Prisjećanja na ratnu 1991. izložbama

Često prolazim Ulicom grada Vukovara. Nikakvo čudo. U njoj mi živi sin s obitelji, a unučad me mami da odem onamo. Tako je bilo i 18. studenog, na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Nosila sam cijelu tepsiju kolača koje moje unuke vole, a kući sam se vraćala s praznom tepsijom. Uz rub pločnika još su gorjeli sinoć upaljeni lampaši (akciju je 1999. pokrenula Vini Rakić u Vukovarskoj ulici u Splitu, odakle se proširila diljem Hrvatske). U prvom sutonu ulica se doimala kao groblje za Sisvete. Htjela sam u Sveučilišnoj knjižnici pogledati izložbu o 30. obljetnici ratnih zbivanja, no uzalud. Zatvoreno. Neradni dan. No ne bud’ lijena, došla sam i sutradan.

Kao i uvijek kad vrhunac slave prođe, toga su dana lampaši već bili isprevrtani i povaljani, neke je odnio vjetar, neke jurnjava prebrzih automobila, nekima su otpale kapice, neki su dogorjeli i rastopili se, no sve su ih sutradan smetlari uredno uklonili. Sjećanje je bilo proplamsaj, a galopirajuća opća apatija naša stvarnost. U Sveučilišnoj, uz već poznate ratne fotografije (Večernji list), ugodno me iznenadila izložba petero mladih umjetnika koji su svoja sjećanja na Vukovar i tragične događaje u njemu prikazali drukčije. Ida Blažičko i Alex Brajković zamislili su viseće valjke u interakciji s publikom, pa dok prolazite između njih i kuc­nete po bilo kojem, na kompjutoru se pokažu note, zasvira melodija i pojavi se ime stradaloga pojedinca. Dojmljivo i dinamično. Svaki bezimeni ima svoju pjesmu.

Dok prolazite između visećih valjaka na instalaciji (autori Ida Blažičko i Alex Brajković) i kucnete po bilo kojem, na računalu se pokažu note, zasvira melodija i pojavi se ime stradaloga pojedinca / Snimio Juraj Vuglač

Vjeran Hrpka dočarao je Vukovar mokrim kolodijskim pločama na metalnoj podlozi. Blagotvorni Dunav, kao i svaka rijeka, uvijek ublaži sve strahote koje su se zbivale na njegovim obalama. Kao i Elba u Dresdenu, u koju su, onomad goruću od savezničkih bombardiranja, majke u očaju bacale djecu, jer možda im se posreći da upadnu u vodu, a ne u buktinju, i tako se spase. Vladimir Novak izvukao je trsku iz njezina prirodnoga staništa i povezao je u snopove (kako su kao pokošeni padali i nedužni ljudi), jer „čovjek je samo trska, najslabije biće u prirodi, ali on je trska koja misli“. Stjepan Šandrk svojim je krhotinama pokazao kako razbijanjem poznate cjeline s vremenom nastaju nove, koje prihvaćamo kao da su odvajkada takve i bile. Staro brzo zaboravljamo, na novo se navikavamo, dok i ono jednoga dana ne postane staro te opet promijeni oblik. A optimizam pamćenja i zaborav čine svoje.

Iz knjižnice sam otišla na Trg žrtava fašizma. Zanimala me izložba ratnih fotografija na zidovima Umjetničkog paviljona, što su je zajednički priredili Hrvatski povijesni muzej, Muzej ratne fotografije i HDLU. Zvala se Flashback ‘91, što mi je bilo malo žao, jer ‘91. nitko nije išao u rat pod nekim engleskim geslom boreći se za Hrvatsku. Na dan praznika sve je bilo mirno, nije još bilo steklih bukača (s nepismenim transparentima cjepiti, kakve sam vidjela kasnije na televiziji). Njih te slike (30) nisu zanimale. A dok sam ih ja gledala, bile su obasjane suncem u nadahnjujućoj režiji same prirode. Vječno sunce ublažavalo je tragične prizore, nijeme krikove, stiskanje pesti golorukoga čovjeka nemoćna pred vojnom silom, jer mu, kao ni A. B. Šimiću, „Ja stanem nasred ceste i kriknem iz svih snaga“, ništa drugo ne preostaje. Fotografije su pokrile cijelu Hrvatsku: Dubrovnik, Brest, Karlovac, Osijek, Split, Vukovar, Nemetin, Nuštar, Tenju, Bibinje, Farkašić, Stari Grabovac, Veliku Glavu, Gospić, Kijevo, Posedarje, Zagreb, čak i izmeđugranični Neum. Na nekim su slikama samo vojnici (Heroes), no i oni su u zbrda-zdola sklepanim uniformama još mirisali na civilstvo. Jedan u Osijeku spašava psa noseći ga u naručju, do drugih je neki pas valjda sam dolutao hvatajući se za zadnju slamku spasa, jedan civil zgrčen na skalama nekoga dubrovačkog zaklona štiti sebe i psa, no fotograf (Pavo Urban) nije se u tom ratnom užasu uspio zakloniti. Na jednoj slici legendarni Blago Zadro trči po brisanom prostoru (je li ga uspio i pretrčati? Je li izbjegao ranjavanje?), na drugoj nasmiješeni vojnik drži na krilu istu takvu nasmiješenu djevojku, u nekim drugim prilikama zbližavanje bi možda teklo drukčije, no rat sa svakodnevnom prijetnjom smrti i nestanka sve ubrza. I poznati osječki crveni fićo zdrobljen pod gusjenicama tenka, iz kojega je vlasnik netom prije iskočio, na ovoj je crno-bijeloj fotografiji izgubio boju, ali ne i stravu. U Gospiću mirna, ali prkosna, starica drži u ruci svoje vjekovno predivo i kao da se pita što li će je još u tom teškom životu snaći. A jedno dijete s dudom u ustima, još nesigurna koraka, nastoji nekako održati korak s nogom vojnika za koju se drži. Je li to noga njegova tate koji je svratio kući u prolazu, a dijete bi voljelo da više od kuće i ne ode? Je li to spasonosna noga nepoznata vojnika s kojim bi dijete, još nesvjesno užasa u kojem živi, ali gledajući ga u očima starijih bez prestanka, najradije pobjeglo?

Djecu nose i vojnici i civili kako tko može: u naručju, preko ramena, vuku ih u kolicima koja zbog blata postaju neupotrebljiva. Jedna baka u crnom (kako se kod nas stare žene na selu još uvijek nose) tegli dijete slijedeći vojnika koji se pred njom brzo (prebrzo) kreće. Ona zaostaje, spora je, boji se da neće izdržati. Hoće li se ikamo stići skloniti? Što će biti s djetetom ako posrne? Fotografija bilježi samo sadašnji trenutak. Ni prethodni, ni budući. Zato i jest medij koji nama ostavlja osmišljavanje kraja. Ili cijele priče.

Ne navodim autore fotografija. Sebi sam ih prepisala sa slika. Njih nema ni u novinskim izvještajima o izložbi, gdje su trebali biti. Političke faktotume nisu preskočili.  Zato je svoje kolege fotografe snimila za sebe neumorna Slavka Pavić (94).