Predvidljivi paradoksi i podsjetnik na gubitke

Ni nakon 29 godina dodjeljivanja Nagrade hrvatskog glumišta ništa nas ne smije iznenaditi. Trideset nagrada i prepoznatljiv mlak okus u ustima. Je li stvar u umjetno produciranu spektaklu koji ove godine kao i lanjske oblikuju Mislav Donaj, Joško Lokas i Tarik Filipović, a televizijski režira Ivan Miladinov, gdje se u središtu ponovno nalazi meštar ceremonije? U ovom slučaju glumac Fabijan Pavao Medvešek, koji će žonglirati između glazbenih brojeva, loših šala i plesa. Ili je stvar u tome što se u protekle dvije godine u kontekstu kazališta, ali i kulture općenito, ne može govoriti o spektaklu za televizijsku publiku, glamuru ili prestižu kad su okolnosti takve kakve jesu – ni sjajne ni grozne.

Između DJ-ice koja djeluje poput sata u kutu čija će buka slavljenika upozoriti da se makne s pozornice odvijaju se kratke cirkuske, kabaretske, plesne točke od svile do trapeza. Bez obzira na relativno brzu dinamiku, nema istinske živosti. Tek kad po svoju nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje stiže Ivanka Boljkovac pa izgovara: „Ovo je moj poziv i meni je tu lijepo. Sve ove godine aplauz, publika i kolege su ono što me tjeralo, i tjera me dalje“, shvaćamo zašto smo tu. Poslije joj se među dobitnicima u istoj kategoriji pridružuje redatelj Ivica Kunčević.

Nakon jednogodišnje pauze dodjela Nagrade hrvatskog glumišta ponovno je održana uživo u zagrebačkom HNK-u / Snimila BILJANA ŠIMIĆ

Bez raznolikosti, u relativno suženu izboru koji se svodi na nominacije članova, rezultati su predvidljivi i po ustaljenom načelu svakomu po malo. Za nezavisnu scenu, ako ne računamo već drugu nagradu za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti autorskom timu koji se vrti oko Ivana Penovića i predstave Proces Kafka Teatra &TD iz Zagreba, vidljivosti i prepoznavanja nema. Najvažnije su nagrade ove godine, za režiju i predstavu u cjelini, otišle Matijašu grabancijašu dijaku u režiji Krešimira Dolenčića i produkciji HNK-a u Varaždinu. Nagradu za najbolju glumicu do 28 godina dobila je Dea Presečki iz spomenute predstave. Olga Vujović u kritici zapisuje: „Spretna i pokretna, jasne artikulacije i demonski našminkana lica, Presečki je neodređenog spola i statusa, čovjek i čarobnjak, spletkar i moralist: ukratko, odličan redateljski odabir.“

U kategoriji najboljih glumaca slavili su Siniša Popović i Blanka Bart Hajoš. Zrinka Cvitešić i Bojan Brajčić dobitnici su nagrada za sporednu ulogu. U trčećoj kategoriji scenografije i kostima, onih koji poput sporednih glumaca nisu dolazili po nagradu na pozornicu, nagrađeni su Stefano Katunar i Barbara Bourek. U najdužoj i teško izgovorljivoj kategoriji za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave dobitnik je Tomislav Zajec za preradbu Molièreova Škrca. Adaptacija kao ključna riječ ovogodišnjih nominacija jasno upućuje na status riječi u suvremenom kazalištu.

U kategoriji lutkarskih i predstava za djecu s obzirom na nominacije nema uzbuđenja. Miš u toću Ivane Vuković u režiji Ivana Plazibata i produkciji GKL-a u Splitu najbolja je predstava. Nagrađeni su glumci Adam Skendžić (Medo Đuro u vrtiću, red. Ana Tonković Dolenčić, ZKL) i Buga Marija Šimić Sunce djever i Neva Nevičica, red. Ivica Šimić, Mala scena). U kategoriji glumaca do 28 godina slavio je Eugen Stjepan Višić za monodramu Ljubavno pismo ili ljubav koja se nije dogodila. Još napisanu u suautorstvu s Ivanom Vuković. Za najbolje radiodramsko ostvarenje nagrađena je Barbara Prpić za monodramu Žudnja Nine Mitrović u režiji Mislava Brečića.

Koji sat prije dodijeljena je i kućna nagrada HNK-a Zagreb, Tito Strozzi. Ovaj put nije išla u ruke izvođačima, nego ravnopravno dirigentu Aleksandru Kalajdžiću i redatelju Ivici Buljanu. U obrazloženju Lea Rafolta iznosi se kako je Buljanova režija U agoniji produbila Krležinu puninu gesti i jezičnih signala naglašavajuću njegovu poetiku osobnosti i univerzalnosti i učinivši je antologijskom u izvedbenom kontekstu krležijane. Obje su nas nagrade osim predvidljivih uzdaha i paradoksa podsjetile koga smo sve izgubili – Špiru Guberinu, Božidara Violića, Joška Juvančića, Mišu Martinovića, Peru Kvrgića, Sašu Anočića, Žarka Potočnjaka, Nenada Šegvića, Miru Muhoberac… Metaforičkom i stvarnom nestajanju čitava jedna naraštaja, ali i preranim odlascima, u pandemijskoj gluhoći ne smijemo okrenuti leđa.