Nelagoda tumačenja

-

Vojna parada u Berlinu, zvana Großer Zapfenstreich, u čast kancelarke na odlasku Angele Merkel, istovremeno je i tako njemačka, i tako nenjemačka. Strogi vojnici u šinjelima i pod kacigama, koje smo iz filmova o Drugom svjetskom ratu upoznali u prilično lošem svjetlu, pa još noćna bakljada, i demokratska premijerka koja sjedi na prijestolju poput kakve kraljice – a sve to u metropoli totalno antimilitarističkih Nijemaca! I šećer na kraju, vrhunski orkestar vojne glazbe svira kancelarki skladbu po izboru: šlager iz DDR-a Du hast den Farbfilm vergessen (Zaboravio si film u boji) rodonačelnice punka Nine Hagen. Bizarna zagonetka koja traži odgovor: što poručuje Angela Merkel, pitaju se mediji.

Angela Merkel na svom je odlasku postavila pravu zagonetku  / Izvor Wikipedija

Crkveni oci imali su četiri načela za traženje smisla u Bibliji: povijesni, alegorijski, moralni i eshatološki. Povijesni nije teško ustanoviti. Nina Hagen rodila se 1955. u Istočnom Berlinu; pjesmu o tome kako je pošla s dečkom na izlet na otok Hiddensee, ali je on ponio crno-bijeli film, što ju je totalno iznerviralo, snimila je 1974; pjesma je bila i ostala toliko popularna da je i danas zna pjevati 40 posto ljudi ondje. No njezin je tekst šifriran: Hiddensee je bio poznato okupljalište disidenata, a imali su i FKK-plažu. Refren u kojem žali što će fotke biti crno-bijele, pa zato nitko neće poslije znati „kako im je bilo lijepo“, popraćeno podrugljivim smijehom, bio je jasna kritika komunizma. Iz crno-bijelog svijeta Nina Hagen bila je uskoro protjerana u šarenu Zapadnu Njemačku, u Hamburg, gdje je kao pionirka punka postigla golem uspjeh, između ostaloga i albumom Unbehagen (Nelagoda), što je ujedno igra riječi s njezinim prezimenom. Potom je otišla u Ameriku, ali joj je karijera jenjavala i od sredine 80-ih slušaju je samo najvjerniji obožavatelji.

Angela Merkel išla je u suprotnom smjeru. Rodila se 1954. u Hamburgu, odakle je kao dojenče preseljena u DDR, kamo je njezin otac, luteranski pastor, pošao misionariti. Doktorirala je kvantnu fiziku, a 1990. ušla je u Bundestag kao zastupnica pokrajine Mecklenburg – Zapadna Pomeranija, u čijem je sklopu i otok Hiddensee. Odatle se penjala: ministrica za žene i mlade, ministrica za okoliš, glavna tajnica CDU-a, pa čelnica stranke i konačno prva kancelarka. Ako je pjesma izvorno bila alegorija o sivom socijalizmu, onda je alegorija i to što je nakon toliko godina pjevuši Angela Merkel: Nina Hagen dijete je Istoka privučeno svjetlom Zapada; Angela Merkel je dijete Zapada koje je svjetlo donijelo na Istok; savršeno su komplementarne.

Malo je teže s moralnim i eshatološkim tumačenjem. Neki sugeriraju da je pjesmom uputila kritiku svojem muškom nasljedniku Olafu Scholzu, kako muškarci nisu kadri ništa pošteno napraviti (npr. ponijeti film u boji). Ona mu se doista obratila tijekom kratkoga govora za vrijeme ceremonije, napomenuvši kako treba uvažavati i tuđa gledišta, ma koliko nam to nekad bilo nelagodno (opet ta riječ!); odnosno, ne smijemo gledati stvari crno-bijelo, nego u boji! Što se tiče eshatologije, odnosno onoga što će doći, Angela Merkel pozvala je sunarodnjake da pristupe životu laka srca i budu optimistični u pogledu budućnosti svoje zemlje; drugim riječima, čeka ih život u boji!

Nažalost, ima još milijun načina da se nešto protumači. Recimo, fenomenološki je uočljivo da je kancelarka za svoju oproštajnu paradu izabrala kompleks Bendler Ministarstva obrane, izgrađen 1914. kao ured za Carsku njemačku mornaricu, gdje su se okupljali časnici koji su 20. srpnja 1944. pokušali ukloniti Adolfa Hitlera s vlasti; vođe urote pogubljeni su u tom dvorištu, a danas je ondje spomen-obilježje njemačkom otporu nacizmu. Time je očito nastojala otkloniti nelagodu (ne možemo bez toga) zbog stroge pruske ceremonije, renesansnoga podrijetla, a oblikovane u 19. stoljeću.

Großer Zapfenstreich, Velika parada, zapravo uopće nije velika, ništa slično razmetljivim ruskim konvojima interkontinentalnih raketa na Crvenom trgu što se odvijaju na Dan pobjede, pod nebom crnim od MIG-ova. Ovaj put sudjelovalo je u Berlinu tek 200 vojnika, s tek malo osobnog naoružanja – u središtu obreda nije pokazivanje vojne snage nego mistično sjedinjenje vojnika s Bogom i Državom; zbog toga se parada odvija isključivo noću, te bi joj prikladniji naziv bio Smotra za povečerje, a glavno u njoj nije oružje, nego molitva i glazba. I sad ta glazba bude baš punk, čija je himna God Save the Queen Sex Pistolsa, s ubojitim stihom koji se na to rimuje her fascist regime. Nismo li na kraju paradu dekonstruirali u nastojanju da je protumačimo: demokratska Angela Merkel sjedi na prijestolju poput kraljice, a vojni orkestar otkriva i razara najmračnije razdoblje njemačke povijesti; noćna bakljada u dvorištu gdje su ubijeni protivnici nacizma; Nina Hagen u pjesmi kaže kako je dečku pozirala na nudističkoj plaži, ali u stvarnosti nikad nije bila na otoku Hiddensee; poznajući njezinu sklonost da pjeva na kombinaciji engleskog i njemačkog, dolazimo u napast da tako pročitamo i Hiddensee – skriveno more. Doista je nelagodno ući u to more skrivenih značenja.