Sveučilištarci i Hrvatsko proljeće

Na samu pedesetu obljetnicu proglašenja studentskog štrajka Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu zajedno sa Studentskim centrom organizirao je znanstveno-kulturnu manifestaciju Hrvatsko proljeće i hrvatska država. Manifestacija je održana 22. i 23. studenoga u kinodvorani Studentskoga centra u Zagrebu, u kojoj je 22. studenoga 1971. s početkom u 11 sati održana sjednica na kojoj je proglašen studentski štrajk. Stoga je i program skupa, koji je organiziran pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i Sveučilišta u Zagrebu, započeo simbolično 22. studenoga u 11 sati.

Cilj je manifestacije bio „interdisciplinarnim pristupom rasvijetliti povijesna zbivanja i posebice ulogu hrvatskih sveučilištaraca u njima te rasvijetliti poveznicu Hrvatskoga proljeća i procesa uspostavljanja hrvatske države“, kako stoji u uvodu knjižice sažetaka, a tomu su u 53 izlaganja težili brojni znanstvenici iz različitih hrvatskih institucija. Kao dio kulturnog programa u predvorju kinodvorane postavljena je izložba nastala u okrilju Hrvatskoga državnog arhiva u suradnji s Maticom hrvatskom, koja je prvotno bila otvorena u lipnju u Francuskom paviljonu SC-a, a premijerno je prikazan i film Jakova Sedlara Hrvatsko proljeće i hrvatska država.

Okupljenima se obratio predsjednik programsko-organizacijskog odbora Ante Čović (Fakultet hrvatskih studija) istaknuvši da je posebnost manifestacije to što je zamišljena kao manifestacija s porukom. Njome se želi osvijestiti i dodatno naglasiti povezanost Hrvatskog proljeća s hrvatskom državom te naznačiti da bez događaja koji su se zbili 1971. u jeku Hrvatskog proljeća ne bi moglo biti ni 1991. godine, koja je zaslužna za hrvatsku neovisnost, kazao je Čović.

Vođa studenata 1971. Dražen Budiša i predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran ispred kinodvorane SC-a / Snimio Branko Nađ

Na otvaranju skupa pročitano je i pozdravno pismo predsjednika Zorana Milanovića u kojemu uz ostalo stoji: „Uvjeren sam da će znanstveno-kulturna manifestacija Hrvatsko proljeće i hrvatska država biti prigoda da se, u autentičnom prostoru događaja iz onoga vremena, i uz sudjelovanje tadašnjih protagonista, obilježi i vrednuje važnost tog jedinstvenog razdoblja naše novije povijesti.“

Obratili su se potom predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran, rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, ravnatelj Hrvatskoga državnoga arhiva Dinko Čutura i ravnatelj Studentskoga centra Mirko Bošnjak.

Predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran pozdravio je izlagače i prisutne proljećare naglasivši da je datum proglašenja studentskog štrajka jedan od bitnih datuma moderne hrvatske povijesti. Istaknuo je da je Matica obilježila 50. obljetnicu Hrvatskoga proljeća znanstvenim skupom u lipnju, brojnim izložbama, predavanjima i publikacijama, snimanjem materijala za dokumentarac te Matičinom večeri zahvale proljećarima izvedbom Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski u zagrebačkome HNK-u, dok će na obljetnicu dana uhićenja 11. siječnja 2022. predstaviti digitalizirana izdanja Hrvatskog tjednika s bibliografijom, a istoga će dana u Klovićevim dvorima biti otvorena izložba Sedamdesetprva u organizaciji Hrvatskoga povijesnoga muzeja, na kojoj sudjeluje i Matica. Prisjetio se i 71’, kad je bio desetogodišnjak, i dramatičnih dana studentskog štrajka o kojem je obitelj u Slavoniji informirala sestra Renata, zagrebačka studentica. Jednom je prilikom donijela svežanj brojeva Hrvatskog tjednika za kojima je Gavran u sljedećim godinama znao posegnuti i „satima čitati tekstove koji su govorili bitno drukčijim jezikom od onoga kojim su nam govorili na televiziji i u bezličnim dnevnim novinama. Ti skriveni tjednici, te požutjele stranice, bile su za mene mali plamičak na kojem sam se mogao s vremena na vrijeme ogrijati. Prošla su duga dva desetljeća prije negoli se taj plamičak ponovno razgorio, nadahnjujući hrvatski narod na ostvarenje stoljetnoga sna o samostalnosti i slobodi.“ Predsjednik MH Miro Gavran prisjetio se i uhićenja studenata, pa potom i matičara, nakon Karađorđeva, kada su se u razgovorima starijih mogli u zraku osjetiti hladnoća i strah. „Moje djetinjstvo tada je zadobilo neku drukčiju boju i miris, pamtim samo da se tih mjeseci malotko smijao. Hrvatska je šutnja upravo otpočela, nismo tada mogli ni naslutiti da će nepodnošljivo dugo potrajati.“

Rektor Boras odao je priznanje brojnim studentima i nastavnicima koji su nakon štrajka bili policijski proganjani istaknuvši da su hrvatski sveučilištarci bili hrabriji i odlučniji u traženju društvenih reformi od tadašnjih etabliranih političara, a neke od njima važnih tema bile su nacionalna ravnopravnost i veća hrvatska autonomija unutar tadašnje centralizirane države. Citirao je riječi koje je u istoj dvorani prije 50 godina izgovorio student Goran Dodig: „Generacija smo koja nije opterećena poviješću. Nikomu nećemo dopustiti da nas etiketira. Mi ne smijemo ostati pasivni promatrači društvenih previranja. Obvezatni smo zvoniti na uzbunu kada znamo da nas više umire nego se rađa. Zar smijemo ostati nijemi kada naš čovjek počinje gubiti svoja najelementarnija obilježja, kao što su jezik i nacionalna kultura?“

Nakon pozdravnih govora uslijedila je premijera dokumentarnog filma Jakova Sedlara Hrvatsko proljeće i hrvatska država. U povodu 50. obljetnice proglašenja studentskoga štrajka na Hrvatskom sveučilištu. Dokumentarac na zanimljiv i dinamičan način prikazuje događaje koji su doveli do studentskog štrajka. U filmu se pojavljuju brojni akteri ondašnjih događaja, vlastitim iskazima i sjećanjima svjedočeći o duhu vremena, zanosu koji je vladao među studentima te nepokolebljivosti koja ih je tjerala da ustraju do kraja.

Nakon što je filmska projekcija završena uslijedila su znanstvena izlaganja. Na prvoj sjednici govorili su Stjepan Šterc (FHS), Ante Žužul (Školska knjiga), Josip Jurčević (FHS) i Vladimir Šumanović (FHS).

Proljećari kao heroji

Stjepan Šterc u svojemu izlaganju pod naslovom Hrvatsko proljeće – poezija idealizma i slobode prisjetio se svojih mladenačkih dana i kako je osobno doživio proljećare. Naglasio je da su nosioci Hrvatskog proljeća za njega bili heroji. „Tih je godina Hrvatska bila u čvrstom zagrljaju bivše zajednice, ali je imala povijesnu snagu studenata poput opjevanih antičkih junaka ili muzičkih velikana tog doba koja ne blijedi niti nestaje s vremenom“, kazao je Stjepan Šterc.

Ante Žužul nadopunjujući prethodnika istaknuo je kako je cijelo dvadeseto stoljeće bilo stoljeće u kojem je hrvatski narod patio. Patnja se nastavila i nakon 1945, a snažan otpor nacionalnom ugnjetavanju najjasnije se vidio upravo tijekom Hrvatskog proljeća.

Na nedovoljnu istraženost Hrvatskog proljeća u svome izlaganju upozorio je Josip Jurčević. Posebno je naglasio nedovoljno dobro povijesno kontekstualiziranje događaja koji su doveli do Hrvatskog proljeća te koji su nakon njega uslijedili. Ta kauzalnost u povijesti još nije dovoljno istražena. Vladimir Šumanović pozabavio se percepcijom Hrvatskog proljeća kod istaknutih političara u Republici Hrvatskoj.

Na drugoj sjednici govorili su Mirjana Polić Bobić (FFZG), Tomislav Jonjić, Hrvoje Mandić (Sveučilište u Zagrebu) i Petar Markuš (FFZG).

Mirjana Polić Bobić izlagala je o načinu na koji se u duhu reformi i buđenja nacionalnog duha u 1970-im planiralo reformirati Sveučilište i njegov rad. Kao neke od planiranih reformi navodi se ideja o temeljenju visokoškolske nastave na znanstvenome istraživanju, model financiranja Sveučilišta u skladu s cjelovitim znanstveno-nastavnim programom te dalji policentrični razvoj Sveučilišta u svrhu razvoja hrvatskoga društva.

Studentski centar u Zagrebu bio je središte studentskih prosvjeda 1971.

Tomislav Jonjić govorio je o studentskom štrajku te njegovoj percepciji u političkom životu ondašnje Hrvatske, dok je Hrvoje Mandić predstavio stavove sveučilišnog senata i tadašnjeg rektora Ivana Supeka o studentskom štrajku. U završnom izlaganju Petar Markuš govori o radu Službe državne sigurnosti i policije tijekom studentskih nemira u Zagrebu 1968. i 1971. U zanimljivom i poučnom izlaganju navodi i objašnjava metode kojima se tajna služba koristila kako bi utjecala na rad Sveučilišta te društveno gibanje studentske populacije, poput praćenja studenata i studentskog vodstva, pa čak i špijuniranjem nekih studenata i profesora.

Na trećoj sjednici govorili su Petar Bilobrk – Stipan Tadić (FHS), Ivan Turudić (Visoki kazneni sud RH), Tomislav Sunić i Ante Škember.

U prvom izlaganju iznesen je odnos Crkve prema Jugoslaviji za vrijeme Hrvatskog proljeća. U izlaganju se naglašava da je sredinom 60-ih došlo do poboljšanja odnosa između Tita i Crkve te da je to poboljšanje odnosa važno staviti u kontekst crkvenog djelovanja početkom 70-ih. Drugo izlaganje iznio je sudac Ivan Turudić. Na zanimljiv i sadržajan način objasnio je djelovanje sudskog aparata nakon završetka Hrvatskog proljeća. U izlaganju se dotaknuo povijesti sudstva i izvorišta sudačke autonomije te postavio pitanje postojanja autonomije sudstva u Jugoslaviji. Nakon toga Tomislav Sunić govorio je o historicizmu slučajnih država da bi sjednicu završilo izlaganje Ante Škembera u kojemu se kao temeljna misao ističe da bez snažna i odlučna djelovanja 1971. ne bi bilo moguće izboriti državnu samostalnost dvadeset godina poslije.

Na četvrtoj i pretposljednjoj sjednici prvoga dana sudjelovali su: Mijo Beljo (FHS), Ivica Šute (FFZG), Danijel Jurković (FHS) i Tomislav Šulj (Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata).

Prvo izlaganje odnosilo se na pisanje Vjesnika u 1971. godini i stav toga glasila o Hrvatskom proljeću. Posebna pozornost u tom izlaganju posvećena je načinu izvještavanja novinara Vjesnika o hrvatskom sveučilišnom pokretu. Kroz pisanje Vjesnika može se razlučiti kakav su stav prema hrvatskomu sveučilišnomu pokretu imale tadašnja republička, kao i savezna vlast. Potom slijedi izlaganje Ivice Šute o temi Hrvatskoga književnog lista. List je izlazio od travnja 1968. do studenog 1969. kao mjesečnik Zajednice samostalnih pisaca TIN. Autor analizira nastanak, djelovanje i prisilnu obustavu izlaženja časopisa. Sudbinom toga časopisa autor nastoji prikazati društvene, političke, gospodarske i kulturne prilike u Hrvatskoj uoči Hrvatskoga proljeća

Treće izlaganje ima pomalo lokalni karakter, odnosi se na prikaz Hrvatskoga proljeća u lokalnim medijima u Bjelovaru i Koprivnici. Ono je dobro ocrtalo odnos lokalnih medija prema središnjoj vlasti. Kao temeljna misao izlaganja provlači se ideja o neslobodi pisanja te potpunog slijeđenja naputaka koji su u lokalne medije dolazili s vrha. U zadnjem izlaganju Tomislav Šulj postavio je pod upitnik historiografski odnos prema određenim akterima unutar Hrvatskog proljeća. Šulj smatra da je dobar dio historiografa umanjio značenje nositelja pokreta iz redova Matice hrvatske i studentskoga pokreta te nepravedno snažan naglasak stavio na reformsko rukovodstvo unutar partije.

Na petoj i zadnjoj sjednici prvoga dana nastupili su Tomislav Branđolica – Filip Šimetin Šegvić (FFZG), Hrvoje Petrić (FFZG), Martin Previšić (FFZG), Drago Roksandić (FFZG) i Zrinka Podhraški Čizmek (FHS).

Prvo izlaganje govori kako je u drugoj polovici 60-ih i početkom 70-ih došlo do pojačanoga javnog interesa za nove interpretacije hrvatske povijesti, slobodnije otvaranje pojedinih tema iz hrvatske prošlosti kao i kreiranje novoga javnog govora o povijesnim sadržajima. Kao neki od primjera istaknuti su obilježavanje obljetnice pogibije Zrinskih-Frankopana (1971) te godišnjice rođenja Stjepana Radića (1971). Uslijedilo je izlaganje Hrvoja Petrića o Osnivanju Instituta za hrvatsku povijest 1971, nakon čega je Martin Previšić predstavio djelovanje i istraživanje nedavno preminula Ive Banca o Hrvatskom proljeću. Drago Roksandić govorio je o Savezu omladine Zagreba. Čast da izlaganjem završi prvi dan znanstveno-kulturne manifestacije imala je Zrinka Podhraški Čizmek, koja je problematizirala je li bilo moguće liberalizirati diktaturu, odnosno je li bilo moguće prisiliti partiju na demokratizaciju.

Drugi dan znanstveno-kulturne manifestacije započeo je šestom sjednicom, na kojoj su nastupili: Vlatka Vukelić (FHS), Marinko Lozančić (Hrvatsko vojno učilište Dr. Franjo Tuđman), Maria Levačić – Petar Šarić (FHS) te Vinko Kovač (FFZG).

Vlatka Vukelić govorila je o Hrvatskom proljeću u izvještajima CIA-e. U zanimljivom izlaganju potkrijepljenu konkretnim dokumentima Vlatka Vukelić pokazuje pragmatičan stav Zapada prema Hrvatskoj koji 1970-ih nije računao na razbijanje Jugoslavije. Vlatka Vukelić osvrće se na CIA-in dokument iz 1972. naziva Memorandum, koji tematski analizira krizu u Hrvatskoj kroz 26 točaka, definira uzroke krize kroz prvih 12 točaka, definira problemska pitanja u idućih pet točaka te daje mišljenje o dugoročnim posljedicama izazvanim događajima iz Hrvatskoga proljeća od 18. do 26. točke. Dokument također iznosi predikcije o budućnosti jugoslavenske države navodeći da će bez snažne političke figure kao što je Josip Broz Tito Jugoslavija veoma brzo kliznuti u brojne društvene i političke probleme.

Hrvatski tjednik od 26. studenoga 1971.

Drugo izlaganje iznio je Marinko Lozančić, koji je govorio o Hrvatskom proljeću u kontekstu srbijanske geostrategije. On navodi da je Hrvatsko proljeće bilo izraz težnji hrvatskoga naroda za neovisnošću, a u tome kontekstu i izraz otpora prema sve izraženijemu represivnom aparatu narastajuće srbijanske moći. Pod plaštem ravnopravnosti jugoslavenskih naroda prikrivao se proces srbizacije te priprema operativne faze srbijanske vojne agresije, odnosno uloga JNA i SANU.

U izlaganju koje su Marija Levačić i Petar Šarić zajednički pripremili govorilo se o međunarodnoj percepciji Hrvatskoga proljeća u globalnome geopolitičkome kontekstu. Prikazan je stav SAD-a, Ujedinjenoga Kraljevstva, SSSR-a, Vatikana i drugih bitnih aktera o Hrvatskom proljeću. Također spomenuta je Brežnjevljeva ponuda Titu u kojoj on navodi da je SSSR spreman pomoći Jugoslaviji u gušenju Hrvatskog proljeća te se analizirala stvarna mogućnost intervencije SSSR-a na jugoslavenskom tlu.

Vinko Kovač govorio je o pokušaju sanacije vanjskopolitičkoga imidža Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nakon Hrvatskoga proljeća. Iznio je tvrdnju da se Jugoslavija u međunarodnoj zajednici hvalila i ponosila multikulturalizmom i navodnim kreiranjem idealnoga društveno-političkog sistema koji je spreman zatomiti razlike među nacijama i vjerama te stvoriti koherentno i funkcionalno društvo. Hrvatsko proljeće i nacionalna kriza koja se s njime povezuje snažno je uzdrmala međunarodni imidž Jugoslavije, koji je ona pokušala popraviti. Riječ je o međunarodnom seminaru o manjinskoj problematici u organizaciji Ujedinjenih naroda i Jugoslavije 1974, s pomoću kojega je Jugoslavija pokušala rebrendirati svoj društveno-politički sustav i problematiku Hrvatskog proljeća prikazati kao efemernu i nevažnu pojavu.

Borba za hrvatski jezik

Jezikoslovac Mario Grčević (FHS) otvorio je sedmu sjednicu izlaganjem koje je posvetio jezičnoteorijskom sagledavanju hrvatskoga jezika u doba Hrvatskoga proljeća, dok je Marino Erceg iz Glasa Koncila govorio je o samoukoj intelektualki Smiljani Rendić, suradnici i članici uredništva Glasa Koncila iz sjene koja je među prvima ustala protiv zabrane uporabe pridjeva hrvatski. Tema je nosila naziv Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod. Razotkrivanje razmjena nasilja nad hrvatskim jezikom i identitetom nakon 1945. godine.

Šimun Novaković (Arhiv Bosne i Hercegovine) analizirao je članke o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u bosanskohercegovačkim tiskovinama i reakcije na Deklaraciju, a Matijas Baković (FHS) govorio je o utjecaju Proljeća na jezičnu politiku u BiH početkom 70-ih godina 20. stoljeća. Osim Centralnog komiteta i općinskih komiteta SK Bosne i Hercegovine, kazao je Novaković, reakcije su zabilježene i u nizu drugih institucija, a o njima opširno su pisale sarajevske dnevne tiskovine Oslobođenje i Večernje novine, dok su o Deklaraciji pisala regionalna glasila tuzlanski Front slobode, banjolučki Glas i Glas Trebinja, kao i Prosvjetni list, Svijet i Odjek.

Fabriova novela Sedamdeset i druga bila je predmet interesa Domagoja Brozovića (FHS), Dino Staničić govorio je o prvom predsjedniku obnovljene Matice hrvatske Petru Šegedinu, dok se Mile Pešorda osvrnuo na Hrvatsko proljeće i dva povijesna događaja: Šimićeve susrete održane 1970, a ne kao što se pogrešno navodi 1964, i Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. Stjepan Ćosić i Wolfy Krašić (FHS) posvetili su izlaganje postkarađorđevskoj represiji na Radioteleviziji Zagreb i slučaju Mladena Kušeca, koji je nakon sloma Proljeća premješten u obrazovni i dječji program.

Dalmatinsku sekciju (devetu) otvorio je Aleksandar Jakir (FFST), koji je govorio o nekim aspektima Hrvatskog proljeća i štrajka sveučilištaraca u Dalmaciji, o studentskom pokretu u Splitu 1971, razvitku i slomu govorio je Jure Trutanić (FHS), dok se na zbivanja tijekom Hrvatskog proljeća na području Sinja i Cetinske krajine uz najvažnije protagoniste Miku Tripala, Josipa Šentiju, Marka Veselicu, Vladimira Veselicu, Petra Vuletu i Dražena Sesardića osvrnuo Jakov Žižić (HKS). Zanimljivo je da se Sinjska alka 1971. održavala na isti dan kao i pedeset godina poslije, 8. kolovoza 2021. U to vrijeme općina Sinj imala je oko šezdeset tisuća stanovnika, a uključivala je i Vrliku i veći dio Cetinske krajine. Pojačana su i društvena zbivanja tijekom toga razdoblja, kako u raspravi navodi Trutanić. Naime, Hajduk je u sezoni 1970/71. nakon šesnaest godina osvojio naslov prvaka tadašnje države, što je potaknulo i kretanja u navijačkoj supkulturi.

Iz okvira dalmatinske sekcije izlazi Andrea Roknić Bežanić (FFRI). Bavi se sjevernim Jadranom i prijelomnim događajima na hrvatskom Sveučilištu. Napominje da su na plenumu prilikom proglašenja štrajka sudjelovali i riječki predstavnici te su većinom poduprli zagrebačke kolege, no iz bojazni i jakog pritiska riječkog Saveza komunista na kraju je većina riječkih studenata odustala od ulaska u štrajk.

Izložba Hrvatskoga povijesnog muzeja

U sklopu desete sjednice Mislav Barić iz Hrvatskoga povijesnog muzeja predstavio je istraživanje provedeno tijekom pripreme izložbe o Hrvatskom proljeću, koja se otvara 11. siječnja 2022. u Galeriji Klovićevi dvori. Kako je najavio, pokret će prikazati kroz četiri godišnja doba. Osim korištenja videograđe iz Arhiva HRT-a, što je svojevrstan povijesni izvor toga vremena, za pripremu izložbe poslužili su i razgovori sa sudionicima Hrvatskog proljeća, primjerice Ivanom Zvonimirom Čičkom i Draženom Budišom.

Prilikom rada na izložbi obrađeno je više od devedeset tisuća dokumenata, više od sto sati materijala, konzultirano je sedamdeset tiskovina, posjetili su više od sedamdeset muzeja i deset institucija, a vrijedna građa za buduće naraštaje svakako uključuje i 35 intervjua, odnosno svjedočanstva, pri čemu su obišli jedanaest gradova uključujući i kaznionice važne za temu. Izložba se ostvaruje u suradnji s Maticom hrvatskom, Galerijom Klovićevi dvori, NSK, HRT-om, Državnim arhivom u Zagrebu i Hrvatskim državnim arhivom.

Nakon predstavljanja istraživanja građe za izložbu leksikografska savjetnica u mirovini Nataša Bašić dotaknula se teme Hrvatskog proljeća u sjećanjima generala Ivana Miškovića Brka, generala KOS-a. Riječ je o dvjema knjigama gradiva prikupljenima od vojne agenture, o aferi prisluškivanja i smjeni Aleksandra Rankovića 1966, koja je uzdrmala srbijansku vrhušku kada je otkriveno da su prisluškivani Tito, Kardelj i Bakarić. Prema istraživanjima, u Hrvatskoj je tada bio prisluškivan svaki četvrti građanin.

Hrvatsko proljeće među Hrvatima izvan RH

Predstavnik Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov ukratko je prikazao najvažnije točke Hrvatskoga proljeća u Bačkoj i povijest te autohtone manjinske hrvatske zajednice izvan Hrvatske. I prije početka Hrvatskog proljeća, napomenuo je Žigmanov, istaknuti intelektualci ostvaruju kontakte s Maticom hrvatskom i predstavnicima Katoličke crkve. Godine 1968. organizirana je Dužijanca izvan Katoličke crkve, a stvara se inicijativa za osnutak Odbora MH u Subotici, a u ožujku 1969. središnjica imenuje inicijativni odbor. Tito osuđuje tu inicijativu u svibnju u Titogradu. Nakon sloma Hrvatskog proljeća Hrvati u Vojvodini bez svojih su institucija do 1990, vlada hrvatska šutnja, uz iznimku Katoličke crkve. U ukupnoj memoriji postoji ulazak udbaša u obitelji i šikaniranje, no dio je arhiva zatvoren i dio građe uklonjen, neke teme još se ne smiju istraživati, apostrofirao je Žigmanov.

Posljednji je na toj sjednici izlagao Domagoj Novosel o prigorskim pjevačkim društvima i proljećarskim kretanjima, kazavši da je jedan od vjesnika proljeća bilo prvo izdavanje ploče s božićnim pjesmama u Jugoslaviji 1965. Namijenjena prije svega hrvatskim iseljenicima u SAD-u, Kanadi i SR Njemačkoj, ploča ima golemo značenje jer je povezala hrvatsko iseljeništvo i domovinsku Hrvatsku.

Jedanaesta sjednica posvećena je proljećarskim zbivanjima među hrvatskom emigracijom. Rad jednog od sudionika, Vinka Grubišića sa Sveučilišta Waterloo (Kanada), usmjeren je na simpozij Hrvatske revije 1971. koji je uključivao višednevne susrete jer su i prije postojale veze između domovine i iseljeništva. Napadi na simpozij bili su veliki, a tom je prilikom nastala izjava sudionika i predavača koju je potpisala tadašnja intelektualna krema hrvatske političke emigracije.

Tamara Bodor (FHS) govorila je o odjecima objave Deklaracije i prosinačkih zbivanja 1971. u dvama časopisima hrvatske intelektualne emigracije – Croatia Press (1947–1980) i Journal of Croatian Studies (1960), koji izlazi u New Yorku, dok je Luka Janeš (Fakultet filozofije i religijskih znanosti) predavao o temi Proljeće i jesen hrvatske političke emigracije u periodu odvijanja Hrvatskog proljeća. Nikolina Šimetin Šegvić pak izlagala je o gradskoj konferenciji SKH Zagreb nakon studentskog štrajka 1971 – Zadaci komunista Zagrebačke organizacije SKH.

Da je svaki detalj putovanja i aktivnosti Josipa Broza Tita bio pomno organiziran, svjedoči Željko Krušelj (Sveučilište Sjever), koji se pozabavio Titovim posjetom Hrvatskoj u rujnu 1971. Tito u višednevnom posjetu obilazi Dubrovnik, Split, Zagreb, a 10. rujna i hrvatski sjeverozapad, zastaje u Vrbovcu, Križevcima, Ludbregu i još nekim mjestima. Posjećuje dva važna industrijska centra, Koprivnicu i Varaždin, a u delegaciji je bio svaki istaknutiji hrvatski dužnosnik. Uzduž cijele trase organizirana je scenografija, stanovništvo ga uz parole dočekuje uz cestu, što je bio logistički zahtjevan posao, pripreman do posljednjeg detalja. Na put je krenuo jer je u lipnju ocijenio da je situacija najgora u Jugoslaviji u pogledu „divljanja nacionalizma“, a 4. srpnja traži uhićenja pojedinih ličnosti i prijeti proljećarskom vodstvu vojnom intervencijom. Proljećari ga pokušavaju uvjeriti da je netočno informiran o stanju u Hrvatskoj i traži da se sam uvjeri u pozitivno političko raspoloženje u pojedinim gradovima i regijama. Na temelju tog putovanja Tito je promijenio mišljenje i brani proljećare, pozitivno se izražava o stanju u Hrvatskoj, što je privremena mala pobjeda proljećara.

Na tu se temu nadovezuje i Tomislav Branđolica (FFZG), koji donosi prikaz svakodnevice u kabinetu predsjednice CK SKH, kazavši da se u posljednje vrijeme pokreću razni projekti u historiografiji koji istražuju administrativno birokratsko upravljanje i administratore, odnosno šefove kabineta, koji na neki način imaju ulogu vratara, gate-keepera. Potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina riječ je o malom broju zaposlenih, uglavnom o šefu kabineta i administrativnoj tajnici. Proanalizirao je popis šefova i osoblja, različitih profesija i karijera, od sudionika NOB-a (Mile Odrljin, 1963–69) do ekonomista Mladena Pejnovića (1984–86).

Hrvatski državni arhiv uz ostalu dokumentaciju među građom čuva i protestna pisma upućena Vladimiru Bakariću, Milki Planinc ili pak samom Titu, kojima se bavi Vedran Muić, zaposlenik Arhiva. Kazao je da su pisma uredno kategorizirana unatoč tomu što se ne radi o sadržaju visoke kvalitete, a neka su i vrlo uvredljiva sadržaja. U njima autori vrlo otvoreno iznose svoje frustracije nakon Hrvatskog proljeća, dok se u većini nalazi opaska o iznevjerenim idealima i raspršenim iluzijama.

U posljednjoj sekciji (XIII) konferencije nastupili su Mislav Kukoč (FHS) s temom Praxis i naslijeđe Hrvatskog proljeća: od jugoslavenske do hrvatske filozofije prakse; Ivan Perkov (FHS) o ulozi osnivača i prvoga glavnog urednika hrvatskih sveučilišnih novina Universitas Duška Čizmića Marovića u Hrvatskom proljeću, Vlatko Smiljanić (FHS) s naslovom Njegovo svjedočenje je moralni fijasko: Žarko Puhovski i Hrvatsko proljeće, dok je konferenciju zatvorio predsjednik programsko-organizacijskog odbora Ante Čović (FHS) s temom Sindrom Puhovski.

Simpozij, kao i zbornik koji će uslijediti, vrijedan je prinos brojnim programima niza institucija koji o obljetnici osvjetljavaju različite aspekte Hrvatskog proljeća i otvaraju teme za nova istraživanja i spoznaje o važnom razdoblju novije hrvatske povijesti koje je utrlo put današnjoj samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi.