Ogledni primjer suvremenog lutkarstva

Prateći promjene na lutkarskoj sceni, najvažniji je povjesničar i teoretičar europskog lutkarstva Henryk Jurkowski prije gotovo pola stoljeća zaključio da se fokus tog umjetničkog izraza pomaknuo sa same lutke na odnos lutke i lutkara. Time je i stalnu scensku živost lutke zamijenila napetost između živosti i neživosti. U tom trenutku lutkarstvo je odbacilo ruho konzervativnosti pod kojim je stoljećima koračalo kroz društvene bure te je postalo suvremeni umjetnički izraz u stalnu pomicanju, a možemo reći i nijekanju, granica.

Pola stoljeća nakon redefinicije Jurkowskog, lutkarstvo u Hrvatskoj još dobrim dijelom pripada sad već davno nadmašenoj tradiciji te se iole slojevitija igra lutke i njezina animatora promatra pod posebnom lupom. Ne znajući za hrvatske prilike, redatelj Luciano Delprato stigao je iz Argentine sa suvremenom režijom lutkarskog Kralja Edipa u kojoj se na beskrajno mudar, pametan i duhovit način poigrao… svime. I to obrativši se onima koje je najteže dovesti u kazalište, a potencijalna su publika sutrašnjice – tinejdžerima. Pa krenimo redom.

Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK-a Ivana pl. Zajca / Izvor stranica HNK pl. Zajca

U predstavi koju po svježini ideja možemo staviti uz bok najnovijim lutkarskim izdancima ovih prostora, redatelj je, uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov, slavnu Sofoklovu tragediju oblikovao s mišlju na antički kor, naslonivši se na višestoljetnu lutkarsku tradiciju – odvajanje glasa od pokreta. Na mjestu govornika izredali su se svi glumci, gotovo radiodramski oblikovavši verbalni sloj te ga obogativši humorom, vlastitim notama i diskretnim, no vrlo efektnim dijalogom sa scenskom igrom, odnosno s vlastitom drugom polovicom.

U toj drugoj, izvedbenoj polovici, Delprato je napravio velik zaokret iz tradicije u suvremenost, usmjerivši pozornost na slojevit odnos lutke i animatora, odnos koji je duhovitim minijaturama nosio predstavu, demonstrirajući mladim gledateljima lutkarstvo kakvo žele gledati. Lutkarstvo u kojemu je lutka u jednom trenutku rekvizit, u drugom živi lik u rukama vlastitog demijurga, potom animatorov ravnopravni partner, da bi u vrhunskoj napetici, u kojoj se Edip fizički obračunava sa svima pa i sa svojim scenskim ocem, lutka preuzela stvari u svoje drvene ruke i zavladala vlastitim demijurgom. Ta scena na najbolji način ukazuje na neke od nebrojenih mogućnosti suvremenoga lutkarstva, u nas još nedovoljno istražena.

Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK-a Ivana pl. Zajca, kazališta koje je bilo dovoljno hrabro da na daske nacionalne kuće postavi lutkarsku predstavu za tinejdžere, na čemu im čestitam i nadam se da Edip neće ostati osamljen. Auditivne, animacijske i glumačke vještine demonstrirali su haenkaovci Edi Ćelić, Dean Krivačić i Mario Jovev, uz važno pojačanje riječkih gekaelovaca Alexa Đakovića i Damira Orlića. Od početka do kraja predstave glumci su funkcionirali poput odlično uštimana i uigrana stroja, što je važno u (suvremenom) lutkarstvu, gdje i najmanji pomak ili odmak od zadanosti ruši ritam igre i scenskog života. Unutar tog sklada svaki je glumac dodao vlastitu notu u pripovjedni dio, od prividne ozbiljnosti do prodora u karikaturu, kao i u animacijski sloj. Tako su Krivačić, Jovev, Đaković i Orlić izvedbeni sloj oblikovali u dijalogu, a povremeno i duhovitom sukobu riječima, zabavno se nadigravajući, dok je Ćelić čekao impuls riječi, naslanjajući scenski život lutke na auditivni u finom protoku scenske energije. Ta raznolikost odlično je funkcionirala te je pojačavala ono što je bilo sveprisutno u predstavi, a što mi se čini jednim od ključnih elemenata scenske igre za tinejdžere – stalna scenska iznenađenja.

Stolne lutke koje su izradili Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić bile su u skladu s cjelinom – duhovito krute i nezgrapne, prilagođene osobinama likova i scenski žive. Rafael Rodriguez svjetlom je podcrtao dvojnost izvedbe, zasebno osvijetlivši auditivno, ali i izvedbeno vrlo zanimljive govornike, razdvojivši time dva dijela cjeline – glas od tijela, što je pridonijelo teatralizaciji teatarskog bisera.

Zaključno, Riječani su u svom Kralju Edipu pronašli ključ osvajanja naizgled neosvojive publike – tinejdžera. Učinili su to suvremenim pristupom lutki i lutkarstvu, poigravši se na slojevit, pametan i duhovit način svim elementima ovog izvedbenog bisera.