Filmska božićna zvona

Predstojeće blagdansko razdoblje s najradosnijim kršćanskim blagdanom Božićem u središtu prilika je da se nešto kaže o filmovima božićne tematike koji će ovih tjedana dominirati malim ekranima, a u određenoj mjeri i kinorepertoarima. Ne samo onima art-kina poput zagrebačkog Tuškanca, splitskih Zlatnih vrata i riječkog kina Croatia, u kojima će i ove godine mjesto zasigurno pronaći klasici poput Caprina Divnog života, Čuda u 34. ulici Georgea Seatona i Svećenikove žene Henryja Kostera, ili pak spektakli nadahnuti Biblijom kakvi su Tunika Henryja Kostera, Deset zapovijedi Cecila B. DeMillea i Kralj kraljeva Nicholasa Rayja, te povijesni epski pustolovni spektakl Ben-Hur Williama Wylera, film u kojem se religijska odnosno božićna tematika sugerira posredno, ali sasvim jasno kroz važne motive protagonistova preobraćenja na kršćanstvo, njegova susreta s Isusom Kristom i afirmacije vjere te čuda izlječenja od kuge. Ekranizaciji romana Ben-Hur: Priča o Kristu pripada i redoviti termin u TV-programima koji drže do sebe, pri čemu će državna dalekovidnica mudro izabrati Wylerovo remek-djelo s fantastičnim Charltonom Hestonom u naslovnoj ulozi, dok će komercijalne postaje prednost dati posve promašenoj, kičastoj i izrazito neuvjerljivoj novijoj adaptaciji Wallaceova romana u režiji Timura Bekmambetova i s blijedim Jackom Hustonom u glavnoj roli.

Divan život antologijski je i nezaobilazan božićni film

Možda svoje mjesto na nekom HTV-ovu programu ili u art-kinu tijekom blagdana pronađe i tjeskobna te elementima film noira obilježena romantična komedija Apartman Billyja Wildera, mračnim ugođajem obilježena priča o dobrodušnoj, ali nesretnoj ljubavnici svoga šefa koja uzaludno čeka da on zbog nje napusti obitelj, te umjesto s njim vrijeme provodi sa u nju nesretno zaljubljenim i oportunizmom obilježenim djelatnikom koji se šefu želi svidjeti tako što mu za preljubničke avanture iznajmljuje svoj stan. Prosvjetljenje, spoznaju o pravoj ljubavi i sreću ona će dočekati u novogodišnjoj noći, s muškarcem kojeg viđa svakog dana, a božićno-novogodišnja poruka filma kaže upravo to, da je sreća moguća i da je često nadohvat ruke, samo što je treba spoznati. Do te spoznaje dolazi i George Bailey, melankoličan i tragičan junak također elementima noira prožetog Divna života, koji na početku filma pomišlja i na samoubojstvo, da bi u završnici uz okićeni bor i pod imelom, postao dokraja svjestan svoje sretne egzistencije uz krasnu obitelj i odane prijatelje. Divan život antologijski je i nezaobilazan božićni film, premda vrijedi razmisliti i o komentarima koji tvrda da je Capra tim djelom gledateljima zapravo podmetnuo kukavičje jaje. Konkretno, da je on kao melankolik i pesimist kao realno i jedino moguće stanje prikazao ono tjeskobno i mračno, u kojem Georgea Baileyja nema, a da je hepiend zapravo danak Hollywoodu i dominantnom optimizmu neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Svaki ambiciozniji božićni film mora posjedovati određene osobine, od tematike kojom se i na koji način bavi do emocija i poruka koje posreduje gledateljima. Protagonisti božićnih filmova po definiciji su poštene, dobre, odane i plemenite osobe, a ako takve i nisu, primjerice u dvama kvalitativno osjetno neujednačenim nastavcima Zločestog Djeda Mraza s izvrsnim Billyjem Bobom Thorntonom u naslovnoj ulozi, do odjavne špice i oni će u sebi pronaći dovoljno dobrote i plemenitosti da bi se uklopili u profil. Božićni filmovi često manje ili više koketiraju s melodramom, jer je tako emotivna razina izraženija i učinkovitije se „šalju poruke”, a i obvezni sretan završetak dobiva na snazi. Zasebnu skupinu božićnih filmova čine oni s temom božićnog čuda, u kojima bolesni ozdravljuju, samci pronalaze sretnu ljubav, asocijalni se socijaliziraju, mrgudi dobivaju smiješak na lice, a siromašni ako i ne stječu bogatstvo, a ono shvaćaju da sreća ionako ne leži u materijalnom te da su zapravo sretni s onim što imaju. Među božićnim filmovima su i komedije te humorne i romantične drame u kojima je za kontekst zbivanja presudan božićni ugođaj, za što je najbolji primjer sjajna mozaička romantična komedija Zapravo ljubav Richarda Curtisa, koja se tijekom proteklih osamnaest godina prometnula u obvezni sastojak svakoga filmskog repertoara. Filmovi nadahnuti Biblijom danas se snimaju mnogo rjeđe no u razdoblju klasičnog Hollywooda, no svakako ih ima, i to prilično uspjelih poput Priče o Isusovu rođenju redateljice Catherine Hardwicke i DreamWorksova animiranog filma Princ od Egipta. Da priča o posljednjim ovozemaljskim danima Isusa Krista podnosi i drukčije pristupe, u konkretnom slučaju u žanru mjuzikla, dokazao je redatelj Norman Jewison, koji je 1974. snimio mjuzikl Isus Krist Superstar, prema istoimenoj rock-operi Andrewa Lloyda-Webbera i Tima Ricea. Među filmove biblijske, a time dijelom i božićne tematike, može se svrstati i komedija Brianov život redatelja Terrya Jonesa i legendarne skupine Monty Python iz 1979, ostvarenje u kojem su pajtonovci na jedinstveno duhovit i inventivan način kreirali paralelnu, ali na njihov osebujan način također kršćanskim vrijednostima natopljenu storiju o „alternativnom“ proroku. I veliki John Ford režirao je dva sjajna božićnim duhom i ozračjem snažno prožeta filma, vestern Tri kuma i pustolovnu romantičnu komediju Donovanov greben, koje bi u predstojećem razdoblju morao pogledati svaki filmofil koji drži do sebe.

Da se ne kaže kako se u tekstu ne spominju možda i najpopularniji božićni filmovi uopće, obiteljska komedija Sam u kući Chrisa Columbusa i njezini inferiorni nastavci (s iznimkom drugog), spomenimo ih za kraj. Dijelom stoga što je riječ o naslovima koje barem potpisnik ovog teksta zbog učestalosti prikazivanja na komercijalnim postajama više jednostavno ne podnosi, a dijelom iz razloga što je priča ove godine doživjela katastrofalan reboot u režiji Dana Mazera, neduhovit, nemaštovit i iritantan film koji ovih blagdanskih dana valja zaobilaziti u najširem luku.