Pronađeno djetinjstvo

Prvu informaciju o tome da priprema četvrtu knjigu kratkih priča iz svog ciklusa o djetinjstvu Tomislav Šovagović iznio je u razgovoru u Vijencu objavljenom još prije pet godina: „(…) napravio sam kostur zbirke Spremište Trešnjevka kako bih zaokružio autobiografsku prozu pričama o hrvatskoj metropoli, u kojoj živim od devete godine.“ Do tada su, u sklopu ciklusa, već bile tiskane zbirke zapisa, crtica i kratkih priča Rudnik čvaraka, u kojoj pripovijeda o slavonskom zavičaju svoga oca, te knjige Cesta knezova bribirskih i Ispod skala, obje posvećene majčinu zavičaju i svom rodnom gradu Šibeniku. Spremište Trešnjevka autor je zamislio kao zagrebački, završni dio ciklusa, zaokruživanje važnoga životnog razdoblja koje se, nezabilježeno u pričama, moglo i izgubiti u zaboravu vremena. Davši svojoj opsežnoj knjizi podnaslov Noćni dnevnik osamdesetih pripovjedač u uvodnom tekstu ovako sažima potragu za davno izgubljenim djetinjstvom:

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2021.

„Upravo zbog vlastitog dnevnika, nenapisanoga u ono vrijeme, svjestan da je svaka istina subjektivna, a doživljaj uvijek osoban, poželio sam tri i pol desetljeća poslije barem malo ispuniti prazninu i napisati knjigu koja, vjerujem, djelomično vraća dug onom klincu i svim drugim dječacima i djevojčicama, ako su kojim slučajem zaboravili na svoje djetinjstvo.“ Zbivanja opisana u šezdeset kratkih priča uvrštenih u knjigu smještena su u razdoblje 1985–1991. Obje su te godine simbolične, jedna na individualnoj, a druga i na individualnoj i na kolektivnoj razini. Prva godina označava veliki događaj u pripovjedačevu životu – preseljenje iz Šibenika u Zagreb sa sestrom i roditeljima; a događaj koji se zbio u drugoj godini, prelet vojnih zrakoplova nad Jarunom u napadu JNA na Sloveniju, „jasno je dao naslutiti – nema više ni Jugoslavije ni spavanja ni djetinjstva“.

U gotovo svim pričama radnja se zbiva na Jarunu, kvartu u zapadnom dijelu Zagrebu u kojem se nastanila njegova obitelj i u kojem je u to vrijeme započela intenzivna urbanizacija. Pred nama se nižu slike u kojima vidimo kako dojučerašnje selo s kućicama i vrtovima uzmiče pred višekatnicama, novim prometnicama, parkovima, sportskim kompleksima, autobusnim i tramvajskim prometom koji nekadašnju periferiju povezuje s ostalim dijelovima grada. Od svih tih silnih senzacija s kojima se suočio dječak u novoj sredini, čini se da su na njega najsnažniji dojam ostavili tramvaji i njihovo spremište te sve ono što je bujalo životom oko Remize na Ljubljanici.

Važnost Remize pripovjedač ističe već u prvoj rečenici priče Remiza, puzzle 1985, koju je oblikovao u biblijskom stilu: „Na početku bijaše Ljubljanica zvana Remiza, sve bijaše na i oko nje, i bez okretišta ništa ne postade.“ Jer, „Remiza je bila i ostala naš svijet“; ali nisu taj svijet činili samo tramvajsko okretište, spremište, radionice i uredi ZET-a – čije je „sve tramvajske čari i nedaće“ njegova povremeno okrnjena obitelj dobro upoznala (Dubrava zvana vječnost) – nego i NAMA, pekarnica, „Kutija šibica“, nogometno igralište u Grabi, Lebarovićeva ura, običaj kupovanja sutrašnjih novina na Ljubljanici oko pola devet navečer. I formalna organizacija zbirke jasno sugerira koliko su se snažno tramvaji urezali u pripovjedačeva sjećanja na djetinjstvo: čitatelju će prvo u oči upasti naslov knjige, a potom, kad pogleda sadržaj, vidjet će da su priče svrstane u četiri cjeline kojima naslovi jasno upućuju na ondašnju tramvajsku kompoziciju: Prva kola, Druga kola, Treća kola, Pulfer.

U ta je imaginarna tramvajska kola Šovagović rasporedio priče od kojih je sastavio knjigu koju sada vozi u Spremište Trešnjevka, gdje će je moći pročitati svaki radoznali čitatelj. Tako ćete se u Prvim kolima susresti s Tomislavom odmah nakon doseljenja – s njegovom novom školom, novim školskim drugovima i nastavnicima, s pokušajem uklapanja u društvo vršnjaka u susjedstvu, s ponekad nerazumljivim riječima i običajima, posjetima rođacima na drugom kraju grada, zagrijanosti za nogomet i košarku, navikavanju na dugu odsutnost oca kojega njegovo poduzeće šalje na svoja radilišta u inozemstvu.

Druga kola rezervirana su gotovo isključivo za strikana Fabijana – glumca Fabijana Šovagovića, strica Tomislavova oca Josipa. U pričama iz drugoga tramvajskog vagona Velikoga Glumca vidimo u različitim situacijama, kao punokrvnog čovjeka, doznajemo tko se u Tomislavovu romanu Latifundija krije pod kodnim imenom Diktator, pa i to zašto su likovi koje je glumio na filmu, čak i kad su bili „pozitivci“, rijetko kad preživjeli. Istini za volju, u tim su se kolima našle i priče o životu „prije Univerzijade“, o protagonistovu interesu za popularnu glazbu, pa i o njegovu otkriću „razodjevenih časopisa“. U Treća kola, u kojima se voze priče školske tematike, a u više njih i tema o pripovjedačevoj tihoj patnji Nini i njezinu nerazumijevanju za njegove ljubavne jade, ugurao se gotovo sav nastavnički kadar. U njemu je pak lepeza svakovrsnih karaktera, koje dodatno rastvara slutnja raspada i rata, pa ih treba čitati u različitim ključevima – ironijskom, humorističkom, političkom, etičkom, socijalnom, nacionalnom.

Šovagovićeva potraga za privremeno izgubljenim (nenapisanim) dnevnikom završne etape djetinjstva okončana je njegovim pronalaženjem. Dug je vraćen, tramvaj ide dalje.