Ljudi odrasli, životu nedorasli

Ustaljeno vjerovanje, pojačano rigidnim zakonskim i formalnopravnim okvirima, da pojedinac prvu zrelost (najčešće) doseže prelaskom arbitrarne granice magičnih, ali još krhkih osamnaest godina u posljednje vrijeme dokida znanost. Znanstvenici sa Sveučilišta Cambridge posvećeni istraživanju mozga i živčanog sustava nedavno su objavili da odraslost ne nastaje jednopoteznim dokidanjem veza s djetinjstvom, već se razvija tijekom tri desetljeća ljudskog vrludanja krivudavom životnom stazom.

Prev. Anja Majnarić, izd. Naklada Ljevak, 2021.

Imajući na umu tu činjenicu, i ohrabrujuće poruke o „životnom početku u četrdesetoj“ otisnute na prednjoj strani rođendanskih čestitaka, danas gotovo zaboravljena relikta prošlosti, valja promatrati novom optikom. Otarasimo li se djetinjeg paperja samo desetljeće ranije, tek ćemo zagazivši u peto desetljeće doživjeti svu puninu životnog iskustva. No to tim porukama, naravno, nije bila prvotna namjera. Nekoć prije takvim su se porukama, i kakvom prigodnom sitnicom, darivale najčešće majke kojima su djeca bila spremna za napuštanje sigurna okrilja roditeljskog doma ili barem dovoljno samostalna da nemaju potrebe za stalnom zaštitom, ali potpuno u skladu sa životnim kredom tek stasalih generacija i filozofijom novoga tisućljeća. Ne sasvim bez krivnje izvanjskih, socioekonomskih čimbenika i utjecaja, njihovi životi često i ne mogu početi prije tridesete godine. Ponekad uzroke valja tražiti u zahtjevima za sve višim stupnjem obrazovanja i dugotrajnijim školovanjem, posljedicama ekonomskih kriza ili nemogućnosti zaposlenja, a nažalost počesto i u roditeljskoj potrebi da djecu što dulje održe „djecom“ i njihovoj posljedičnoj uljuljkanosti u varljivu udobnost povlastica odraslosti bez primoravanja na ispunjenje obaveza.

Takvim se odraslim, a životu nedoraslim likovima u svojem romanu prvijencu, ali ne i debitantskoj knjizi, bavi norveška književnica srednje generacije Marie Aubert (1979). Naslovljena jednostavno Odrasli ljudi opsegom nevelika pripovijest na tek nešto više od stotinu i pedeset stranica u vrlo linearnoj narativnoj liniji prati nekoliko dana što će ih arhitektica Ida provesti s obitelji; mlađom sestrom Marthe, njezinim partnerom i njegovom sedmogodišnjom kćerkom te majkom i njezinim drugim suprugom kako bi u obiteljskoj vikendici, kućici uz fjordove, proslavili majčin šezdeset i peti rođendan. Uobičajen je to, pomalo i stereotipan izbor mizanscene, obiteljska se okupljanja odvajkada u književnosti koriste za raspletanje mračnih tajni pa su (figurativni) duhovi na praznim stolcima postali gotovo opća mjesta suvremene književnosti.

Ovdje to neće biti slučaj, dvije su sestre same za sebe dovoljni kosturi iz ormara; uhvaćene na pragu sredovječnosti, još biju djetinje bitke, natječu se u ljepoti i uspjehu, a sve kako bi zaslužile majčinu pažnju i udovoljile najprizemnijim oblicima ljudske sitničavosti. Ida, starija sestra, u terminima poslovnog mnogo je uspješnija; kao arhitektica radi u velikom projektantskom uredu i crta važne zgrade, ali mlađa Marthe skrasila se uz možda ne idealna, ali dovoljno dobra muškarca kojemu, u trenucima vikend-posjeta, pomaže odgojiti njegovo dijete sve vrijeme razmišljajući, u romanu i verbalizirajući, kako „nije pošteno da on ima jedno, a ona nijedno“.

Djetinjasta artikulacija vlastite frustracije ujedno kao da je i jedina poveznica među sestrama, a kako ni jedna ne može zanijeti, noći su provodile u razgovorima, starija tješeći mlađu. Stanje se ipak preokreće naglavce nakon Marthine pobjedonosne objave sestri da postaje teta, što nju, gonjenu osjećajem ponovne isključenosti od kakva u djetinjstvu pate starija djeca, potakne na zlobne i njezinim godinama posve neprimjerene akcije i reakcije. Naime, iako već pri prvom upoznavanju s pripovjedačem (čijeg spola u tom trenutku i nije svjestan) čitatelj saznaje kako on ili ona nema mnogo razumijevanja ni snošljivosti za male dječje nestašluke, rođendanska čestitka Idu potakne da se zamisli i promisli o tome kako će njezin život, prema poruci tek započet, proći bez potomstva, a nakon što je idući događaji uvjere da život možda i počinje u četrdesetoj, ali vrijeme neumoljivo prolazi, njezini će postupci postati gotovo nepodnošljivi, jednaki onima mušičava djeteta.

Premda u svoju potku upisuje majčinstvo i pokušaj zasnivanja vlastite obitelji, ovo nije roman o majčinstvu ili „ženskom“ samoostvarenju. Ostvarenje, točnije njegov izostanak, koje autorica propituje isključivo je ljudsko, univerzalno. Stoga ni jednostavna, plošna karakterizacija jednodimenzionalnih likova nije u neskladu s njegovom porukom; protagonisti svijet promatraju poput djece, pojednostavnjeno, ali ne i nevino, a zauzvrat su kao takvi razotkriveni i sami nakon što se nađu pod autoričinim skalpelom. Da su Odrasli ljudi televizijski program, možda bismo ih i mogli žanrovski odrediti kao komediju situacije bez nasnimljena smijeha kao upute gledatelju kad da opusti usne, ali u sferi književnog to je tek promišljanje o jednom od gorućih problema suvremenosti, nesposobnosti odraslih ljudi da doista odrastu i nemogućnosti društva da ih tome dubinski poduči. Marie Aubert se, poput mlađe joj irske kolegice Sally Rooney, lovi ukoštac s problemima kakvi su starijim generacijama u najvećoj mjeri nepoznanica. Ali dok Irkinja to čini kroz prizmu rastakanja prijateljskih, potom i ljubavničkih odnosa, Norvežanka je mnogo konkretnija i uspijeva, literarnim nedostacima svojeg djela unatoč, prikazati kakve posljedice igranje odraslosti, djetinjasto zavaravanje sebe i okoline, može ostaviti. Jer samo sestra doista zna kako povrijediti sestru. Zna li sestra doista i kako to oprostiti?