Božić pred izlogom

Ne, ne trese me kupovna groznica, daleko sam ja od nje, premda u predbožićno vrijeme mnogi zastajkuju pred izlozima pitajući se što komu kupiti za Božić. U sadašnje vrijeme izbor je donekle otežan: onima koji već ionako imaju sve teško je naći dar, a drugi nemaju novca ni za osnovno, pa čime da išta kupe?! Stojim pred jednim izlogom bez takvih briga. Tu se ništa ne prodaje. Samo gledam, mislim i sjećam se. Davnih Božića, dakako. Jer nalazim se pred izlozima Knjižnice Medveščak na trgu koji zovem samo Džamija (premda se toga paviljona kao džamije ne sjećam, to znam samo po slikama). U izlozima te knjižnice marnih zaposlenica (ima i zaposlenika?) gledam dječje knjige, slikovnice, čitanke, početnice – materijal dobro mi znan, no već i on gurnut u dublje police sjećanja. Autori izložbe Berislav Majhut i Štefka Batinić napisali su o hrvatskim slikovnicama do 1945. i studioznu knjigu (izd. Hrvatski školski muzej, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2017). Neke od njih došle su i do mene. Nekoć su se u građanskim kućama knjige kupovale, osobito kao dar za rođendan, Božić i sl. Darovi su u ono ratno i poratno vrijeme bili skromni, neki slatkiš, naranča, ručno ispleten šal, kapa, rukavice, a knjiga je bila vrhunac pod borom kraj 2-3 gipsane ovčice uz papirnate jaslice na rastezanje. Otvoriš knjigu, a u njoj dražesne curice s urednim pletenicama i pregačicama, u glokn haljinicama na puf rukave, u čistim dokoljenicama i cipelicama na gumbić, a na glavi im ljupki šeširić – i u tome se one igraju! Ne znam koje bi se dijete u tome igralo, ali znam da takva odjeća sigurno ne bi pristajala uz naše ulične igre u prašini, pomalo grube (graničar, lovice, skrivača, neka puca, kafè, kad se jedan zalijetao da naskoči na most od dječjih leđa, dok su glave onih u mostu bile pod turom prethodnih igrača). Za takve igre valjala je samo odjeća koje nije šteta.

Izlog Knjižnice Medveščak budi mnoge uspomene / Izvor Wikipedija

Uređena djeca ostajala su izvan naših uličnih igara, ali bi mi baš ona pravila društvo u predvečerje prije spavanja, jer se tada uz čitanje priča i bajki trebalo smiriti. No kakvo smirenje! Tada su uz razigranu maštu počinjale pustolovine duha. Došao bi mi Janko Raščupanko, huncuti Max i Moritz, Crvenkapica, Trnoružica, Snjeguljica, Mačak u čizmama te Ivo i Marica (kasnije je postao Ivica) s raznim ilustracijama, pa i u šestinskoj narodnoj nošnji, u kojoj roditelji vode svoju jednako odjevenu djecu u šumu da ih ondje ostave. Prezirala sam roditelje koji svoju djecu odvode u šumu punu opasnosti, a dječju stravu nisam morala ni zamišljati; znala sam je iz mračnoga hodnika do zahoda u našoj kući u Tkalčićevoj. Siromaštvo nikad nisam smatrala ni dovoljnim ni opravdanim razlogom da se ikoji roditelj želi riješiti svoje djece. Navijala sam za domišljatu djecu da se spase i ostalo mi je nejasno zašto su se djeca, kad su već pobjegla od opake vještice, vratila tim istim nemilosrdnim roditeljima. Zato sam ja svoju djecu vukla po svijetu kao mačka mlade.

U izlogu su i knjige Dinka Chudobe (1883–1959), muža nedavno spomenute Blanke prekrštene u Čudòbu, koji je pod nadimkom Vragoba napisao niz slikovnica (Dani sreće i veselja, Deset malih psića, Dječje carstvo, Mali planinari i dr.). Uspon građanstva uvodi i u kuće i u slikovnice kućne ljubimce. Prije toga ljudi su pse i mačke držali na dvorištu, u kuću ih nisu puštali, otprilike kao što ih na selu drže i danas. Crteži životinja (psi, mačke, konji, krave, svinje, koze, ovce, kokoši, patke …) imali su edukativnu ulogu, premda su negdašnja djeca mogla sve te životinje vidjeti uživo lakše nego današnja. Često su crteži životinja krasili slova u početnicama, pa su djeca sa slovima učila i o životinjama. Sjećam se i jedne egzotične priče o čovjekolikom krokodilu Korneja Čukovskog (1917), koji uznosito šeće ulicom, puši cigarete i govori turski, a nešto kasnije isti će autor objaviti i roman o životinjama Doktor Jojboli (1925), ruski pandan Doktoru Dolittleu Hugha Loftinga (1920). Dolittlea sam kao vrlo mala dobila od njegova prvog prevoditelja na hrvatski (1933), vjenčanoga kuma svojih roditelja Ive Hergešića. Doktoru Egičiću (to mi je bio Hergešić) govorila sam svaki put na odlasku kao dr. Dolittle konju: „Dođite opet u utorak!“ A on bi mi na to odgovarao: „Svaki osel ima svoj posel.“

Gledam listove Iz starih priča učiteljice Milke Pogačić (1860–1936) i zanimljivu Dječju čitanku o zdravlju (1927) s ilustracijama Vladimira Kirina. Tekst je po njegovim crtežima napisala Ivana Brlić-Mažuranić, a objavio Higijenski zavod sa Školom narodnoga zdravlja (danas Štampar). Kirin je ilustrirao i Šegrta Hlapića te njezine Priče iz davnine. A sjećam se da smo si na njegovim slikama staroga Zagreba godinama čestitali Božić, jer u ono socijalističko poratno vrijeme nije se javno slavio Božić nego Nova godina. Za nju je bilo čestitaka s dimnjačarima, ružičastim praščićima, četverolisnim djetelinama, potkovama i kojekakvim pijanim veseljacima, što ne ide uz Isusovo rođenje. Danas u uznapredovalom konzumerizmu takvi likovi nimalo ne strše.

Knjige za djecu ilustrirao je i Andrija Maurović, poznat(iji) kao crtač stripova, no u knjizi Slavka Ježića Dodo i Buco (1943) portretirao je cijelu Ježićevu obitelj. Kao mala najviše sam voljela slikopriču Mala crvena koka, koja me svojim motom prati cijeli život (onda ću ja to morati napraviti sama). Dobila sam je na engleskom. Od tate veterinara, a htio je biti filolog, no dida je odrezao: jedan sin veterina, drugi medicina i – amen. Tata je u zreloj dobi odlazio u Američku čitaonicu na Zrinjevcu učiti engleski. Valjda je i Mala crvena koka bila iz Amerike. Božiće smo godinama slavili kod dide i bake u Zvonimirovoj 53. Projurili su mi pred očima gledajući slikovnice u izlozima knjižnice na početku iste ulice.