Suviše manipulativnosti

Samo desetak dana poslije Puccinijeve Lastavice Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu izvela je još jednu premijeru, operu Medij Giana Carla Menottija, 3. studenoga, u koprodukciji s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog, na pozornici njezine Male dvorane. Medij je predviđen kao alternativni naslov za mogućnost da se neka od planiranih velikih opera zbog epidemioloških okolnosti ne bi mogla izvesti. Je li to već slučaj, vidjet ćemo, no svakako se ne pamti da su se dvije operne premijere dogodile u tako kratku razmaku.

Prizor iz opere Medij: Ivana Lazar i Dubravka Šeparović Mušović / Snimila Mara Bratoš

Stvaralaštvo Giana Carla Menottija (1911–2007) osebujno je u kontekstu povijesti opere. Javio se neposredno prije Drugoga svjetskog rata nizom opera pretežno komornog karaktera, obilježenih glazbenim stilom na razmeđu kasnoga romantizma (verizma) i ekspresionizma. Rođen je, odrastao i glazbu počeo studirati u Italiji, ali se na pragu formativnih godina preselio u Ameriku te upoznao i asimilirao specifičnosti tamošnjega kazališnog života s utjecajem Broadwaya. Osim za kazalište, opere i balete skladao je za televiziju i film. Jedna mu je opera, Otočni Bog, praizvedena u Metropolitanu, bez uspjeha, kao i Posljednji divljak, skladan za parišku Opéru-Comique. Nekoliko je djela, među kojima Amalija ide na ples, Telefon i Konzul, doživjelo veću popularnost, osobito zbog njihove prikladnosti za manje operne družine, studentske produkcije i sl. Menotti je sam pisao libreta za svoje opere, ali i za druge skladatelje (primjerice za operu Vanessa Samuela Barbera), dvaput je dobio Pulitzerovu nagradu, bio je operni redatelj, utemeljio je Festival dvaju svjetova u Spolettu.

I „tragedija u dva čina” Medij (The Medium), praizvedena 1946. na Sveučilištu Columbia u New Yorku, ubraja se među najuspjelija djela. S operom Telefon izvođena je s golemim uspjehom, dvije godine poslije, 211 puta na Broadwayu. Početkom 1950-ih Menotti je Medij ekranizirao kao film noir s Marie Powers i Annom Marijom Alberghetti u glavnim ulogama. Sredinom 1950-ih izvodio se u HNK-u u Zagrebu, a Amalija ide na ples u kazalištu Komedija. A poslije još poneka opera u Osijeku i Splitu, u pojedinim opernim družinama i studentskim produkcijama.

Libreto za Medij, kao i za većinu opera zamišljenih sukladno konceptu brodvejskog mjuzikla (konciznost, kraće trajanje, manji izvođački sastav), Menotti je napisao na engleskom jeziku, a, bez obzira na autorovo podrijetlo djelo pripada korpusu američke glazbe. Osebujna je instrumentacija te partiture, za orkestar od četrnaest glazbenika: gudački kvintet, puhački sekstet, klavir i udaraljke. Prozračna orkestracija ipak sadrži dramatiku i izražajnost potrebne za ocrtavanje sadržaja lažne spiritualističke seanse te opere noir. Dirigent Josip Šego na čelu glazbene izvedbe sve je sastavnice, orkestralne dionice s lijepim intermezzima i vokalne dionice, solidno ujedinio u skladnu, dojmljivu cjelinu (izvedba 10. studenoga).

Medij se scenski vrlo dobro smjestio na podiju Male dvorane Lisinski, ispred nevidljiva orkestra (kao u Bayreuthu!) skrivena crnim zastorom, u funkcionalnoj scenografiji Roberta Boldinija, sa sugestivnim kostimima za karaktere likova Alessandre Garanzini i svjetlom Chiare Lussignoli. Temeljnu ideju djela iskorištavanja nesretnih ljudi koji su izgubili djecu pa dolaze lažnome mediju gospođi Flori, kako bi s njima bili u kontaktu i razgovarali, redateljica Caterina Panti Liberovici nepotrebno je izvrnula u nešto drugo, da bi bilo suvremeno. A upravo je taj svekoliki likovni, starinski noir-izgled predstave odlično funkcionirao.

Flora nije bila alkoholom uništena ni psihički rastrojena varalica na rubu živčanog sloma, nesposobna da razazna što je stvarno, a što natprirodno, nego ravnateljica poslovno dobro organizirane glumačke družine koja priređuje lažne seanse i zlorabi ljudske tragedije. Redateljica Panti Liberovici u prvi je plan istaknula manipulativnost koja jest sastavnica te dramaturgije, ali ne na takav način. Ovdje Flora manipulira bračnim parom Gobineau i gospođom Nolan (izvrsni Tamara Franetović Felbinger, Ozren Bilušić i Željka Martić) da bi im izmuzla novac, a njome pak manipulira njezina kći Monica, u suradnji sa slugom Tobyjem, također da bi od nje izvukli novac. I Monica i Toby manipuliraju jedno drugim svojom seksualnom vezom. Nijemi Toby trebao bi biti dječak, vjerojatno mentalno zaostao, kojega Flora, u bunilu, na kraju ubija, no ovdje on je snažan mladić (u izvedbi Leonarda Lamperta), a i Flora se doima snažnom osobom. Kada se tomu pridoda nejasan i upitan razlog zamjene identitetâ između Flore i Tobyja na kraju, kao zbroj ostaje nejasna poruka i neostvarena dramatičnost što je djelo u glazbi sadrži, a bez dodane vrijednosti na koju je redateljica ciljala.

Mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović donijela je glasovno snažnu Floru po redateljičinoj viziji, što, unatoč njezinu velikom zalaganju, jednostavno nije ono pravo. Tako da je opera zapravo pripala sopranistici Ivani Lazar jer pjevačka dionica uloge Monice dominira glazbenom fakturom. Niz većih i manjih arija talijanskom pjevnošću donose predahe i kontrast američkom modernizmu Menottijeve glazbe, čemu lirski senzibilitet glasa i pjevanja Ivane Lazar izvrsno pristaje.