Pišemo da ne bi poslije drugi lagali o nama

Božica Jelušić, književnica raskošna opusa (pjesničkog, proznog, esejističkog, putopisnog, kritičarskog, prevoditeljskog) dobila je još jednu uglednu nagradu – Zvane Črnja za knjigu Kajogledi, vnebogledi (DHK, Podravsko-prigorski ogranak). Jelušićeva piše na štokavskom i kajkavskom, objavila je šezdesetak knjiga, iznimno je suptilna, ali i angažirana intelektualka. U njezinoj biografiji mnogo je nagrada poput 7 sekretara SKOJ-a, Maslinova vijenca za sveukupni opus, Galovićeve nagrade za djelo zavičajne tematike, nagrade Matice hrvatske za najbolji roman (Čišćenje globusa), nagrade Katarina Patačić za dijalektalnu poeziju, nagrade Tin Ujević i mnogih drugih. Dobitnica je i dvadesetak nagrada na festivalima Dragutina Domjanića u Zelini i Loboru. Živi i radi u Đurđevcu.

Snimio Srećko Niketić  / PIXSELL

Vaša knjiga Kajogledi, vnebogledi osvojila je nagradu Zvane Črnja baš u pravo vrijeme, u godini u kojoj obilježavate 70. obljetnicu života i 50. obljetnicu književnoga rada. Knjiga obuhvaća sjajne književne i likovne kritike te druge eseje o Podravini. U njima se bavite nekim od temelja svoga stvaralaštva – zavičajem i materinskim jezikom. I sami sebe stavljate u skupinu pisaca zavičajnika. Dajete mnoge definicije zavičaja u lijepoj literarnoj scenografiji. Možete li izdvojiti neke od njih?

Mislim da sam neke od tih teza preuzela od Ivana Goluba, koji zavičaj definira ne samo kao fizičko nego i „teološko mjesto“, mjesto apsolutne duhovnosti i spoznaje o utjecaju teluričkih i celestijalnih energija na istom prostoru. Tu je Drava, a zna se koliko rijeke svojim dinamizmom određuju karakter i navike stanovništva neke regije, koliko im mudrosti i spoznaja o prolaznosti posreduju. Nadalje, zavičaj je sigurno mjesto gdje smo najsličniji sebi, gdje naš rod najbolje uspijeva, a naš trud biva nagrađen, ma koliko posna bila okolna zemlja. Domovina je onaj uzvišeni pojam, za dulce et decorum, za patos, da plačeš kad sviraju himnu, da nalaziš vatrenu argumentaciju kad ti napadaju nešto tvoje, dok je zavičaj nešto veoma slično gnijezdu, u koje toneš s osjećajem zaštićenosti, vječnog povratka i mira koji to mjesto širi i osigurava. Zavičaj je konkretan i korespondentan: odzvanja, odgovara na tvoje poglede, upite, potrebe. Daje ti estetski parametar. Pruža sigurnost u jeziku, zemaljsku hranu i, što bi rekao Mulih, tu je i „hrana nebeska v molitvah, litaniah i popevkah“, što na kajkavskom zvuči izravnije i jednostavnije, premda su naše bake i na latinskom znale odgovarati mešu, kao što je poznato. Kultura, tradicija, veze prirode i ljudi, sve to je, kako zgodno rekoste, scenografija, gdje se stvaralački život široko razmahuje u različitim obrascima i pojavama.

U knjizi spominjete zavičaj i u melankoličnom tonu (nahereni ormari, spaljene šume, napuštene hiže…). Je li zavičaj u globalnoj urbanoj civilizaciji ugrožen ili će iscrpljen lutajući čovjek na asfaltu ponovno tražiti smiraj u zavičaju? Što vam kaže vaša magična intuicija?

 Melankoličan i elegičan ton generira se uvijek pred slikom propasti, odronjavanja, narušenosti starih navada i rasula unutar kolektiva. Čovjeka žalosti zapuštena i neobrađena zemlja, stara ruralna arhitektura koja nestaje: štagljevi, bunari, valovi za napajanje stoke, žitnice, koševi za kukuruz, kokošinjci, jata gusaka, pure na visokom dudu ili drvima složenim u kutu dvorišta, kotao za lukšiju, ćupovi na ogradi, limene kante za mlijeko i crvene rajngle s bijelim točkicama, pa svinjci, trapovi za krumpir, sve te stvari… Jednostavno, kao da bi netko gumicom prebrisao dječji crtež s ploče, i kao da se nekakav lažni polugradski život ušuljao u pokrajinske prostore i kote. Ne mislim pritom na tehniku, koja je meni sporedna, već na običaj da se sve donese izvana, u plastičnoj vrećici, da se za svaku sitnicu bježi u dućane i robne centre, dok su stare vještine preživljavanja posve potisnute. Tradicija malih i velikih vrtova, na primjer, umijeće organskog uzgoja, domaća tehnologija proizvodnje sireva, ulja, kruha, zimnice, to je ono što zapravo nestaje pred našim očima. Tradicionalno selo odumire, baš kao i oblici kolektivnog života u obavljanju poslova, budući da su strojevi zamijenili i potisnuli ljude. Ali bez druženja i okupljanja nema priče, pjesme, prijenosa znanja, i, stvarno, homo faber postaje nekakav kuriozum u slici tehnološke budućnosti. Što se smiraja tiče, mislim da većina ljudi danas traži utjehu u kiču, površnoj zabavi, trivijalnostima, u podizanju adrenalina u sportu, u političkim trvenjima i potkurivanjima. Malo je ljudi koji bi zaista sav svoj rad i nastojanja posvetili „časti i dobru zavičaja“.

Osim likovnih, knjiga donosi i pregršt književnih kritika, mahom o djelima suvremenih pisaca na kajkavskom jeziku. Kajkavska književnost svedena je uglavnom na regionalne festivale. Je li suvremena „kajkavijana“ mnogo bogatija nego što se to vidi u kontekstu matične književnosti?

Kao u svakoj pojavi, u procvatu kajkavske književnosti postoje razlozi i za zadovoljstvo i za skepsu. Prvo, tronarječnost hrvatskog jezika, koju shvaćamo kao bogatstvo, vrijedi obrazovno i kreativno osvijestiti na svim razinama, od osnovne škole do najviših znanstvenih krugova. Kajkavski nije kmetski, seljački i provincijski jezik, već golem potencijal, sa znatnom književnom zalihom, prijevodima, poezijom, esejistikom, rječnicima, molitvenicima, s Krležinim Baladama Petrice Kerempuha, Galovićevom poezijom, Goranovom poezijom (na lukovdolskoj kajkavštini), pa Mulihovim homilijama, sve do Kerstnerove pučke dramske varijante i Balogovih prijevoda biblijskog Predekatora. Držim da je opstanak jednog kajkavskog časopisa (Kaj, op. a.) od prvorazredne nacionalne važnosti već zbog velika broja respektabilnih imena koje časopis okuplja te široke lepeze tema u okviru moderne kajkaviane. Danas postoji nekoliko uspješnih kajkavskih romana, vrsna esejistika, pjesničke zbirke koje stoje uz bok najboljemu što se piše na standardu. Ali virus površnosti, ta boljka našega vremena, i ovdje ubire danak: amaterizam nudi dosta jeftinih, sklepanih rima, recikliranih motiva, jednokratnih rješenja, koja publika nekritično hvali i proglašava poezijom. Umjesto kritičnosti, tu prevladava svidljivost i zadovoljstvo osrednjih, koji čitajući misle: Super, tako bih i ja mogao! i onda tomu daju nekakvu afirmaciju. Jeftinoća, međutim, ubija izvorni duh kajkavštine, koja je ozbiljna, filozofična, duboka, rječotvorna i semantički polivalentna. Na tome valja poraditi i to je ono što ozbiljne mentore čeka, imaju li volje baviti se sudbinom tronarječja i kajkavskim jezikom posebno.

Vaši eseji pisani su kao orkestracija znanja, dojmova, slika, glazbe… Tu su folklor, priroda, podravski mol, balade… Tekstovi su profinjeno lirsko tkanje s mnoštvom sjajnih stilskih figura. U ovoj knjizi objašnjavate i svoju tezu da suptilan čovjek ima stvarnu, ali i kozmopolitsku obitelj. Je li hrvatska kultura dovoljno plodno tlo za kozmopolitizam za koji se zalažete?

Odgovor je negativan. Uski su to krugovi, zabrtvljeni protoci. Grabež za pozornošću, senzacionalizam, a s druge strane uličarenje, prostota, sirovost. Veliko nestrpljenje, cinizam i agresivno guranje tobožnjih avangardista, koji misle da se u literaturu ulazi preko noći, i koji kao da nikada nisu čuli za Mandeljštamovu „postupnost ubrzanja“ kao djelotvorno pravilo. Stvarno ne vidim dovoljno ljubavi za druge i drukčije, ni unutar regija, a kamoli spram kultura kao što su rumunjska, bugarska, albanska, litavska. Koliko se čita, koliko prevodi? Gdje su tu solidarnost i poštovanje za tuđi rad ako neki mladi arivist prezirno odmahuje rukom u raspravi o autorici iz njegova zavičaja koja ima šezdeset naslova i oko trideset tisuća prodanih knjiga? Prokletstvo je biti suptilan čovjek u današnje doba, a za kozmopolitizam treba i širok duh i želja za znanjem, što objektivno nema velik broj ljudi.

U ovoj godini, kada slavite pedeset godina stvaralaštva, objavili ste šest novih knjiga. Uvijek ste bili individualan, nepokoran duh, daleko od svih trendova. Je li se bilo teško probijati na taj način?

Tri knjige objavila sam kod svog „kućnog izdavača“, Tonimira iz Varaždinskih Toplica; Vrata Vrta (štokavske pjesme), Gda smo išli (kajkavske pjesme), Zvjezdane jagode (kratke priče) te Kajoglede, vneboglede (eseje) u Koprivnici, slikovnicu na njemačkom Pjesko, pješčani dječak (Gradska knjižnica Đurđevac ) i Zagreb u versima i kipecima (Beletra, Zagreb). Dakle, imam neki svoj tempo, kontinuitet i projekciju kako bi mi knjige trebale izlaziti s obzirom na moje godine i kako bi se ti krugovi trebali širiti. Zanimaju me svi književni oblici, premda sam primarno pjesnikinja, kako kažu. Ali ja se opirem ukalupljivanju, uvijek. Dosta prevodim, imam jak i stabilan radni tempo, ne marim za trendove, budući da ne ovisim ni od čije naklonosti ni milosti. Imam tu mantru, koja nema mnogo veze sa stvarnošću, no na razini sugestije odlično djeluje i pomaže mi u životu. Ona glasi: „Ne možete mi ništa, ja sam bogata i slavna!“ To mi stvara oklop, plašt nedodirljivosti, pod kojim živim po svome i pišem kako mi se hoće. Naravno da je teško u zbrkanim i nepovoljnim kulturnim okolnostima jurišati na vjetrenjače, no nakon pola stoljeća, govoreći empirijski i s osobne pozicije, čovjek se nekako navikne, postane mu gotovo svejedno. I tako preživljavamo u slovu, svjedočeći svoju istinu. Pišemo da ne bi poslije drugi lagali o nama, i to je dovoljno jak razlog, ako se mene pita.