Mimetizam u međunarodnim odnosima

 Geopolitički interesi preziru prazan prostor bez hegemona i utrke za prednošću i dominacijom, što je zapravo konstanta međunarodnih odnosa. Pored antagonizma SAD-a i Rusije, te SAD-a i Kine, moglo bi se reći da je i slučaju globalnog upravljanja krizom COVID-19 svijet ponovno pao u Tukididovu zamku. Ona se odnosi na povijesnu situaciju kada dominantna svjetska sila, pod utjecajem straha, zaoštrava odnose ili kreće u rat s drugom silom u usponu, koja prijeti istiskivanjem postojeće velike sile kao međunarodnog hegemona. Taj polemološki koncept skovao je Graham T. Allison 2012. u članku za Financial Times, referirajući se na Peleponeski rat, za koji Tukidid smatra da je glavni casus belli između Sparte i Atene spartanski strah od rasta atenske moći.

Mimetizam i beskrajna igra oponašanja

Tukididova demonstracija također razotkriva drugu zagonetnu značajku ljudskog roda i ponašanja: fenomen oponašanja. Mimetizam je jedna od antropoloških i socioloških konstanata procesa socijalizacije. Mimetizam odigrava pokretačku ulogu geopolitičkih odluka i stajališta i utječe na uniformnost agenda društvenih i političkih rasprava, kao i sličnost odgovora na slične probleme. Dominantna struja neminovno nameće potrebe i ideje, širene prijašnjom imitativnom kontaminacijom. Uloga je medija u takvoj fenomenologiji društvenog mimetizma ključna, jer polarizira društvo s nametanjem selektivnih informacija i tematika te ga dijeli u dva tabora: tabor onih koji su „takva mišljenja“ i onih koji „nisu takva mišljenja“. Disonantni i disidentski glasovi postaju sumnjivi i nepoželjni. Drugo Janusovo lice mimetizma jest protuimitacija kao njezina opasna krivotvorina koja se stapa u društveni užitak rasprave i svjedoči o simpatičnom podrijetlu same kontradikcije, zato što se suprotne struje rađaju iz same dominantne struje. Društvo tvore ljudi koji među sobom imaju mnogo sličnosti proizvedenih oponašanjem ili protuimitacijom, jer zapravo postoje dva načina oponašanja: ponašati se točno kao uzor ili ponašati se upravo suprotno.

Fenomen mimetizma ponajbolje je analizirao René Girard kroz prizmu mimetičke želje. Koncept mimesisa, Aristotelov čin reprodukcije ili figuriranja, a poslije u Freuda i želja u središtu svakoga psihičkog (de)strukturiranja, kod Renéa Girarda tvori ključni postulat društvenih odnosa, u kontekstu oponašanja želja: „Čovjek uvijek teži prema želji Drugog.“ To svjedoči o tragičnom sukobu u kojem protagonisti postaju zamjenjivi i transformirani u simetrične dvojnike, u dvojnom odnosu mimetičkog suparništva koje dovodi do mimetičkog nasilja. Naravno, prema Girardu, sve ideologije nastoje kroz mimetičku krizu racionalizirati i legitimirati utemeljiteljsko žrtvoslovno ubojstvo sa stigmatizacijom žrtvenoga jarca.

Uloga je medija u fenomenologiji društvenog mimetizma ključna, jer polarizira društvo s nametanjem selektivnih informacija i tematika  / IZVOR PIXABAY

Ono što se naziva „društvenom krizom“ jest stanje slabljenja društvenih čvrstih veza, a stvara se atomizirano društvo u kojem je otuđeni pojedinac preopterećen odgovornostima i iskušenjima koje prije nije poznavao. Francuski sociolozi nazivaju to fenomenom dezinstitucionalizacije, krizom oponašanja i socijalne reprodukcije. Dokaz tih simptoma nalazi se u društvenim patologijama koje se razvijaju u našem modernom svijetu i koje se predstavljaju kao patologije autonomije. Tijekom slavnih tridesetih težnja za autonomijom odnosila se na ideju individualne neovisnosti. Od 1980-ih autonomija postaje i autonomija divlje konkurencije unutar tržišnog okvira. Girardovo mimetičko suparništvo nadilazi te okvire i odnosi se na sve razmjere, od cijelih zemalja (na primjer rivalstvo Francuske i Njemačke) do pojedinca i društva. Zapadno-američka globalizacija, paradoksalno, najjači je pokretač uniformiranja, tehnološkog, gospodarskog i društvenog mimetizma, ali i uzrok sve veće protumimetičke opozicije, pogotovo u siromašnijim zemljama i drugim regionalnim silama, kojima unatoč prisvajanju zapadnih gospodarskih i tehnoloških postignuća Zapad nije društveni uzor ni model u svjetonazorskom smislu: to su Putinova Rusija, Iran, komunistička neokonfucijevska Kina i druge zemlje, poput Orbanove Mađarske, koje odbacuju mimetičku transpoziciju modela zapadne tržišne demokracije u svojim društvima. Nakon doba oponašanja koje je teoretizirao sociolog Ivan Krastev, kada su 1989. postkomunističke zemlje mahom uvodile i oponašale model zapadne tržišne demokracije, stiže doba protuimitacije i povratak modelu političke autohtonosti i zasebnog puta, kao u Poljskoj i Mađarskoj.

Hegemon i hegemonija

Međutim, poneke svjetske i regionalne sile paradoksalno ne uživaju legitimitet „hegemona“. Taj paradoks ustanovljuje Bertrand Badie u eseju Osporena hegemonija – novi oblici međunarodne dominacije, u kojem dešifrira zlouporabu hegemonističke opsesije tijekom povijesti. Tukididova teorija zapravo potvrđuje konstantu u povijesti i samoj dinamici međunarodnih odnosima. Dok američka moć predvodi i zapadnu koaliciju demokracija suočenih sa sovjetskim totalitarizmom, bilo je primamljivo vidjeti na tragu Tukididove dihotomije Washington kao novu Atenu, a ulogu Sparte prepustiti Moskvi. Badie pokazuje da je Tukididova teza zapravo temelj mita o hegemoniji, bajka koja počinje 477. godine prije Krista, kada je grčki povjesničar Tukidid preuzeo koncept da bi objasnio kako su se grčki gradovi okrenuli Ateni da bi ih zaštitili od Perzijanaca. Ideja hegemona temelji se na dobrovoljnom pristanku i služenju, iako je tu bilo i mnogo povijesnih zloporaba. Nova međunarodna bipolarnost nakon 1945. također je odraz nesavršene hegemonije zasnovane na ravnoteži straha nuklearne prijetnje i uništenja. Nakon 90-ih, s padom Berlinskom zida, a posebno nakon kraja razdoblja američkog unilateralizma i rata u Iraku, neuravnoteženi multipolarni međunarodni sustav iznjedrio je manje i velike hegemone koji su manje učinkoviti. I ako polazimo od stajališta da neoliberalni model globalne ekonomije odgovara hegemonističkoj strategiji, koja nastoji provesti svoju agendu prilagodbe pod okriljem Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnog fonda, treba imati da umu da je takva strategija izazvala protuhegemonističke snage i otpore u Južnoj Americi, Africi i Aziji. Velesila koja se neprestano prepušta Tukididovoj zamci i ekspanziji može doživjeti ono što povjesničar Paul Kennedy naziva fenomenom imperijalnog overstretcha, u kojem se carstvo širi izvan svojih vojno-ekonomskih sposobnosti i često propada kao rezultat te ekspanzionističke politike.

Postoje tu i semantički i pojmovni prijepori oko koncepta hegemonije i hegemona. Naime, pojam moći označava sposobnost razlikovanja, utjecaja, čak i dominacije jedne države nad drugim državama u svijetu, a takva moć može biti različite naravi : tvrda moć utjelovljuje teritorijalnu moć (područje, obradivo zemljište, prirodni resursi) i veliku populaciju te je vojna, diplomatska, ekonomska i tehnološka moć; meka moć označava sposobnost privlačnosti i zavođenja koju država ostvaruje kroz svoj kulturni model, vrijednosti, ideologiju ili međunarodne institucije; te pametna moć koja se sastoji od artikulacije strategija tvrde i meke moći od strane države. Hegemon pored ideje ili prevlasti podrazumijeva legitimitet i utjelovljenje moći onoga koji ostvaruje hegemoniju, koji je u mogućnosti praktično provesti svoje ideje i interese, uz pasivni pristanak podanika. Pojam hegemona blizak je doktrini katehonskog carstva Carla Schmitta, na kojoj on gradi i tezu o nomosu zemlje, koju suprotstavlja sekulariziranom obliku imperijalizma koji se isključivo zasniva na prisili i materiji. Sličnu dihotomiju između hegemona/hegemonija pronalazimo kod Schmittove binarne podjele imperij/imperijalizam s različitim značajkama: teološka značajka carstva, poistovjećena s pavlovskim likom katehona i pravno-ekonomska značajka imperijalizma. Schmitt je pozvao na formiranje multipolarnog svijeta velikih prostora (Großraüme), smatrajući povijest međunarodnoga prava poviješću sukcesija carstava i međuimperijalnih odnosa.

Suvremeni geopolitički mimetizam i natjecanje razvidno je na području Arktika, gdje se nedavno i Velika Britanija uplela u partnerstvu s Kanadom kako bi oslabila prodor utjecaja Rusije i Kine. Mimetičko suparništvo između SAD-a i Kine vidljivo je na području tzv. rijetkih zemalja s rijetkim metalima i resursa poput neodimija i lantana, potrebnih u visokim tehnologijama za baterije električkih automobila i ekrana mobilnih telefona, solarnih panoa, kao i vjetroturbina. Ti rijetki metali koncentrirani su ponajviše u Kini. Sličan scenarij geopolitičkog suparništva događa se između Kine, SAD-a, Rusije i Europe na području Afrike radi kontrole sirovina i prirodnih resursa. Mimetička kriza također zahvaća fenomen masovnih migracija iz siromašnih zemalja Trećeg svijeta prema atraktivnom Zapadu, koji u migrantskom imaginariju još nalikuje na novi Eldorado, kontinent Starbucksa, iPhonea, lake zarade i blagostanja. Navedeni gubitnici globalizacije žele mimetički postići ono što pobjednici globalizacije imaju: pristup potrošačkom društvu, liberalno društvo, ekonomsko i socijalno blagostanje, individualnu slobodu. Paralelno s tržišnim mimetizmom Zapada događa se mimetizam urbanoga kriminaliteta po uzoru na kriminalne bande velikih američkih gradova. Povlačenje SAD-a iz Afganistana dobar je primjer kako je američka velesila uspostavila vojnu hegemoniju, ali se nije uspjela nametnuti kao legitimni hegemon i prikupiti pasivni pristanak afganistanskog pučanstva. Hegel je, u vezi s Napoleonovim vojnim pothvatima diljem svijeta, govorio o nemoći pobjede. Raymond Aron pak zaključuje da moć nije apsolutna kategorija te da je pobjeda ponekad jednaka pukom opstanku.