Najava Hrvatskoga proljeća kroz oči Stjepana Radića

-

Ove godine hrvatski narod obilježava veliki jubilej, sto pedesetu obljetnicu rođenja Stjepana Radića, učitelja i vođe hrvatskoga naroda i predsjednika Hrvatske seljačke stranke.

O ulozi i značenju Stjepana Radića za hrvatsku povijest i za hrvatski narod nije potrebno ovom prigodom više govoriti, ali moramo izreći nekoliko činjenica. Stjepan Radić rođen je 11. lipnja 1871. u Trebarjevu Desnom, nedaleko od Siska. Od najmlađih dana nepokolebljivo se i neustrašivo borio za prava hrvatskog naroda i hrvatsku državnost.

Godine 1888, kao sedamnaestogodišnjak, prvi je put osuđen na zatvor zbog svojih političkih parola. Zatvaran je i 1893. radi uzvika „Dolje Khuen“. Po izlasku iz zatvora uputio se u Prag, gdje nastavlja studij prava. Ondje se uključuje u javni i politički život. U Pragu upoznaje buduću suprugu Mariju (Marženka) Dvoržak, s kojom se u jesen 1898. i vjenčao. Žena Marija cijeli je život bila vjerna i aktivna provoditeljica Radićeve politike.

Iz postava izložbe u Zadru / Snimio GORAN GALIĆ

U jesen 1895. car i kralj Franjo Josip I. došao je u Zagreb na otvaranje nove zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta. Mađari su željeli pokazati caru i kralju kako je Khuen pokorio Hrvatsku. Protiv toga se organizirala zagrebačka studentska mladež predvođena Stjepanom Radićem i 16. listopada 1895. na Jelačićevu trgu priredila demonstracije. Na demonstracijama spaljena je mađarska zastava uz uzvike: „ Živio hrvatski kralj Franjo Josip I! Slava Jelačiću! Odlazite, Mađari!“.

Radić je osuđen na šest mjeseci zatvora i isključen sa Zagrebačkog sveučilišta. Sa svojim starijim bratom dr. Antunom Radićem započinje pripreme za osnivanje seljačke stranke. Stjepan i Antun Radić izrasli su na najpozitivnijim idejama pravaštva Ante Starčevića i narodnjaštva Josipa Jurja Strossmayera. Razlika je bila u tome što oni najjaču političku snagu ne vide u tadašnjoj hrvatskoj gospodi i političarima koji vode neplodne rasprave i troše vrijeme na međusobna gloženja, već u hrvatskom seljaštvu, najbrojnijem dijelu hrvatskoga naroda. U svom političkom radu oni se izravno obraćaju tada potpuno obespravljenu hrvatskom seljaku i radniku. Budućnost hrvatske nacije i države oni vide u seljaštvu, koje je tada činilo 90 posto hrvatskoga stanovništva.

Godine 1904. osnivaju Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). Stranka poslije mijenja ime, postavši „republikanska“ (HRSS) i naposljetku jednostavno Hrvatska seljačka stranka (HSS). Od organiziranja stranke u Banskoj Hrvatskoj do Prvoga svjetskog rata HPSS je sudjelovao na svim izborima osvajajući od dva do devet zastupničkih mjesta. Uzrok tim skromnim rezultatima na izborima do Prvoga svjetskog rata bio je važeći izborni red po kojemu su pravo glasa imali samo najobrazovaniji i najbogatiji slojevi društva, odnosno oni koji su plaćali najveće poreze, a hrvatsko seljaštvo tima nije pripadalo.

Na kraju Prvoga svjetskog rata dolazi do raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja novih država. Radić smatra da Hrvati i Slovenci, bez obzira na moguće protivljenje Srba, trebaju na temelju prirodnog i hrvatskog državnog prava izgraditi samostalnu državu. Radić i HPSS aktivno sudjeluju u donošenju povijesnih odluka Hrvatskoga sabora. Hrvatski sabor 29. listopada 1918. donosi odluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austrijom i Ugarskom, osnivanju Narodnog vijeća i stvaranju samostalne Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa središtem u Zagrebu.

Borba protiv velikosrpstva

Velikosrpski predstavnici u Narodnom vijeću na čelu sa Svetozarom Pribićevićem odmah su krenuli u akciju rušenja tek stvorene države i brzom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom na velikosrpskom konceptu. Nažalost, velika većina članova Narodnog vijeća, pravaši, narodnjaci i ostali građanski političari, salonski političari koji nisu osjećali bilo hrvatskoga naroda, podupiru rad Pribićevića i stvaraju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Stjepan Radić nije bio protiv povezivanja i zajedništva južnoslavenskih naroda, ali je odlučan protivnik načina na koji se to namjeravalo postići. Dana 24. studenog godine 1918. na sjednici Narodnog vijeća upravo je on bio osamljeni glas koji se protivio ujedinjenju sa Srbijom. Stjepan Radić izrekao je tada slavnu rečenicu „Ne idite kao guske u maglu!“, suprotstavljajući se onima koji su hrvatski narod, ne pitajući ga, odveli u velikosrpski pakao čije posljedice osjećamo i danas.

U toj novoj nakaradnoj tvorevini upravo je Stjepan Radić bio najveća opasnost. Oko njega se okupio hrvatski narod. Na svim izborima Radić i njegova stranka osvajali su apsolutnu većinu hrvatskih glasova. On se borio protiv Rapalskog ugovora i okupacije Zadra i Rijeke, dijelova Dalmacije, Istre i Kvarnera. Radić se borio za provođenje agrarne reforme u Dalmaciji i ukidanje kmetskih i kolonatskih odnosa koji još tada u Dalmaciji postoje. Tek tri godine poslije njegove smrti donosi se zakon koji je seljaku dao zemlju koju je obrađivao.

Hrvatski seljak, a s vremenom i cjelokupni hrvatski narod, prepoznao je u Radiću jedinoga branitelja svojih interesa i masovno staje iza njega. On je vođa, a narod ga slijedi. Stjepan Radić bio je miroljubiv čovjek, ali žestok borac. Borio se za ljudska i narodna prava, borio se za prosvjećivanje hrvatskog naroda, za prava žena, za prava seljaka i radnika. Shvativši da nikako ne mogu ušutkati ni slomiti Stjepana Radića i HSS u borbi za republikanizam, federalizam i Hrvatsku, velikosrpski vlastodršci odlučili su se na plan o ubojstvu Stjepana Radića i glavnih čelnika stranke.

Ne imajući drugog rješenja, velikosrpska je oligarhija 20. lipnja 1928, pred očima cijeloga svijeta, u Narodnoj skupštini, iskoristila četničkoga zločinca Punišu Račića da počini atentat u kojemu su ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, ranjeni Ivan Pernar i Ivan Granđa i teško ranjen Stjepan Radić, te je od posljedica ranjavanja 8. kolovoza 1928. umro. U borbi protiv velikosrpske hegemonije u dvadesetom stoljeću pale su mnoge hrvatske žrtve, ali koja je bila veća, značajnija i bolnija za hrvatski narod od Stjepana Radića.

Stjepan Radić od mladih dana pa do kraja života bio je neumoran pisac. Za života je objavio 65 knjiga i brošura, među kojima se nalaze i djela od po oko 400 stranica, kao što su Savremena Evropa, Današnja financijalna znanost i Moderna kolonizacija i Slaveni. Pored toga napisao je još oko 3500 rasprava, članaka, zabilježenih govora i slično, sve skupa oko 26.000 stranica. Opus nastao u razdoblju od 35 godina (1893–1928) opsegom sigurno pripada među najveće i najplodnije. Radić je od mladosti pisao i pjesme. Napisao ih je stotine. Hrvatski pjesnici, poznati i nepoznati, seljaci, napisali su tisuće pjesama posvećene svom ljubljenom vođi i učitelju, a on im nije ostao dužan. Većina njegovih pjesama posvećena je hrvatskom narodu, hrvatskom seljaku i domovini Hrvatskoj.

Izložba u tri dijela

U ostvarenju ove izložbe autori su se našli pred problemom nedostatka gradiva i fotografija iz tog vremena. Osobno mi je neshvatljivo kako iza takva pokreta u sjevernoj Dalmaciji nije ostao, možemo reći, gotovo nijedan dokument ni fotografija. Najviše onoga što ima Državni arhiv u Zadru odnosi se na sudske spise koji svjedoče kolika je bila represija vlasti nad Radićevim pristašama. Zahvalnost dugujemo Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Državnom arhivu u Zagrebu i Zavičajnom muzeju u Biogradu na posuđenim fotografijama, bez kojih bi bilo nemoguće ostvariti ovu izložbu. Zahvaljujemo na svekolikoj pomoći i kolegicama i kolegama Tei Šalina, Juri Badžoki i Branku Arbanasu. Svakako zahvala pripada i Ministarstvu kulture i medija, koje je omogućilo ostvarenje ove izložbe.

Izložba je ostvarena u tri cjeline. Prva se odnosi na ukupan Radićev život i politički rad. Druga cjelina odnosi se na rad Radića i HSS-a u Sjevernoj Dalmaciji, u kojoj je u svega nekoliko godina postao glavni politički čimbenik. Treći dio tematizira atentat i Radićev pogreb. Ovdje moram istaknuti da je pogreb Stjepana Radića bio najveći pogreb u hrvatskoj povijesti, na kojemu je bilo između tristo i četiristo tisuća Hrvata.

Na kraju, želio bih da je Ivan Goran Kovačić napisao 1938. pjesmu Oči Stjepana Radića, kojoj prva kitica glasi:

One ne bijahu stvorene za obične vidike,

Čvrsto su gledale daleko, daleko na kraj stoljeća,

Mutnu im zavjesu davahu bliske stvari i slike,

jer su prejasno vidjele raskoš velikog proljeća.

Koliko je proročanska bila ova Goranova kitica! Kroz oči Stjepana Radića on najavljuje Hrvatsko proljeće. Tek na kraju stoljeća ostvarilo se ono za što je Radić živio i za što je život dao. Hrvatski narod ostvario je svoju slobodu i samostalnost. Nažalost, ne na njegov miroljubiv način, već krvavom borbom.

Ova izložba malen je i skroman doprinos Državnog arhiva u Zadru obilježavanju velike obljetnice rođenja velikoga Stjepana Radića, kojem su hrvatski narod i hrvatska država bili sve, kojem hrvatski narod toliko duguje.