Glazba za božićno jutro

ABBA, Voyage - Izd. Capitol, 2021.

Iako im karijera obuhvaća dugih pola stoljeća, u njihovim albumima uzaludno je (i pogrešno) tražiti perfekciju. ABBA je savršena u singlicama, pa bi svatko u kolekciji trebao imati CD ABBA Gold i jednako vrijedan dodatak More ABBA Gold, albume koji kroz pojedinačne uspjehe sažimaju povijest najbolje europop-grupe prošlog stoljeća. Objavljen nakon četrdeset godina diskografske apstinencije (2000. navodno su otklonili ponudu od milijardu dolara da se ponovo okupe), Voyage nudi odgovor na pitanje kako su se Agnetha, Anni-Frid, Björn i Benny snašli u novim i nestabilnim milenijskim okolnostima. Oni koji odgovor još ne znaju mogu provjeriti albumske top-ljestvice diljem svijeta. Voyage je na vrhu svake od njih, čemu je nedvojbeno pripomogao i dobro tempiran božićni singl Little Things – nježna oda obiteljskom blagdanskom jutru, garnirana dječjim zborom.

Ipak, odgovor na pitanje u kojoj je mjeri sadržaj albuma u cjelini kreativno vrijedan nešto je kompleksniji i vraća nas na početnu tezu. Voyage je izvrstan u svojim udarnim brojevima Don’t Shut Me Down i (osobito) Just A Notion, u pjesmama koje podsjećaju na njihovu primarnu vrlinu: instinkt za stapanje poticajne ritmike, besprijekornih melodijskih sklopova i sugestivnih vokalnih harmonija. Balada I Still Have Faith In You zvuči kao sjetna, himnička posveta zlatnim vremenima, no u slabijim dijelovima albuma aranžmani (koji se u skladu s prokušanom formulom oslanjaju na žanrove u rasponu od diska do folka) nerijetko znaju odsklizati s onu stranu dobra ukusa. No to je ABBA: sada zrelija, s mnogo emotivne prtljage na leđima, u finalnom zamahu i još nesavršena u svojoj perfekciji.

Robert Plant & Alison Krauss, Raise the Roof / Izd. Rounder / Dancing Bear, 2021.

Preveden na hrvatski, izraz raise the roof znači, otprilike, „bučno se veseliti“, ili – u glazbenom kontekstu – svirati tako energično da se „sve praši“.

Ipak, naslov drugog suradničkog albuma Roberta Planta i Alison Krauss neupućenog slušatelja može navesti na krivi trag: s iznimkom dvije ili tri skladbe, zbirka njihovih novih izvedbi, pretežito obrada, školski je primjer duboko emotivne, ali kontrolirane drame – i to drame tipične za americanu u svojoj tamnoj, gothic-varijanti. Zasluge za takvu zvučnu strategiju (naznačenu još na Grammyjem ovjenčanu prethodniku Raising Sand) pripadaju i T Bone Burnettu, producentu koji je pjesme uvio u ugođajni zvučni plašt, dodatno ističući njihovu melankoličnu tematsku nit. Čak i rokerski izvornik Everly Brothersa The Price of Love u njihovoj interpretaciji poprima meditativni prizvuk. Od prvih taktova izvrsne Quattro (World Drifts In), posuđene iz opusa grupe Calexico, do finala Somebody Was Watching Over Me, nadahnuti duo slušatelja vodi kroz refleksivni svijet napučen likovima koji su ostali sami i na margini, na ruševinama vlastitih poraza. Sve je ovdje prigušeno, čak i Can’t Let Go, klasik posuđen iz repertoara Lucinde Williams, koji je ovdje podvrgnut nekoj vrsti rockabilly rekonstrukcije.

Robert Plant i Alison Krauss nekomu bi mogli ostaviti dojam neobična para, ne bez razloga. Kraussova se odavno dokazala kao vrhunska bluegrass-violinistica i pjevačica, a o Plantu je također sve poznato – no stari obožavatelji Led Zeppelina još bolje znaju u kojoj je mjeri njihov prednji čovjek bio i ostao fasciniran angloameričkim korijenskim nasljeđem, od bluesa i soula do britanskog folka. Stoga ni izbor balade utjecajnoga škotskog kantautora Berta Janscha (It Don’t Bother Me), koja je ovdje uronjena u novu produkcijsku raskoš, očito nije slučajan. Još je bolja izvedba teme Go Your Way zaboravljene britanske kantautorice Anne Briggs, ali bez obzira na izvor kreativni dijalog Planta i Kraussove kontinuirano je impresivan. Kakav bi i mogao biti s obzirom na to da prateća postava uključuje i gitariste Marka Ribota i Billa Frisella? Jedan od najrafiniranijih i najevokativnijih ovogodišnjih roots-rock-albuma. Zapravo, jedan od najboljih iz 2021. u bilo kojem žanru.

Norah Jones,
I Dream of Christmas / Izd. Blue Note, 2021.

Sjetna ali ne turobna, profinjena i meko producirana, glazba Nore Jones i inače priziva ugođaj topline doma, pa je pravo čudo da se, kako neki kažu, već prije nije dosjetila snimiti božićni album. Sada kad je napokon tu, na kraju još jedne ne osobito spokojne godine, I Dream of Christmas (objavljen za uglednu jazz-kuću Blue Note) valja pozdraviti kao jedan od uspjelijih i ležernijih pothvata te vrste snimljenih u posljednje vrijeme.

Šest skladbi sama je potpisala, a ostatak čine standardi probrani iz bogate arhive američke blagdanske glazbe, izvedeni u njezinu karakterističnom stilu, negdje između jazz-elegancije, decentnih country-balada, popa za odrasle i starinskog bluesa: potonjoj kategoriji pripada Blue Christmas, otprije slavna u Presleyjevoj izvedbi.

Uvrštena je i neizostavna Winter Wonderland, koja je aranžirana uz pedal-steel-gitaru i gotovo lijen, kaskajući tempo. Ima li ovdje rock and rolla? Ima, ali Norah Jones je čak i živahnu Run Rudolph Run iz repertoara Chucka Berryja uspjela prekrojiti i spustiti do razine senzualne meditacije.

The War on Drugs, I Don’t Live Here Anymore - Izd. Atlantic / Dancing Bear, 2021.

Stadionski rock ne mora nužno zvučati prazno (poput Bon Jovija) i samodopadno (poput U2 kad im ponestane nadahnuća), nego zanimljivo i ponekad briljantno. Primjerice, poput The War On Drugs. Njihov spiritus movens Adam Granduciel nedvojbeno je perfekcionist: I Don’t Live Here Anymore nastajao je sporo i postupno, u skladu s njegovim karakterom, koji u podjednakoj mjeri naginje instrospekciji i „velikim gestama“. Utjecaji su nepromijenjeni i čujni, od Brucea Springsteena i Boba Dylana do Toma Pettyja iz razdoblja LP-a Long After Dark.

Album otvara atipična, delikatna Living Proof, jedna od najboljih, ali najmanje očekivanih pjesama na albumu, no poslije sve teče u mnogo prepoznatljivijem tonu. To pak znači da pjesme više nalikuju pomno složenim skulpturama nego spontanim rock and roll-iskazima. U kompleksnu sintetičku gustoću, povremeno protkanu akustičnim motivima, ugrađen je emotivni Granducielov vokal koji nosi jednostavne, uglavnom pamtljive i u pravilu nostalgične melodije.

U naslovnoj temi vokalno surađuju Jess Wolfe i Holly Laessig, djevojke iz bruklinške indie rock-postave Lucius. Njihove dionice skladno se uklapaju u zvučnu sliku albuma koji, uzevši u obzir sve njegove vrline i poneku slabost, dokazuje da ledena i stadionska produkcija ne isključuje autentičnu, snažnu i artikuliranu emociju. Rock-album godine? Možda.