Najbogatiji pas na svijetu i muftijin mačak

Pretprošli petak našao sam na zadnjoj stranici velikih i važnih hrvatskih novina sliku mačka na svježem grobnom humku, ispod naslova Mačak dolazi na vlasnikov grob – igra se i spava, a ne odlazi ni kad zahladi ili počne kiša. Podnaslov je dodatno razjašnjavao temu – Priča je to iz susjedne Bosne i Hercegovine koja je ganula mnoge u regiji – a nadnaslov je bio kratak i jasan: Dirljivo. Bio je to velik riđi mačak bijela trbuha, a na zelenom mezaru jasno je pisalo ime pokojnika Muamera Zukorlića. U članku nije bilo nikakvih novih podataka, osim da je vijest prenijeta s Twittera, s računa nekog Niada Kestendžića; članak je bio ispunjen općenitostima („Svi znamo koliko su psi vjerni i zbog toga nas ne čude priče da nakon smrti svojih vlasnika znaju odlaziti na njihov grob“), banalnostima („Mačke itekako vole svoje ljude. Možda to ne pokazuju tako javno i očito kao psi, ali su u stanju voljeti“) i sentimentalnostima („Fotografija je dirnula mnoge jer pokazuje kako ljubav traje duže od života“). Autor teksta nije potpisan, kao izvor stoji samo VauMijau, portal o kućnim ljubimcima.

Ali to je bila zadnja stranica velikih i važnih novina, a ne rubrika o psima i mačkama, i zbilja su se morali više potruditi. Prvi znak za uzbunu autorima i urednicima trebao je biti podatak da je riječ o muftiji, a muftija nije bilo tko; muftija je glavna vjerska vlast u mešihatu, i može biti samo netko ugledan i učen, jer je ujedno i tumač šerijata. Zavarao ih je običan grob, bez mramora i ploče, ali treba znati da se muslimani, čak i veoma istaknuti, pokapaju vrlo skromno; šeici u Saudijskoj Arabiji voze zlatne kadilake, ali su vehabije, pa kad umru, samo ih spuste u goli pijesak. Kratka provjera na Googleu otkriva da je Muamer Zukorlić studirao u Alžiru i magistrirao u Libanonu, da je bio muftija Mešihata Islamske zajednice u Sandžaku, predsjednik i glavni muftija Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, kandidat za reis-ul-ulemu i potpredsjednik Narodne skupštine Srbije te osnivač niza obrazovnih i medijskih institucija; usput smo otkrili, dakako, i da je pokopan tamo gdje se rodio i umro, u Sandžaku koji je u Srbiji, a ne u BiH, kako to pišu velike i važne novine.

Toliki nemar prema čovjeku, njegovu životu i djelovanju razumljiv je za portal koji piše o mačkama, ali sablažnjiv za novine koje žele biti politički arbitar. Ali i s mačkom su kiksnuli. Kad je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan bio odveo Baracka Obamu u razgledavanje Aja Sofije, fotografi su uhvatili američkog predsjednika kako se smiješi sivkastosmeđoj prugastoj mački i još je gladi. Bila je to mačka Gli, zvijezda društvenih mreža, jedna od bezbroj mačaka koje se motaju po džamijama. A motaju se jer je Muhamed, prema predaji, jednom pošao na molitvu, ali njegova mačka Muiza spavala mu je na rukavu; da je ne budi, odrezao je rukav. Boravak mačke na muftijinu grobu analogan je slijetanju bijele golubice na posljednje počivalište nekog biskupa – znak osobite božanske milosti. Fotografija mačke na grobu visokoga vjerskog službenika nije tek bezazlen spomenar za mačkoljupce, nego ozbiljna ideološka izjava – ali, dakako, u hrvatskim novinama to nije nitko primijetio; kao što nije primijetio ni da se autor fotografije mačka ne zove Niad, nego Nihad, i da je poduzetnik i političar iz BiH.

To se dogodi kad se stvari mehanički preuzimaju s Twittera. Naravno da nitko ni na Sandžaku ni u BiH na društvenim mrežama nije napisao tko je muftija i što znači da mu mačak drijema na grobu – jer su svi znali. A oni u Hrvatskoj koji nisu znali nisu znali da ne znaju. Idući petak sa znatiželjom sam uzeo te iste novine da vidim hoće li biti još kakva ludost na zadnjoj stranici, i nisu me iznevjerili. Umjesto mačka, ugledao sam ponosnog vučjaka, slična Inspektoru Rexu; kao i s mačkom, naslov i podnaslov rekli su sve: Najbogatiji pas na svijetu ‘prodaje‘ vilu za 31,75 milijuna dolara: Ima privatni avion, svog kuhara... Gunther putuje po svijetu u privatnom zrakoplovu i ima vlastitog chefa koji brine da jede samo odabrane đakonije; kao i kod mačka, nadnaslov je komentirao naslov: Nije mu loše. Vijest, koju potpisuje jedan od najuglednijih novinara tog važnog lista, glasi da je riječ o psu Guntheru IV. koji je nasljednik njemačke grofice Karlotte Liebenstein, a sada prodaje Madonninu vilu u Miamiju. No stvar je još gora nego kod mačka: vijest je posve neistinita. Ne postoji pas, ne postoji zaklada koja se brine o njemu, ni grofica nije nikad postojala. Madonna je protestirala, Associated Press, koji je dijelio tu obmanu, u međuvremenu je povukao vijest kao običnu prevaru. Započeo ju je stvarni vlasnik vile: jednostavno je izmislio psa, samo da njegova kućerina dođe u medije i postigne višu cijenu. Dapače, laž je stara dva desetljeća i otada se vrti u medijima. Znak za uzbunu novinarima i urednicima bio je podatak da pas posjeduje nekretnine – po američkim zakonima to nije moguće. Ali nisu to znali, i nisu znali da ne znaju.

Kriza zbog odbijanja cijepljenja nastala je iz jednostavna razloga: ljudi ne vjeruju medijima. Omraza na novinare tolika je da ako se koji medijski djelatnik zatekne u blizini antivakserskih prosvjeda, sva je prilika da će biti napadnut. Kad vidim nemar pri pisanju jednostavnih vjestica o psima i mačkama, nepoznavanje tuđih kultura, lijenost da se podatak provjeri, lakoću s kojom se prenosi laž – duboko sam zabrinut. Bez pouzdanih medija, čitatelji su izloženi Divljem zapadu društvenih mreža. A ako redakcije ne traže istinu za nas, zar itko očekuje da će taj napor poduzeti monstrumi društvenih mreža?