Predstava smisla u besmislu normalnoga

„Svi su začepili uši osim mene. Ja jedini nisam htio i zato sam sve čuo. Svi su krpom prekrili oči, ja jedini nisam i zato sam sve vidio. Da, ja sam jedini sve vidio i sve čuo. Samo, na žalost, ništa nisam shvatio. A ono što sam čuo i vidio nisam čak ni zapamtio. Nekakva nepotrebna sjećanja, čudnovata lica, besmisleni događaji. Kako je projurio tramvaj, za njim je trčala starija dama s lopatom u zubima. Netko je rekao: ... pogledaj ispod naslonjača...“

Tim kratkim monologom Daniila Ivanoviča Harmsa – pravim imenom Daniila Ivanoviča Juvačova – koji izgovara glumac M., počinje predstava Play Harms ili sasvim obične besmislice, koja se od 1. listopada – naravno kada je sve normalno – izvodi na pozornici kazališta KNAP, na Peščenici, na istočnoj periferiji Zagreba. Iz Harmsovih priča tekstove je probrao, dramaturški složio i režirao Boris Kovačević.

Marko Hergešić i Filip Detelić  / Izvor: KNAP / Samir Cerić i Vladimira Spindler

Naš suvremeni kaos, u što se prometnula naša „civilizacija smeća i smrti“ potpomognuta pandemijom i obogaćena neoliberalnim svjetonazorom, davno je anticipirao i uvelike točno dijagnosticirao Harms. U tom kaosu svjetonazorskih trzavica i medicinskih eksperimenata jasno se zrcali harmsovski apsurd. Na prepoznavanje tog apsurda natjerala nas je životna stvarnost, ne onakva kakvu vidimo, nego onakva kakvom nam je predstavljaju moćnici, politički, medicinski i medijski.

Dovoljno je samo pogledati oko sebe i veoma brzo ćemo shvatiti kamo nas guraju suvremeni vlastodršci naših života, ti tobožnji borci za slobode građana, za ljudska i građanska prava. Ubrzo ćemo se uvjeriti da nam uzimaju sve više prava i nameću sve više dužnosti. Ustanovljenih i propisanih njihovim političkim slobodama, koje nam ograničavaju život; diktiraju nam osjećaje, manipuliraju mišljenje, zavaravaju perspektivama koje ne mogu ispuniti – kojima nam na sve moguće načine izokreću realitet u ime maglovitih obećanja.

Stoga smo, barem u trenucima nesumnjanja u vlastitu logiku, u sadašnjem našem nenormalnom vremenu, poput Harmsa, osjetili i vidjeli stvarnost kakva jest i kako ju je tridesetih godina prošloga stoljeća vidio i osjećao Harms. Ako jeste, vjerojatno ste se i zapitali jesu li doista samo mašta i harmsovske besmislice utočište Čovjeka, jedino mjesto gdje se čovjekov razum i ljudski osjećaji mogu skloniti i spasiti od stvarnosti koja po kaotičnosti uvelike podsjeća na Harmsovo doba? Na vrijeme kada se taj iznimni avangardni ruski pisac i satiričar apsurdnim besmislicama spašavao od totalitarističkog staljinizma. Vjerojatno ste pomislili i da su njegove besmislice moguće sklonište pred naletom naopakog našeg realiteta, koji je sve sličniji totalitarističkim realitetima koje želimo zaboraviti, jer su nas tomu učile i današnje demokratske politike.

Harms je napisao da ga je život zanimao „samo u svojoj besmislenoj pojavi. Junaštvo, patos, odvažnost, pouka, higijena, moral, raznježenost i rizik – to su mi omražene riječi i osjećanja. Ali zato u potpunosti shvaćam i poštujem: zanos i ushićenje, nadahnutost i očajanje, strast i suzdržanost, blud i čednost, tugu i bol, radost i smijeh.“ Njihov zadatak u kazalištu jest „dati svijet konkretnih predmeta na sceni u njihovim međuodnosima i njihovim sudarima“, u kojima publika neće vidjeti realitet.

„Mene zanima samo besmislica, jedino to nema nikakva praktičnog značenja“, uzvikuje Harms u jeku stvaranja kulta novoga sovjetskog utilitarnog čovjeka, piše redatelj Kovačević u afiši predstave. Besmislica kao cerebralni izum u svojoj kazališnoj biti iznimna je izmišljotina i inspiracija brojnim kazališnim kalamburima. Istodobno je disciplinirana i razuzdana, ograničena i maštovita, deprimantna i optimistična, destimulativna i inspirativna, satirično ubojita i ironično inteligentna, apsurdna i groteskna, u konačnici zapravo dramatična i tragična. Na takav način prepoznaju je i odlično prezentiraju autor dramatizacije i redatelj Boris Kovačević te glumci Marko Hergešić i Filip Detelić.

Predstava počinje i završava ni po čemu neobičnom slikom stvarnosti. Na pozornici su dvije stolice okrenute publici, na kojima sjede glumac M. i glumac F. Glumci na sebi imaju večernja odijela i kravate. Razlikuju se samo po tome što jedan ima zelene čarape, drugi crvene. Između njih je stol, koji ih razdvaja i besmislice spaja.

Već svojim vizualnim kontrastom ta naoko bizarna slika stvarnosti sugerira tijek brojnih i mogućih nelogičnosti u kojima se prepoznaje stvarnost kakva jest i nije, kakva bi mogla biti i kakva ne može biti, u kojoj i ono što jest zapravo nije, jer nije normalno, nije logično, nije očekivano. Glumački monolozi, izvrsno izgovoreni i karakterno nijansirani, sukus su svega i ničega, što besmislica jest i što svojim apsurdnim dosegom stvara, jer „predmet i pojava preneseni iz života na pozornicu gube svoju životnu zakonitost i stječu drugu – teatralnu“. Napokon jedna predstava koja ima smisla u besmislu normalnoga.

Predstava do apsurda oneobičava brojne besmislice i sitnice realnoga svakodnevnog našeg života te njihovom nelogičnošću (re)kreira Harmsovu kazališnu poetiku, koja je prije 90-ak godina anticipirala i predočila logično i nelogično, „ovo, ono, ovdje, tamo, neka bude Ja, Mi, Bog“, kako je sve to Harms imenovao, a što je danas u svojoj obesmišljenosti dosegnulo apsurd, sličan i zamisliv Harmsu i agitacijskoj revolucionarnoj grupi OBERIU, kojoj je pisac pripadao.