolova koji se suočavaju s ledenim santama, polarnim medvjedima i raznim drugim nedaćama. Knjiga je obogaćena Payerovim skicama i crtežima, a na temelju Payerovih skica Zemlja Franje Josipa dobila je svoja prva kartografska obličja već 1874, kada je privremenu kartu objavio August Petermann.

O ekspediciji pisale su sve svjetske novine, a svako istraživanje Arktika daje povijesni prikaz putovanja brodom Admiral Tegetthoff. Još je mnogo toga potrebno istražiti o spremnosti hrvatskih mornara da se upute prema sjeveru, a možda će buduće rasprave otkriti po čemu su baš hrvatski pomorci posebno nadareni i vješti na najudaljenijim i najopasnijim morima svijeta.