Slikar unutarnjih vizija

Muzejska savjetnica Galerije Klovićevi dvori Jasmina Bavoljak nekoliko je posljednjih godina proučavala i istraživala slikarski opus Oskara Hermana. Klovićevi dvori naime posjeduju najveću zbirku Hermanovih djela u Hrvatskoj, koju im je dala na čuvanje slikareva udovica. Izložba nije retrospektiva, nego presjek od dvadesetih do šezdesetih godina prošlog stoljeća u izvrsnom postavu te sa znalačkim popratnim kataloškim tekstom koji potpisuje najveći živući hrvatski likovni kritičar, stručnjak za modernu i suvremenu umjetnost, Zdenko Rus. Prvi put izložena su neka dosad nepoznata djela, koja je pronašla kustosica Bavoljak, te restaurirana djela iz zbirke Galerije. Izložba Oskara Hermana donosi njegova nikad viđena djela i ona koja nisu izlagana pedeset godina, sada stavljena na uvid stručnjacima, javnosti, ali i novim generacijama koje vjerojatno nisu ni čule za toga važnog i samozatajnoga hrvatskog ranog modernista.

Pejzaž s tri stabla / Snimio Darko Bavoljak

Član Minhenske škole

Oskar Herman rodio se 17. ožujka 1886. u Zagrebu, gdje je i umro od kapi u atelijeru u stanu u Martićevoj 17, 18. prosinca 1974. Poznato je da je bio četvrti član Minhenske škole ili Minhenskog kruga hrvatskih studenata na akademiji u Münchenu. Herman je najduže od njih živio, 88 godina. Josip Račić ubio se hicem iz pištolja u pariškoj hotelskoj sobi u 24. godini, navodno zbog nesretne ljubavi prema prostitutki. Miroslav Kraljević umro je od tada neizlječive sušice u 28. godini. Vladimir Becić umro je sa 68 godina, nakon vrlo istaknute, iznimno važne slikarske i pedagoške karijere kao dugogodišnji profesor slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Bio je član Grupe trojice s Jerolimom Mišom i Ljubom Babićem, također istaknutim Akademijinim profesorima i modernim slikarima, ekspresionistima. S njima je modernitet preko Münchena i pogotovo Pariza prodro u hrvatsku umjetnost. Taj prodor ima značenje male, tihe i antiideološke revolucije, kada Cézanneova metoda i postupak slikanja u modularnim fasetama, usitnjenim kratkim tonskim potezima kistom, postaje tehnikom, a potom se cijelo stoljeće primjenjivala kao pedagoška metoda na svim europskim akademijama. Rani modernisti nastavljaju pratiti tijek zapadnoeuropske umjetnosti, ukorporirajući ga u hrvatsku umjetnost. Herman je 1904. upisao minhensku akademiju, studirao kod Antona Ažbea, Ludwiga von Hertericha i Huga H. Habermanna.

Razmišljanje

Dok je tamo studirao 1909. vidio je retrospektivnu izložbu slikara simbolizma Hansa von Maréesa i pao pod njegov utjecaj. Taj je utjecaj vidljiv u ranim radovima. Na preglednoj, ugodnoj, nezamornoj, nepretencioznoj, ma bombon-izložbi s 55 radova, prvi se put mogu vidjeti Dječaci u lugu iz 1909, Pred buru iz 1913, Orijentalac pod utjecajem Hansa von Maréesa iz 1914, Lot i njegove kćeri iz 1912, koju dobro oko Zdenka Rusa s pravom dovodi u blisku vezu s El Grecom, te Akt žene koja leži iz 1922. i Čovjek uz jezero iz razdoblja 1919–1929. Ta mareovština će se u Hermana produžiti do kraja, u radovima i iz 50-ih, 60-ih i 70-ih, i kako kaže Rus, bilo portreti ili pejzaži, imaju te čudne praznine, nose mistiku, osamljenost, dodao bih i melankoliju, prigušene egzistencijalne zebnje.

Herman je iz građanske obitelji židovskog podrijetla, biografija mu je bremenita, u Drugom svjetskom ratu, kao Židov sa žutom trakom s Davidovom zvijezdom, dvije je godine 1942/43. zatočen u koncentracijskom logoru, na sreću na jugu Italije, u logoru Ferramonti, a ne u Njemačkoj, odakle vjerojatno ne bi izašao živ. Na izložbi je crtež s natpisom i godinom 1942, nastalom u logoru. Poslije kapitulacije Italije 1943. odlazi u partizane, gdje i dalje neumorno radi, crta i slika akvarele. Dobio je negativne kritike u Zagrebu za svoju prvu samostalnu izložbu, jer Marées je bio out, staromodan. Na mjesto secesijskih i simbolističkih tendencija došao je ekspresionizam. U Njemačkoj najjači. Sa studijskih putovanja u Beč, Švicarsku, Italiju i Njemačku najviše ga je pogodilo slikarstvo njemačke ekspresionističke grupe Der Blaue Reiter, Plavi jahač (Vasilij Kandinski, Franz Marc, August Macke, Alexej von Jawlensky, Albert Bloch, Gabriela Münter, Marianne von Werefkin, Lionel Feininger).

Intrigantni crteži

Tako je 20-ih razvio svoje ekspresionističko slikarstvo. Kompoziciju rješava kolorističkom primjenom ljestvice boja, a ne više tonski ni simbolistički. Tada nastaju njegove stilski i rukopisno prepoznatljive slike u komplementarnom crveno-zelenom kolorističkom suzvučju, široke geste i lapidarnih oblikotvornih strukturnih žarko obojenih ploha. Nakon rata, po povratku u Zagreb, intenzivirao je kolorit, bio uvjerljiv postekspresionist i do kraja života nije se više mijenjao. Herman je radio u Modernoj galeriji, u kojoj je bio zaposlen kao kustos i umirovljeni Zdenko Rus. Nisu se stigli upoznati, jer Herman je umro 1974.

Zanimljivi su i Hermanovi crteži. Odmiču se radikalno od školničkih, akademskih crtačkih pravila (proporcija, simetrija, anatomski realizam). Slobodni su, lapidarni, jezgroviti, snažnih debelih linija. Uostalom, sam je umjetnik izjavio: „Nastojao sam da kao slikar oblikujem ono što sam gledao unutarnjom vizijom.“ U toj rečenici bit je i sav duhovni supstrat umjetnosti Oskara Hermana, važnoga modernističkog, postekspresionističkog slikara koji slikarsko djelovanje proteže gotovo cijelim 20. stoljećem. Herman će ostati ključnom odrednicom stilskoga kontinuiteta u mnoštvu izama što se smjenjuju u umjetnosti 20. stoljeća.