Dora Pejačević prvi put u Londonu

Redovita rubrika Trećeg radijskog programa BBC-ja Kompozitor tjedna (This Week’s Composer), koju već dugo vodi iskusni Donald Macleod, bila je od 22. do 26. listopada 2018. posvećena liku i stvaralaštvu Dore Pejačević, a sugovornica Macleodu bila je Koraljka Kos, autorica važne muzikološke studije o dugo zanemarenoj skladateljici. Bila je to ne samo prigoda da britanski slušatelji saznaju nešto o Dori nego i poticaj da to ime zainteresira britanske interprete.

Izvedba je ostavila dubok dojam na publiku i slušatelje Trećeg programa radija BBC-ja / Izvor BBC / Mark Allan

Možda bi se nešto bilo dogodilo i prije, ali je pandemija ozbiljno ugrozila koncertni život u Britaniji te dugo nije bilo nikakvih koncerata uživo. Tri godine nakon serije BBC-ja pomalo je senzacionalistički najavljeno da će 26. studenog 2021, ugledni BBC Symphony Orchestra i maestro Sakari Oramo u londonskoj dvorani Barbican izvesti „zaboravljenu“ i „novootkrivenu“ simfoniju Dore Pejačević. Možda se u BBC-ju nisu sjetili da je Dorina simfonija već bila predstavljena na radiju 2018. Istina, tada se mogao steći samo nepotpun dojam jer su njezina četiri stavka bila emitirana jedan po jedan u četiri programa.

 Ono što su slušatelji BBC-ja bili izgubili u jesen 2018. sada su mogli doživjeti ne samo u cijelosti nego i u izvedbi koja je autoritetom Sakarija Orama i zvukom izvrsnog BBC-jeva simfonijskog orkestra predstavljala nešto zaista specifično u koncertnome životu Londona ove jeseni.

Publika u dvorani i oni brojni u Britaniji koji su koncert slušali u izravnom prijenosu bili su svjesni da su čuli djelo iznimne individualnosti, intenzivno proživljenu glazbenu strukturu koja je, iako nije remek-djelo, ostavila dubok dojam i na širu publiku i na slušatelje koji su djelu pristupili s namjerom ne samo da ga zvukovno iskuse nego da ga smjeste u koordinate vremena u kojemu je nastalo. Sakari Oramo je nakon oduševljeno pozdravljene izvedbe uzeo partituru u ruke, podigao je visoko i pokazao na nju, sugerirajući: „Ne aplaudirajte meni nego simfoniji koju ste čuli.“

U mnoštvu koncerata, a uz smanjeni prostor koji urednici londonskih dnevnih listova nude svojim redovitim kritičarima, često i vrlo važne izvedbe ostanu nespomenute. To se ovaj put nije dogodilo i Richard Morisson, glavni kritičar Timesa, 29. studenog ocijenio je simfoniju kombinirajući osobno oduševljenje i kritičku distancu bez koje ni jedan vrijedan kritički prikaz ne smije ostati. „Simfonija je turbulentno djelo“, piše Morisson, „ali djelo u kojem kao protuteža olujama i tami zazvuče momenti lirske fantazije malerovske ljepote. Harmonijski jezik zreo je i kromatičan, s cjelotonskim klasterima što sugeriraju Debussyja ili Skrjabina, uz bogato kontrapunktsko tkivo poput Elgarova ili Franckova.

Ovo ipak nije remek-djelo. Konstrukcija simfonije odveć se oslanja na četvorotaktne fraze ponovljene u raznim tonalitetima, a finale je odveć bombastičan – ali to su primjedbe koje se jednako mogu odnositi i na Elgarovu Prvu simfoniju. Ova simfonija zaslužuje da se još mnogo puta čuje.“

Da je Morisson imao više prostora, mogao je možda i dalje razviti neke od tih misli. Zahvaljujući Koraljki Kos, poznato je da su pojedini stavci simfonije bili nekoliko puta revidirani između 1916. i 1918. Zanimljivo je da je istodobno Jean Sibelius intenzivno radio na revizijama svoje Pete simfonije, nekoliko se puta vraćajući njezinim dijelovima kao da se s njima hrve.

U Dorinu slučaju također se radilo o nekoj vrsti hrvanja, prije svega u procesu formiranja vlastitog simfonijskog rječnika, pa kada je iskusni Sibelius, koji je iza sebe imao četiri uspješne simfonije, prolazio kroz razdoblje intenzivne samokritičnosti, morala je stvaralačka odgovornost značiti stanovit teret i na ramenima Dore Pejačević. Ona je tek počinjala oblikovati svoj simfonijski jezik, a kako je bila dobro upoznata s kasnoromantičkim repertoarom, bio je time intenzivniji i njezin osjećaj kreativne odgovornosti. Bilo bi zanimljivo znati koja je djela novije simfonijske literature ona poznavala. Njezino izgrađivanje dužih fraza na temelju postupna proširivanja melodijskih nukleusa nije moralo biti samo po ugledu na Cesara Francka.

U svojoj posljednjoj završenoj simfoniji, Devetoj, Gustav Mahler razvio je sličan princip tematske izgradnje postupnim produživanjem motivskih jezgri i bilo bi zanimljivo znati nije li Dora Pejačević čula tu simfoniju kada je pod ravnanjem Bruna Waltera bila praizvedena u Beču 26. lipnja 1912. i je li ikada imala u rukama njezinu partituru, tiskanu već 1912. Princip postupnog razvoja, kao i momenti kada je kvazinefunkcionalne akorde znala osmisliti kromatskim vođenjem basove linije, poput epizoda u Schoenbergovu Drugom gudačkom kvartetu, susreću se i u njezinu posljednjem djelu, Gudačkom kvartetu op. 58. Bila je, čini se, na pragu jedne nove i znatno zrelije faze, prerano i tragično prekinute smrću 1923, nepunu godinu nakon završetka Kvarteta.

 Nakon Dorine smrti glazbena kritika i mišljenje o njoj nisu joj bili naklonjeni. Tijekom 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća vjera u „nacionalni stil“ kao jedini put naprijed postala je dominantna u Hrvatskoj, dok je Dora Pejačević bivala marginalizirana kao epigon i pristalica „stranih“ uzora. Taj nazor spriječio je izvođače i kritičare da prepoznaju kako su njezino vladanje kompleksnom kompozicijskom tehnikom i njezin osjećaj za razvijene oblike bili nadmašili gotovo sve čime su raspolagali hrvatski skladatelji njezina vremena.

Desetljeća su morala proći da bi se kritička misao o Dori Pejačević oslobodila tih zabluda, no to se ipak dogodilo. Zato valja s nestrpljenjem očekivati predstojeću CD-snimku njezina Klavirskog koncerta sa solistom Peterom Donohoem i orkestrom BBC-ja, opet sa Sakarijem Oramom.