Građanina Josipa Broza htjeli smo pozvati za svjedoka

-

S Draženom Budišom, jednim od protagonista Hrvatskog proljeća, vođom pokreta sveučilištaraca i predsjednikom Saveza studenata Zagreba, koji je u prosincu 1971. uhićen i osuđen na četiri godine zatvora, ovaj smo razgovor dogovarali od proljeća 2021. Već u prvom telefonskom razgovoru iznio je stav da on više ne daje intervjue, ali pri kraju razgovora nije isključio mogućnost da za list Matice hrvatske progovori o tim zbivanjima. S Draženom Budišom susreli smo se na izložbi Hrvatsko proljeće u lipnju i ponovno razgovarali o intervjuu, kao i na Matičinoj večeri zahvale proljećarima u zagrebačkome HNK-u u rujnu. Uslijedio je telefonski poziv u studenom, na kojem je dogovoren susret u redakciji Vijenca. Susret je prošao u gotovo trosatnu razgovoru usmjerenu na proces suđenja, u kojem je Dražen Budiša bio prvooptuženik. Iz dužeg razgovora o suđenju, uhićenju i odsluženju kazne izdvajamo dosad neispričane priče, zorna svjedočanstva o licu i naličju represivnoga komunističkog režima, o ljudima i događajima koji su početkom 1970-ih usmjerili tijek povijesti.

Snimio MIRKO CVJETKO

Gospodine Budiša, ove godine priređen je niz događanja i publikacija uz 50. obljetnicu Hrvatskog proljeća, pratili ste Matičin simpozij u lipnju i nedavni u Studentskom centru 22. studenoga, na samu 50. obljetnicu proglašenja studentskog štrajka. Koliko toga o Proljeću još ne znamo?

Nikada u proteklih pedeset godina nisam dao intervju o Hrvatskom proljeću. Govorio sam na komemoracijama, prije deset godina na simpoziju u Matici hrvatskoj u povodu 40. obljetnice, gdje sam iznosio opće stavove. Ali nikada nisam govorio o događajima, svojim stavovima, zbivanjima. Ako intervju ne bi bio ponavljanje načelnih stavova, on bi trebao biti svjedočenje. No on ne može biti svjedočenje. Ispričat ću vam samo nekoliko neispričanih priča sa suđenja, a ima ih barem još desetak samo sa suđenja. A da ne govorim o uhićenju, štrajku, robiji… Vidjet ćete da samo one ne bi stale u intervju.

S kojom ćemo početi?

Spomenuli ste nedavni simpozij u Studentskom centru. Dva su izlaganja bila posvećena svjedočenju Žarka Puhovskog. No ispričat ću vam priču o Antoniju Popoviću, studentu Filozofskog fakulteta. On bi se mogao smatrati ključnim svjedokom na našem procesu, po dužini svjedočenja, a onda i po tome što je govorio i po medijskom praćenju njegova svjedočenja. Vama ime Antonio Popović ništa ne govori?

Nije mi poznato.

Nije vam poznato jer nikome nije poznato! A čovjek je svjedočio dva, možda tri dana protiv nas, najgorim riječima. Nitko nije dulje svjedočio i nitko nije gore svjedočio od njega. Naslovi u novinama s njegova svjedočenja bili su: lakrdijaši, disk-džokeji, ne znam zašto disk-džokeji, propali studenti. Usput da vam kažem, završio sam filozofiju i sociologiju, prvi predmet diplomirao sam s prosječnom ocjenom odličan. A on kaže propali student. To su rečenice koje su izvlačene u naslovima novina nakon njegova svjedočenja. Sad jedna napomena. Kada sam uhićen, branio sam se kod istražnog suca dajući iskaz sve do trenutka kada su počela stizati rješenja o proširenju istrage koja su bila apsurdna. Primjerice, u jednom sam označen kao predsjednik ilegalnoga revolucionarnog komiteta pedesetorice. U isto vrijeme Borba objavljuje popis članova tog ilegalnog revolucionarnog komiteta gdje sam ja negdje oko 30. mjesta.

A u istrazi vas se tereti da ste vođa?

Vođa. Da, ilegalnog revolucionarnog komiteta (smijeh). To je rješenje o proširenju istrage. Onda je došlo rješenje o proširenju istrage gdje se mi povezujemo s četiri emigrantske organizacije, a ja tada iz tog rješenja prvi put čujem za tri. U tom trenutku prestajem odgovarati na pitanja istražnog suca s obrazloženjem da je to postalo apsurdno i da se tu očigledno radi o pakiranim dokazima i pakiranom procesu. Prestajem davati iskaz. Moje je dakle ispitivanje trajalo možda mjesec i pol, možda dva, a ono ima svega deset stranica. Usporedbe radi neki iskazi u istražnom postupku imaju 250 stranica. Moji imaju desetak jer ja sam to prekinuo. Taj sam stav iznio na početku procesa. To je ono što se ne zna. Na početku procesa održao sam jedan govor, vidio sam na izložbi u SC-u fotografiju kako držim govor pred tim sudskim vijećem. To je jedini trenutak kada sam bio tamo na nogama i držao govor, to je moj prvi iskaz kao prvooptuženog. Znate s kojom rečenicom je započeo taj iskaz?

S kojom?

Ovo što karakterizira današnji naš politički trenutak je oživljen neostaljinizam s jedne strane a terorizam s druge. Pazite, tada je upala bugojanska skupina, nisam spominjao bugojansku skupinu, ali izrekao sam spomenutu rečenicu. I sad obrazlažem kakav je ovo proces, obrazlažem zašto sam prekinuo davati iskaz i da ću tako postupati i na ovom procesu. Ono što vi ne znate, a ne zna ni hrvatska javnost, mi nismo odgovorili ni na jedno pitanje ni tužitelja ni predsjednika sudskog vijeća.

Branili ste se šutnjom.

Da, uz pridržavanje prava da dajemo primjedbe na iskaze svjedoka. To je način obrane nas trojice, to je prihvatio i Čičak, Paradžik, jedino Dodig se branio. Znači oni mene nisu mogli ispitivati ni u istrazi kada sam to prekinuo, niti na procesu. I sad se vraćamo na Antonija Popovića, koji dolazi i svjedoči tako kako sam vam rekao. Sad ide ono najvažnije. Vlatko Previšić, koji je donedavno bio dekan Filozofskog fakulteta, tada je bio student i član partije. Nakon Karađorđeva i našeg uhićenja raspušta se i partijska organizacija i oni biraju novo vodstvo. I izaberu Antonija Popovića za sekretara partijske organizacije Filozofskog fakulteta, na prijedlog Mladena Zvonarevića, profesora socijalne psihologije koji je inače poznat po svojim izjavama da je po nacionalnosti homo sapiens i da se ponosi što je takve kao mi ubijao u ratu. To su njegove izjave koje je dao u Studentskom listu, to je Mladen Zvonarević. Na njegov prijedlog Antonio Popović, koji je sudjelovao u tim našim sukobima na Filozofskom fakultetu, bude izabran za sekretara partijske organizacije. Ali što se dogodilo? Partijska organizacija Knina napiše pismo partijskoj organizaciji Filozofskog fakulteta u kojem navede: Poštovani drugovi, mi smo neugodno iznenađeni činjenicom da ste vi Antonija Popovića izabrali za sekretara partijske organizacije jer je on u našoj sredini poznat kao velikosrpski nacionalist. Knin šalje pismo partijskoj organizaciji, a kako je u partiji Vlatko Previšić, to kaže svojoj djevojci i poruči da kaže mojoj djevojci s kojom se ona poznavala da mi to prenese. Meni moja tadašnja djevojka i današnja žena u jednom posjetu pritvoru prenese rečenicu za koju ona nije znala što meni znači. Kaže, Previšić te obavještava, to mi je ona potiho uspjela reći, da je partijska organizacija Knina napisala pismo partijskoj organizaciji Filozofskog fakulteta u kojem je Antonio Popović označen kao velikosrpski nacionalist. I ja to znadem, ali tu informaciju ne dijelim ni s Čičkom ni s Paradžikom ni s Dodigom. I sad svjedoči taj Antonio Popović i mene pitaju imam li primjedbe na iskaz svjedoka, a ja kažem da nemam. I sad svi se začude tamo kako nemam primjedbe. A imate li pitanje? Kažem, pitanje imam. I postavim u sudnici pitanje Antoniju Popoviću: Je li partijska organizacija Knina uputila pismo Filozofskom fakultetu nakon što si ti izabran za sekretara u kojem kažu da si ti velikosrpski nacionalist? I sad pazite…

Nastaje muk?

Ne. Nego Antonije Popović vikne u sudnici: Druže predsjedniče, ne dajte mu da mi postavlja ova pitanja. Sad svi iz njegove reakcije shvaćaju da je to istina. Nastane konsternacija, nakon što dva dana njega saslušavaju i uživaju u onome što on govori. I sad se predsjednik sudskog vijeća obraća i pita me, više nitko ne sumnja da je to točno iz njegove reakcije, odakle vama ta informacija. Kažem nije bitno odakle meni ta informacija, nego je bitno je li to istina. Znate što on diktira u zapisnik? Prekida se ispitivanje svjedoka i primjedbe prvooptuženog radi nacionalističkih ispada. Točka. To vam poprilici stoji u zapisniku. (smijeh!). Nema ni jednih novina u Jugoslaviji, a sve prate suđenje, koje su napisale što sam ja njega pitao. Tu su aferu komunisti koji su vidjeli to pismo zataškali i tiho smijenili tog Antonija Popovića. Do danas javno nisam nikada ispričao ovu priču. Kao ni sljedeće koje ću vam ispričati.

Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik i Goran Dodig u sudnici Okružnog suda na Zrinjevcu ljeti 1972.

Počašćen sam što ste ih odlučili podijelili sa mnom i čitateljima Vijenca.

Ispričat ću vam jednu koja je prethodila ovoj priči. O Mladenu Zvonareviću.

Onome koji je predložio Antonija Popovića za sekretara na Filozofskom?

Da. U jesen ’68. držim svoj prvi politički govor, meni je tada dvadeset godina, studiram na Filozofskom fakultetu. I ’68. branim Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, tada više nitko ne brani Deklaraciju, to je godinu dana nakon hajke na Deklaraciju, kad se stvorila klima da nitko ne smije zucnuti u korist Deklaracije. U tom govoru, mislim prvi, javno napadnem Tita. Znate što sam rekao u tom govoru? Kada su jednog filozofa pitali zašto on govori protiv ropstva, a sam drži robove, on odgovara da ne govori o sebi, nego o principima. Kažem, tako bi i Josip Broz Tito, kao komunistički lider na pitanje kako on kao komunist živi tako raskošnim životom, također mogao odgovoriti da on ne govori o sebi, nego o principima. Pazite, to reći tada, to je ‘68. I oni razmišljaju da me izbace s fakulteta zbog tog govora, ali ne bi da dođe do javnosti da se netko usudio održati govor u kojem je napao Tita, pazite, i to prođe. Ali oni su mene ipak pokušali izbaciti s Fakulteta. I sad ću vam ispričati nastavak ove priče. Studiram filozofiju i sociologiju, sociologija mi je drugi predmet, u okviru sociologije je i socijalna psihologija. S dva studenta, jedan je Ivan Matić, drugi je Zvonimir Markotić, pripremam tu socijalnu psihologiju, ali pravo govoreći ja njih podučavam jer ja sam bolji u tome nego oni. I onda mi idemo pisati ispit, najprije pismeni, a onda tko prođe ide na usmeni. I napišem ja odgovore na sva pitanja, i oni također i idemo vidjeti na oglasnu ploču rezultate, Ivan Matić i Markotić prođu, mene nema na popisu. Odem u dekanat i mislim da je to neka tehnička pogreška. Kažu ne, vi niste prošli pismeni ispit. Kako nisam prošao pismeni ispit kad sam odgovorio na svih petnaest pitanja. I kažu, ništa, imate rok sad za mjesec dana drugi. Odem ja na drugi rok. Nema mene ponovno na popisu onih koji su prošli. A Mladen Zvonarević je profesor koji zna za moj istup na Filozofskom fakultetu o Titu i Deklaraciji, pazite, i on mene baca, ja gubim godinu, ne mogu upisati treću godinu. I ja tad sazovem komisiju.

Ispit pred komisijom?

Da. Nitko mu nije dotada sazvao komisijski ispit. Pravilo je bilo sljedeće, u roku od 24 sata sastaje se komisija koja treba ispitati studenta. Ne daju vrijeme da učite. Ali ako padnete pred komisijom, gubite pravo studiranja na Filozofskom fakultetu. I sad ja, koji sam dobar student, a socijalna psihologija je baš predmet koji mene zanima, dolazim na ispit. I sad dođe profesor Zvonarević i njegov asistent Klaić. I kaže, kolega Budiša, mi ćemo ovako, dogovorio sam s profesorom Fulgosijem i Petzom da ću vam dati opet pismeni ispit s petnaest pitanja, vi ćete ovdje s mojim asistentom u zatvorenoj sobi pisati taj pismeni, a sutra ćemo nas trojica iz komisije, jer je i on član komisije, obaviti usmeni. A ja njemu kažem, pa zašto vi komisiji ne biste pokazali moja dva pismena ispita sa dva ispitna roka kad sam pao. Nemam to više, odgovara. I sad ja čitam tih petnaest pitanja, a on u njih stavi trideset. I sad tu sjedne asistent, taj Klaić, i ja pišem, pišem, pišem, odgovore na sva pitanja ja znam. I onda u jednom trenutku malo se rastegnem, udahnem, a meni taj profesor Klaić kaže: kolega Budiša, ako nešto ne znate, samo pitajte.

Zvonarević je otišao?

Da, njega nema. On nas je ostavio same, a njemu će njegov asistent kući donijeti moj pismeni, tako je dogovoreno. Nema Zvonarevića, ja sam s asistentom. I sad u jednom trenutku, kad sam prestao pisati, on meni kaže, kolega Budiša, ako nešto ne znate, ja sam tu. Ja njemu kažem, puno vam hvala, ali znam sve odgovore (smijeh!). A on kaže, znam ja da vi znadete. I sad usput da vam kažem koji je teret na meni, tu je studentski kredit, tu su roditelji koji pomažu, roditelji koji misle da je sa mnom na fakultetu sve u redu.

A godina visi.

Ne visi samo godina, nego studiranje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a i na bilo kojem drugom u Hrvatskoj, jer nema nigdje te grupe studija. U Sarajevo bih morao ići. Zamislite koji je teret na meni. I sad je dogovor da sutra dolazi ta komisija koja će me ispitati usmeno. I opet ja dolazim, nema komisije, nego ponovno dolazi sam Zvonarević. Kaže mi on, Zvonarević, možemo se nešto dogovoriti? Ja vama zapišem 3 pa da ne zovemo Fulogosija i Petza. Ja bih dobio 5 pred Fulgosijem i Petzom, ali velik je teret na meni. I kažem, pišite. Ali oni su mene na taj način htjeli izbaciti s Fakulteta zbog tog govora. I to je taj isti Mladen Zvonarević koji je onoga Antonija Popovića predložio za sekretara partijske organizacije. Tu sam završio s jednom od pedeset ili sto neispričanih priča.

Više govori ta jedna priča od simpozija.

Više od simpozija. A to je tek jedna priča, a ima ih bezbroj, još drastičnijih.

Na primjer?

Evo još jedna neispričana. Najdrastičnija. Rekao sam vam da su me u jednom rješenju o proširenju istrage teretili da sam predsjednik ilegalnoga revolucionarnog komiteta pedesetorice. Kasnije, kad je podignuta optužnica, nisu više mene teretili da sam predsjednik, ali u našoj optužnici stoji da smo stvorili ilegalni revolucionarni komitet. I sad, oni su Čička, Paradžika i mene prije suđenja dovodili u jednu prostoriju da se pripremimo, da proučavamo dokazni materijal, da se pripremamo za obranu. Zapravo je prava svrha da nas oni snimaju da bi znali kako ćemo pristupiti obrani. Ali nisu pogodili, čak sam radio neke bilješke koje su navodile na krivi trag. U jednom trenutku uzmem olovku, stražar je tu s nama, i napišem: Tito = Edo. Tako napišem i njima pokažem, Čičku i Paradžiku. Napišem i samo im pokažem da odsad spominjemo Edu.

To je bilo kodno ime.

Kodno ime Edo (smijeh). Oni su odmah razumjeli i ja njima u jednom trenutku kažem: U vezi, kažem, s ovom točkom optužnice o revolucionarnom komitetu, Edo je govorio, kao što znate, da je formiran revolucionarni komitet. Da, odgovaraju. Pa onda je najbolje pozvati Edu za svjedoka obrane, kažem. Oni mene gledaju pa kažu: Jel ti to ozbiljno? Kažem: Ozbiljno. Pa on zna da mi nismo (smijeh). Kad su oni shvatili da ja govorim ozbiljno, onda naravno nastane muk, pa kažu: Tko će to predložiti? A ja njima kažem: Ja ću ionako dobiti od vas najveću kaznu. Možda su po tome poslije shvatili tko je Edo. Kažem: Ja sam prvooptuženi, ja ću dobiti najveću kaznu. Ako ja to predložim, onda će moja razlika kazne u odnosu na vas biti velika, ali ako predloži netko od vas, ja ću se kao prvooptuženi odmah usuglasiti s prijedlogom. A netko od vas neće moći dobiti veću kaznu zato što je ovo predložio jer će svi reći da je dobio zato što je to predložio. I sad ja pitam: Hoćete li? I kaže Paradžik: Ja ću. A ti mi napiši. I ja njemu napišem prijedlog da se na okolnost točke te i te kao svjedok obrane pozove građanin Josip Broz.

Da da iskaz.

Da dade iskaz jer se pretpostavlja da on zna tko su članovi glavnoga revolucionarnog komiteta. Ja to napišem i s tim papirom Ante Paradžik dođe u sudnicu. Kad smo donijeli tu odluku, pozdravili smo se jer nismo bili sigurni da ćemo se više vidjeti. Prije smo mislili da će nas uputiti u Šimunsku na psihijatriju (smijeh).

Na vještačenje.

Na vještačenje. Da.

Vidim, uspjeli ste sačuvati osjećaj za humor, iako vam tada sigurno nije bilo do smijeha.

Ne, to je bilo ozbiljno. Kad smo se rastali, to je bilo vrlo ozbiljno. Ali odluku smo donijeli, a oni su je dešifrirali. I tu točku optužnice, koja je najteža, više na suđenju nisu spomenuli.

Zamislite kako bi odjeknulo u svjetskim medijima da su Josipa Broza Tita studenti pozvali na svjedočenje.

Apsolutno. A pazite, to je Ante Paradžik imao u džepu.

Koliko je trajalo suđenje, gdje se odvijalo?

Bogme je to trajalo. Mislim dulje nego na Nirnberškom procesu. Održavalo se na Okružnom sudu, na Zrinjevcu.

Kad je počelo suđenje?

Počelo je kad je podignuta optužnica, a optužnica je podignuta nakon izrade izvješća o prodoru nacionalizma koje je usvojio Centralni komitet. Kada je partija završila svoj posao na izradi izvješća, onda je stvorena platforma za podizanje optužnice. To je ljeto 72’, 7. ili 8. mjesec. Sama istraga počela je odmah nakon Karađorđeva. Ja sam 3. prosinca u Studentskom centru održao govor gdje sam odbacio zaključke Karađorđeva i rekao da je to moj zadnji govor. Nismo mi imali iluzija, štoviše, računam da su nas pustili tih sedam dana prije pritvora da bismo pobjegli u inozemstvo. Za Antu Paradžika već su pisali da je pobjegao, izašao je članak s naslovom Ante Paradžik u bijegu, a čovjek operirao neki čir i leži u bolnici.

Kako je izgledalo uhićenje?

Prvi sam uhićen od proljećara, 11. prosinca 1971. oko 10.30 navečer na Zrinjevcu. Vozio sam se u automobilu s Goranom Dodigom, koji je tada imao bradu. A milicajci koji su nas zaustavili najprije su se obratili njemu i pitali ga: Jeste li vi Dražen Budiša? Znači da ta milicija nije bila iz Hrvatske jer nisu znali kako izgledam. Četiri sata poslije Goran Dodig bio je uhićen u svom stanu. Prije toga, dok smo bili u autu a on vozio, njega su legitimirali i pustili jer su tada mene hvatali.

Kako ste se zatekli na Zrinjevcu, što ste tamo radili?

Vidjeli smo da opkoljavaju prostorije Saveza studenata u Savskoj, bio je velik broj automobila milicije. Kako smo tiskali letak gdje pozivamo na prosvjed ispred zgrade Centralnog komiteta, bili smo svjesni da je to kraj. Onda smo željeli prebaciti geštetner, stroj za umnažanje letaka, iz Saveza studenata u Studentski dom Stjepana Radića na Savi. Raspršili smo se automobilima po gradu da bismo odvratili pozornost milicije, a oni su išli za nama. Ali nismo uspjeli prebaciti taj geštetner na Savu. Vidjeli smo da su nas opkolili u Savskoj s tridesetak vozila, znali smo da dolaze i da će nas hvatati. Uhitili su me potom na Zrinjevcu, odveli u Petrinjsku i pustili sat vremena da čekam u jednoj sobi, a iz druge prostorije čuo sam glas Ivana Zvonimira Čička. Bio sam uvjeren da razgovara s nekim inspektorom, istražiteljem. A oni su zapravo pustili neki Čičkov intervju da bih ja stekao dojam kako on odgovara na pitanja istražitelja. I nakon sat vremena došli su mi s popisom pitanja koja će mi postaviti. Odbio sam odgovarati. A oni su mi rekli: Kolega Čičak nam je već sve rekao. A Čičak tada još uopće nije bio uhićen. Zatim su me smjestili u ćeliju i dva puta noću dolazili tražiti ključeve. Kad sam im rekao da su mi oduzeli sve ključeve, i vezice za cipele, i novčanik, drugi put kad su došli ja njih pitam, dobro koje vi ključeve tražite. Od skladišta, vele. Ja pitam, kojeg skladišta. Oni odgovaraju, skladišta oružja. Tako sam te noći s 11. na 12. prosinca shvatio da ja neću brzo iz zatvora izići.

Kako je dalje teklo suđenje?

Evo još jedne epizode. Javni tužitelj 1971. bio je Slobodan Budak, poslije smijenjen, odvjetnik je kasnije postao. Jednog dana pozove on mene na razgovor, tad se i upoznamo. I kaže: Budiša, jedan vaš suradnik je državnoj sigurnosti dojavio da vi u svaki svoj politički govor ubacite jednu Pavelićevu rečenicu. Pazite, ja njega gledam, ne mogu vjerovati. Nisam nikad pročitao neki Pavelićev tekst. Kaže, formirana je komisija, grupa iz državne sigurnosti, koja dva i pol mjeseca u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici provodi aktivnosti. Oni su onda, državna sigurnost, dvojicu, a katkad i trojicu svojih djelatnika angažirali da u glavnom spremištu NSK, u koju ću ja pet-šest godina poslije doći raditi, prelistaju sve novine iz NDH tražeći Pavelićeve govore. Ni nakon dva mjeseca rada nisu ništa pronašli. I glavni tužitelj Budak poziva me da mi to kaže, ali da mi kaže i ime čovjeka koji me prijavio.

Sudionik Hrvatskog proljeća Dražen Budiša i glavni urednik Goran Galić u redakciji Vijenca / Snimio MIRKO CVJETKO

A to je?

To je čovjek koga smo maknuli sa strane, a čije ime neću spomenuti zato što znam da ima dva sina koji su čestiti ljudi. Ali hoću vam reći s čime smo bili suočeni. Isto tako, sudac Mihaljević, koji je meni sudio, osudio je prethodno studenta Ivana Marohnića na dvije i pol godine zatvora. Kad su ga novinari pitali zašto je on dobio samo dvije i pol godine, odgovorio je zato što on nije kriv koliko Budiša i Čičak, a suđenje nama još nije bilo započelo. Toga nema ni u Sjevernoj Koreji. Tako da sam ja znao ne samo da ću biti osuđen, nego da ću svakako dobiti više od dvije godine. Također je rekao da u trideset godina karijere nije sreo drskijeg čovjeka od mene, a sudio je ubojicama i kriminalcima.

Nedavno sam u knjizi Ivice Miškulina Usta širom zatvorena naišao na podatak da je jedna žena koja je ubila muža dobila manju zatvorsku kaznu od čovjeka koji je kritizirao Jugoslaviju.

Mi imamo ljubičicu bijelu od sto kila, to je rekla jedna beogradska novinarka – tri godine zatvora dobila je za tu rečenicu.

Kako je izgledao kraj suđenja, koliku ste kaznu očekivali?

Mogao bih vam ispričati cijelu priču i o našim odvjetnicima koji su nas branili besplatno, pa cijelu priču o sucima, uključujući i časnog suca Dražena Sesardića, predsjednika Vrhovnog suda koji je dao ostavku, nije htio sudjelovati u tome. Vladu Primorca, suca koji je dao ostavku, i te priče nisu ispričane. Ali usmjerit ću se na kraj procesa. Kad smo išli na izricanje kazni u velikoj dvorani Okružnog suda na Zrinjevcu, digli smo se na noge, sudac čita presudu. Uoči izricanja pitam svog odvjetnika Ivu Glowatzkog: Recite mi, koliko ću ja dobiti. A on meni kaže: Računajte do deset. I prekriži me. Prekriži, blagoslovi. I kaže do deset. Došao sam na izricanje presude tako pripremljen. I u trenutku kada smo svi ustali u dvorani i kada je sudac počeo izricati presude i rekao: Borili su se protiv hrvatskog naroda i Hrvatske, ja viknem: To je laž! A njega to zbuni. On kaže: Vodite ga! I sad stražari na mene skoče, vode me iz sudnice, a dovedu me do vrata. Sad se sjetio da on mora pročitati presudu, a ja još ne znam, mi još ne znamo kolike smo kazne dobili. Nije još rekao kolike kazne, samo čita obrazloženje. Onda je rekao četiri godine zatvora plus četiri godine zabrane javnoga djelovanja. To mi se u tom trenutku činilo ništa u odnosu na ono kako me pripremio odvjetnik.

Bila je to velika kazna i robija koja je uslijedila. Jeste li odmah bili prebačeni u zatvor?

Budući da nisam imao iluzija da će se žalba koju smo podnijeli uvažiti, potpisao sam dokument da želim premještaj iz istražnog zatvora u kazneno-popravni dom prije pravomoćnosti presude. Prvooptuženi su išli u Staru Gradišku. A drugooptuženi i trećeoptuženi u Lepoglavu. Bio sam među prvima, ali svakako prvi od poznatijih koji je došao u KP dom Stara Gradiška. Znate kako su me dočekali, pustili su preko zvučnika Internacionalu, koja se mogla čuti do Bosanske Gradiške jer je nastalo slavlje tamo. Onda su došli tu još Bruno Bušić, pa je onda došla imotska trojka Tandara, Prka, Prlj, pa Zlatko Tomičić.

Kako su zatvorenici i stražari reagirali kad ste dolazili?

Sjećam se da je, kad je završila Internacionala, dok sam prolazio prema toj takozvanoj ulaznoj karanteni, netko od zatvorenika viknuo: Živio Budiša! Poslije sam saznao da je to bio moj Drnišanin Josip Škarica, koji je također bio politički zatvorenik.

Koliko vas je bilo u jednoj ćeliji?

Trideset, od toga trinaest ubojica i sedam dvostrukih ubojica.

 *

Kad sam došao u KP dom Stara Gradiška pustili su preko zvučnika Internacionalu koja se mogla čuti do Bosanske Gradiške. U ćeliji sam bio s trideset zatvorenika, od toga trinaest ubojica i sedam dvostrukih ubojica / Oficira JNA Zvonimira Červenka, koji je kao mladić bio i u partizanima, nazvali su frankovcem i ustašom i zatvorili u Staru Gradišku / Marko Veselica bio je najveća žrtva Hrvatskog proljeća

 *

I jedan odličan student filozofije.

Da.

Tko je od poznatih proljećara bio najveća žrtva Hrvatskog proljeća?

Marko Veselica. Ja se nakon četiri godine zatvora nisam puno promijenio. On nakon deset godina robije više nikad nije bio isti.

Postoje i mnoge žrtve Hrvatskog proljeća za koje se manje zna. Prije dvije godine na Hrvatskom vojnom učilištu Dr. Franjo Tuđman održali ste izlaganje o generalu Zvonimiru Červenku u tom kontekstu. Možete li se prisjetiti glavnih naglasaka izlaganja i opisati njegov slučaj?

General JNA Zvonimir Červenko stao je uz Hrvatsko proljeće, za što je osuđen na godinu i pol zatvora. Poslije je bio aktivan u Domovinskom ratu i završio vojničku karijeru kao načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, za vrijeme povijesno najveće akcije hrvatske vojske koja se ikada dogodila, a to je operacija Oluja.

Jeste li se se upoznali?

Da. Upoznali smo se u kaznionici Stara Gradiška 1972. ili početkom 1973. Osuđen je na kaznu strogog zatvora. Nije samo general Zvonimir Červenko od bivših oficira JNA bio sudionik Hrvatskog proljeća. Prisjećam se još nekolicine njih, generala Vlade Mutaka, koji je osuđen na kaznu zatvora od četiri godine i koji je umro za vrijeme izdržavanja kazne, generala Đure Đuke Srneca, koji je također bio u Staroj Gradiški, zatim Branka Kamenara. Červenku su jedan dan došli vojni policajci, uhitili ga i sproveli u vojni zatvor na suđenje na kojem je dobio, kao što sam rekao, godinu i pol dana. Napravili su premetačinu, od sveg kompromitirajućeg materijala našli su mu prijepis hrvatske himne i bili su trijumfalno raspoloženi kada su našli taj papir, to je strojopisno bila zapisana Hrvatska domovina, službena himna Hrvatske i u to vrijeme.

Zvonimir Červenko osuđen je po članku 118 Kaznenog zakona ondašnje države, a ja i neki drugi sudionici suđeni smo po članku 100. Prvi je govorio o neprijateljskoj promidžbi, drugi o kontrarevolucionarnom napadu na državno i društveno uređenje, a oba su zapravo gumeni članci, koji se mogu rastezati ovako i onako. Goleme su zasluge tog čovjeka, kojega je režim sa svim njegovim klasifikacijama doveo u stanje da skuplja televizijsku pretplatu da bi preživio, a koji je zahvaljujući prije svega predsjedniku Tuđmanu bio pozvan i ponuđeno mu je bilo mjesto ministra obrane, na čemu se zahvalio jer je smatrao da to traži i određene sposobnosti za koje on nije smatrao da ih ima, ali je prihvatio onda to da organizira obranu grada Zagreba sa četrnaest domobranskih brigada. Poslije postavši pročelnik Vojnog kabineta predsjednika države vojničku karijeru okončao je, kao što sam već rekao, kao načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga za vrijeme Oluje. On, koji je bio oficir JNA, koji je pred kraj Drugog svjetskog rata kao mladić bio i u partizanima, jednom je rekao da su ga nazivali frankovcem, ustašom. Ništa čudno. Ustaški, proustaški elementi, to je bio standardni dio naših optužnica pa i presuda. To je bio dio strategije jugoslavenskih komunista i velikosrba i ta protuhrvatska strategija traje do dana današnjega.

Želite li još nekoga istaknuti?

Spomenut ću dva svjedoka optužbe na našem procesu. Jedan od svjedoka optužbe bio je prorektor Hrvoje Požar. Po njemu se danas zove energetski institut i veleučilište u Kninu, tamo je njemu podignut i spomenik. Požar je inače bio partizan, komunist, Kninjanin je rodom. Kad ga je tužiteljstvo kao svjedoka obrane počeo ispitivati, kaže: Vi ste se susreli s Budišom za vrijeme štrajka? Govori on, jesam. A kad ste se zadnji put susreli? Pa zadnji put smo se susreli kada je k nama u rektorat stigla informacija da studenti namjeravaju izići na ulicu za vrijeme studentskog štrajka, onda sam ja, kaže, pozvao Budišu na razgovor, on je rekao da nema govora o tome, da to ne namjerava (studenti su izašli na ulice tek nakon našeg uhićenja). A sudac pita njega: I vi ste Budiši vjerovali? Kaže Požar: Budiša je čovjek kojemu se može vjerovati. Sad nastane konsternacija u sudnici, on je svjedok optužbe, a on kaže da sam ja čovjek kojem se može vjerovati.

To je rekao javno na suđenju?

Na suđenju. Kao svjedok optužbe. I sad na­jedanput kaže predsjednik vijeća: Ma što to znači? Sad on je ljut na njega, pa i tužitelj, a Hrvoje Požar kaže: Pa što vi ovdje izvodite? Otkada je fakulteta i studenata, otada je i studentskih pobuna i štrajkova. Što vi radite ovdje od jednog studentskog štrajka? To je veliki Hrvoje Požar. Koji je imao hrabrosti to izreći, a koji je došao kao svjedok optužbe.

Tko je drugi svjedok optužbe kojeg ste spomenuli?

Tomislav Jantol, profesor na Fakultetu političkih znanosti. On je bio jedan od gadnijih svjedoka. Bio je kao Puhovski, možda čak i gori. Ali taj Tomislav Jantol se 1990. prijavio kao dragovoljac u hrvatsku vojsku. Bili smo jednom na tribini u Stuttgartu i ja sam pred našim ljudima, bila je puna dvorana, njemu pružio ruku i rekao: Ovo je svjedok optužbe na mom suđenju, ali ja mu sada dajem ruku jer se prijavio u hrvatsku vojsku, a nama je sada potrebno zajedništvo. Na neki sam način tom simboličkom gestom stavio točku na naše političke sukobe.

Kako danas, s pedeset godina odmaka, gledate na uzroke i ulogu Hrvatskog proljeća?

Hrvatsko proljeće u osnovi je reakcija na ono stanje koje je u Hrvatskoj uspostavljeno 1945. Hrvati su masovnim sudjelovanjem u antifašističkom pokretu priveli Hrvatsku u sklopu Jugoslavije na stranu savezničke antifašističke koalicije, ali zbog jugoslavenskog i komunističkog karaktera tog pokreta većina hrvatskog naroda godinu ’45. nije dočekala kao godinu nacionalnog i demokratskog oslobođenja. I kada se danas odnosimo prema hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, s mnogo kontroverzi koje traju do današnjeg dana, onda treba reći da smo mi ponosni na sudjelovanje u antifašističkom pokretu, ali jednako tako da antifašizam nije isto što i stečevine jugoslavenske komunističke revolucije jer antifašizam ne podrazumijeva ono što se dogodilo. Deseci i deseci tisuća ubijenih ljudi, uspostava revolucionarnoga prava, ukidanje svih sloboda političkih stranaka, uspostavljanje jednostranačke diktature sa snažnim elementima kulta ličnosti, nacionalizacija, eksproprijacija, potiskivanje nacionalnog identiteta u ime u staroj bivšoj Jugoslaviji kompromitirana jugoslavenstva. O tome valja voditi računa da nam se vrlo često do današnjeg dana zapravo podmeće pozivanjem da obilježavanjem važnih datuma iz naše povijesti antifašističkog pokreta zapravo slavimo i stečevine te revolucije, a Hrvatsko proljeće je zapravo nastalo u protivljenju svemu tome. Zato je ono zahvatilo vrlo široke slojeve naroda, od radnika do inteligencije.

U Maticu hrvatsku tada su se upisali deseci tisuća članova iz različitih krajeva…

Ja sam bio među njima. Član sam Matice već 51 godinu.

Što je po vama glavno nasljeđe Hrvatskog proljeća?

Ideja suvereniteta Hrvatske bila je zajednička ideja koja objedinjuje sve sudionike Hrvatskog proljeća. Bili oni reformsko krilo partije, bili oni Matica hrvatska, bili oni studenti. Naravno da smo se razlikovali po tome kako suverenitet razumijemo i to ne samo studenti prema Matici ili Matica prema partiji, nego i u okviru svake od tih grupa. Ali ideja hrvatskog suvereniteta nam je bila zajednička.

Zbog toga je i pokret dobio masovnu potporu hrvatskog naroda.

Istinita je ta slika o narodu koji je stao iza nas. Ali doći će generacija koja će biti bolja od nas, i došla je dvadeset godina poslije. I to je jedan od razloga zašto mi nismo puno govorili o onome što smo sami prolazili u Hrvatskom proljeću. Jer je novi naraštaj hrvatske mladosti prošao mnogo teže i gore nego mi. Razmjeri represije bili su veliki, ali tada su tenkovi bili samo upaljeni, nisu izlazili iz vojarni. Novi je hrvatski naraštaj dvadeset godina poslije podnio ponovno, sada mnogo veću, žrtvu u borbi za Hrvatsku.

Ali vi proljećari utrli ste put hrvatskoj samostalnosti.

Hrvatsko proljeće raščistilo je s jugoslavenskom idejom o hrvatskom narodu. To je bitna uloga Hrvatskog proljeća.