Lako razumljiva složenost društva

„Danas je vrlo poseban dan“, izrekao je Stefano Surian u ulozi gusjenice na početku predstave Eclissi (Pomrčina), kojom je obilježen 75. rođendan Talijanske drame riječkoga Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajca. Jubilej je obilježen 26. studenog, na isti datum kada je 1946. izvedena prva predstava, Il burbero benefico (Ćudljivi dobrotvor) Carla Goldonija, tada novoosnovana, a danas jedinoga stalnog profesionalnog talijanskog ansambla koji djeluje izvan granica Italije.

Gledalištem je nakon mnogo vremena odzvanjao smijeh djece kojoj je namijenjena predstava. Režiju potpisuje Nenad Pavlović, dramaturginja je Nina Pavlović, scenografiju i kostimografiju potpisuje Ivan Botički, glazbu Petar Eldan, a svjetlo Nenad Pavlović, dok je suradnik za mađioničarske trikove Domagoj Ivanković. Iako je riječ o dječjoj predstavi, priča u sebi sadrži aktualne društvene probleme te podcrtava novi pristup Talijanske drame u izgradnji publike.

Predstavom je obilježen 75. rođendan Talijanske drame / Snimila Fanni Tutek Hajnal

Budući da predstave na talijanskom mogu imati manji odaziv publike zbog jezične barijere, Eclissi se izvodi neverbalno, a gusjenica je jedini lik kratko govori; interaktivnim komičnim pristupom najavit će predstavu na hrvatskom i talijanskom jeziku. Sudeći po velikom odazivu, ansambl je ispunio jedan od osnovnih svojih ciljeva – repertoar prilagoditi djeci.

Sunce i Mjesec, dva klauna, izmjenjuju se rotacijom, dok se naposljetku ne sretnu na sredini pozornice. Tada se na Zemlji događa pomrčina, a između njih početak prijateljstva. Oba lika proživljavaju brojne emocije, a ekspresivnom glumom postaju vrlo bliski protagonisti s kojima se lako poistovjetiti. Oni su i zabavljači, klaunovi koji izvode skečeve i magične trikove. Serena Ferraiuolo u ulozi Mjeseca te Andrea Tich u ulozi Sunca bili su izvrsni. Preciznih, pomno osmišljenih pokreta, prirodno izvedene ekspresije, luckaste i šarmantne, a u svojim su ulogama bili toliko uvjerljivi da je moguće povjerovati da je predstava napravljena po njima samima. Dramaturginja Pavlović posve je ispravno pozicionirala položaj dvaju za predstavu nosivih likova, ustvrdivši da, „ako se odmaknemo od klasične percepcije Sunca i Mjeseca kao dva daleka, veličanstvena nebeska tijela, gotovo božanstva arhetipske važnosti, i promotrimo ih izbliza, personificirane na sceni, onda ćemo sasvim sigurno primijetiti njihovu golemu osamljenost u velikom i nijemom svemiru, njihove žudnje i potrebe koje ih čine toliko bliskima nama samima. Sunce i Mjesec u svom raskošnom zlatu i svjetlucavom srebru tada postaju veličanstveni idioti čije svako nastojanje završava neuspjehom, a povremeni uspjeh događa se samo slučajno.“

Dva oprečna klauna u sebi nose sliku sve veće polarizacije društva, odvojene radnje te sama percepcija nebeskih tijela ocrtavaju osamljenost koju je podcrtala pandemija, a različitost koja se transformira u prijateljstvo prikazana je konačnim susretom glumaca u kojem Sunce uspije zagrijati pothlađeni Mjesec. Te su kompleksnosti sažete u naizgled jednostavnu, lako razumljivu narativu čime je dobivena predstava koja u sebi ima tendenciju kritičkog promišljanja, a izbjegnut je tako čest intelektualni pretencionizam u kojem se nerazumijevanje radnje u predstavi pripisuje neznanju publike ili nerazumijevanju dramskog repertoara.