Vijenac 724

Književnost

Enerika Bijač,
Okoliš naš – svagdanji

Postojana poetska promišljanja

piše Ljerka Car Matutinović

Odabravši naslov svoje zbirke Okoliš naš – svagdanji pjesnikinja i slikarica Enerika Bijač približava nam život u kontinuitetu poetskih slika koje senzibiliziraju stvarnost bez oklijevanja, pouzdano i prirodno: „O stablo oslonjena, u vodu zagledana / i svjetlost nebesku što mi dušu puni / idem i još uvijek tražim.“ (Idemo tako).


Izd. DHK, Zagreb, 2021.

Tri pjesnička ciklusa kojima nas u varijacijama svoga poetskog promišljanja približava osjetilnoj srodnosti duhovnih obzora (Maslini u lice, O stablo oslonjena, Zeleno zeleno) otkrivaju nam „izvore i smisao“ imaginativnih uzleta. Konkretni zavičajni prostori poučavaju nas samoći i intimnosti sjećanja: blizina rijeke Neretve i pejzaži plodnih maslina. Tu nam „vertikalu smisla“ koja jutri, koja nosi, pjesnikinja pronosi bez egzaltacija i žestine riječi, unoseći u prozaičnosti života reminiscencije otplavljenih snova. Ta ponovno zamišljena prošlost: „udahni duboko ti zemniče pokloni se / dok postavljaš ručak / na stol“, suprotstavlja se „bolesnoj psihi Svijeta“ u kojoj „čovjek od pohlepe propada“, u kojoj su „uzajamna čežnja i svijet ljepote“ – himera. U zbirci Okoliš naš – svagdanji pjesnikinja Enerika Bijač simbolički žudi za „novim jedrima“ i oživljava dobrodošlu sintagmu „neka je dobre volje među ljudima“ (U bršljan).

 Nada je riječ koja se suptilno krije u stihovima naše pjesnikinje: „i sunce sjeda na umorne dlanove svijeta“ (Nakon); „u kruhu da se prepoznamo“ (Otvori put); „Možda bi još mogle / blistati krošnje i stablo čvrsto / ka nebu se dići“ (Možda bi).

Živimo u paradoksalnom svijetu u „smrknutim danima korona pandemije, nedodira, mučnine življenja“ (Ekoblizine); u katarzi koja odnosi egzistencije, u pogubnoj, razornoj stvarnosti koja troši vrijeme, odnoseći štovanje ljudskih, humanih, civilizacijskih vrijednosti.

Pjesnikinja Enerika Bijač ima respekt prema riječima. Ona čuva dobre riječi, promišlja poetski identitet pjesme. Ona uvjereno bdije nad riječima: „Neka lete u jatima – neka pretresu / blizinom i daljinom dobre riječi / neka dozovu drugu riječ... (Poput ptica).

I kada dozivlje Tina Ujevića, njegove „kristalne kocke vedrine“ („Za let si, dušo, stvorena“), i kada „sjetno i brižno“ s dužnim pijetetom utkiva u svoje stihove pjesmu Dugo u noć Dragutina Tadijanovića, Enerika Bijač oduhovljenom jasnoćom i jednostavnošću pjesama prilaže svoj obol hrvatskoj pjesničkoj tradiciji i imaginativnim obzorima suvremenih književnih suglasja.

Vijenac 724

724 - 2. prosinca 2021. | Arhiva

Klikni za povratak