Kožarićeva stota

 

KRIŽ

Ovaj sam križ poželio izvući iz njegova života.

Bio je u vlasti stabla. Tamne bukve čini mi se.

Deblja grana za staturu odlomila se dok je kroz

krošnju škrgutao sjeverac. Za horizontalu, tanko

odručje, zasluge nosi moj nož. Nerabljen, izuzmem

li taj usputni, nehotični rez. Mjehuraste obraze

Razapetog podario je hektar šume. Sad smukulje

i gušteri žive u vakuumu. Ali, baš me briga, stvorio

sam alat za samoblagoslov.

HODOČASNIK

Mater mu, mrlja od jogurta još se vidi. Moj najčešći

međuobrok. Uz roščić-dva pečenog tijesta. No, da

pređem na stvar. Ovo je hodočasnik. Ruke je prepleo

na trbuhu. Žmiri iz pristojnosti. Arijske oči mogle bi

uznemiriti nekog promatrača. Krpena torba puna je

svežnjeva svježeg bilja. U svakoj biljci živi bog. Nazovi

ga kako hoćeš. Javi se znalcu i vidjeocu. Uho, lijevo,

mu je malo okrhnuto. Čuješ kako mrmori plitkim dahom.

Možda i zato što mu još nisam dao ime.

APSTRAKCIJA

Božić narezan na ploške Velikih kola i okovan

mostovima izvire iz mračne ladice. Među prvima

dobrodošlicu mu žele ostaci omorine upleteni u

paučinu. I vodopad, mjerljiv dok ga se ne uvrijedi.

Ja sam odsutan. Nešto tamno je na mojim plućima,

a nije maslina. Oko moje odsutnosti napadao je

snijeg. Prhak i dubok kao druga adventska nedjelja.

Ovo je to mjesto. Tu želim umrijeti. To je više nego

većina ima.

STOG, NAJMANJI NA SVIJETU

Iznad starog jasena jato ulazi u jato. To je romb.

Doduše, ne još. Stopljen navrat-nanos. (Poštar mi

je zvonio na vratima.) Treba poraditi na tom

paralelogramu. Ova ptica…, vidiš… ta, djeca je zovu

posvuduša, mora zatvoriti kut na ovom nagibu.

Ova dremljiva, s Ptolomejevim licem i sa smislom

za misticizam (razvija ga čitajući Maeterlincka),

treba ubrzati let da dođe u sjecište dijagonala.

U drugom jatu sve je na svom mjestu. Rekao bih

božanstveno, kao uputa za pisanje malog slova a.

Natrag na posao, Ivane!

MUDROSLOVČICE

Kada bi svatko od nas bar jedan dan radio što

najbolje zna, ova planeta bi bila grumen bez grama.

Kada s ljubavlju nekom govorim o životu, govorim

o prošlosti, makar bila puna trauma i oskudica.

Svijet se mora mijenjati, inače će i dalje umirati

samo marljivi, obiteljski, bogobojazni ljudi.

Ponešto od prvobitne rustičnosti i mekoće ostalo

je samo u krunama divljeg maslačka.

Tko ima razloga pozivati se na svoje podrijetlo i

rodoslovnu taštinu bolje da u fontanu baci novčić.

Svaki dan hodam s čuđenjem mlade životinje.

SAN

Predratni je utorak, 10. lipnja. Budim se kraj sunca.

Prostorija je obična, seljačka: pod ispod, strop iznad.

Zapisao sam to negdje, pri dnu utrobe lava koji se prejeo.

Umivalo se u limenom lavabou. Malo nespretno, kao kad

horizont tone. Čipkasta paprat dodirivala mu je lice.

Asparagus, valjda. Umivanje je obavilo brzo, s par kapljica,

kako to djeca, iz igre izvučena, rade. Obuklo se na brzinu

i pošlo pokazati gdje je odraslo; 206 koraka od pjene vala.

Na grupnoj terapiji s ostalim ne-bićima koja se bude u

panici da će biti prizemljena.

MODEL 47

Nema sumnje – Nebo! Tako miriše. Tako izgleda.

Sjedio sam na baršunastoj ravni klupice u društvu

dva vršnjaka. Čaše rizlinga dopunjavala je mladica

mršave stražnjice. Domišljatost je svoj trbuh vukla

uokolo. Valjalo je taj krhki origami ugostiti hineći

familijarnost. I učinio sam baš to, i baš tako. Za ovu

skulpturu morao sam biti oko. Odsjaj prije svitanja.

Mliječna pjenica. Hrapavost podzemnog gomolja.

Morao sam biti podšiven vjerom. I bio sam. Smislenost

umjetnosti ne može se dokazati bez ove skulpture.

Slobodno, uzmite je u ruke!

KIPARITI!

Klesati, deljati, mijesiti, grecati, taliti, puhati, ljuštiti,

rezati, spajati, lijepiti, bušiti, grebati, derati, sapinjati,

grundirati… da svjetlost upadne i ostane kako god je

okreneš. Omatati, svijati, kovati, variti, blanjati, strugati,

tokariti, ispuhivati, rolati, lomiti, zakivati… da upotpuniš

Sunčev sustav. Dubiti, spaljivati, istezati, gravirati, prošivati,

prskati, rastezati, tapkati, slagati… kao da tražiš početak

krvne žile. Kipari i u poderanim čarapama vide i najmanje

stvari. I žmiriti, žmiriti, žmiriti… dok i sam ne postaneš

staniol, kamen, drvo, glina, staklo, papir… i, napokon,

blagoslivljati, dok ne podsjeti na majčin dlan.

Epifanija trenutka stvaranja

Darija Žilić

Bogdan Arnautović književnu je karijeru počeo graditi još osamdesetih godina, kad je objavljivao poeziju, prozu, kritiku i esejistiku u brojnim časopisima i novinama, te na televizijskim i u radijskim emisijama. Nagrađivan je za poeziju i prozu uglednim hrvatskim i regionalnim nagradama, nositelj je i Spomenice Domovinskog rata. Osamdesetih godina prošlog stoljeća objavio je više pjesničkih knjiga, među kojima treba izdvojiti zbirku I prešućujem drhtanje iz 1988, za koju je dobio nagradu na Ratkovićevim večerima poezije Bijelo Polje u Crnoj Gori. U kritici te knjige književni kritičar Saša Radonjić ističe da je Bogdan Arnautović jedan je od rijetkih, ako ne i jedini relevantan autor mlađe generacije koji prostore za realizaciju pjesničkih nagnuća otkriva u okvirima pastoralnog, odnosno ruralnog. Ističe i melankoliju lirskog subjekta, odbljeske erotičnog, majstorstvo u stvaranju atmosfere, racionalno korištenje jezičnih sredstava koje onemogućava patetičnost, a ističe i arhetipsko mitološke komponente koje zajedno s ezoterijskim daju posebnu dimenziju pjesničkom tkivu. Neke od tih oznaka bit će primjenjive i za novije pjesme. Zadnja pjesnička knjiga objavljena mu je još davne 1994, a riječ je o zbirci Poljubac vode. Arnautović se u međuvremenu posvetio novinarskom, uredničkom, izdavačkom i redateljskom poslu. Zanimljivo je da se nakon više godina odsutnosti autor pojavljuje s novim ciklusom pjesama, a treba napomenuti da je u pripremi i njegova nova zbirka pjesama Postelja za haubice. Premda je rođen u Bosni i Hercegovini 1961, Arnautović godinama živi i radi u Sisku. Njegove nove pjesme itekako odražavaju ambijent banijskog kraja, njegovu prošlost, mitologiju, poetiku, povijest, stradanje.

U ciklusu Kožarićeva stota nalazimo niz ekspresivnih pjesama u prozi u kojima se autor stavlja u poziciju kipara kao lirskog subjekta i zapravo piše o svim oblicima stvaralačkog procesa i to kroz sferu ezoteričnog, kao u pjesmi Križ, ili posebno u pjesmi Kipariti!, u kojoj frenetičnim ritmom pjesnik opisuje proces kiparenja, koje je nalik teškom fizičkom radu, a sam je taj proces kozmogonija, stvaranje posebnog svemira. Kao da se traži, ističe lirski subjekt, „početak krvne žile“, kao da se demijurški želi iznad svega dosegnuti svjetlost, kojoj je kipar Kožarić težio. „Kipari i u poderanim čarapama vide i / najmanje / stvari...“ I dok pažljivo promatraju svijet oko sebe, oni ga svojom kreacijom mijenjaju, dok se i sami ne pretvore u tvar, „ dok i sam ne postaneš staniol, kamen, drvo, glina, staklo, papir...“. U sjajnoj pjesmi Model 47 kao da se emanira dionizijsko zadovoljstvo pri stvaranju, uzvišenost kroz sliku neba. Sintagma pak „podšiven vjerom“ govori o samom smislu umjetničkog stvaranja. I na kraju taktilnost, jer se u njoj osjeća i taj užitak koji skulptura donosi, pa nije slučajno da pjesma završava pozivom: „Slobodno, uzmite je u ruke!“ I u snovitim pjesmama pomaljaju se oblici ruralnog, prirodnog, a u pjesmi Stog, najmanji na svijetu gotovo da se povezuju ravnomjernost, geometričnost, sinkretizam duše i prirode, svih oblika, i mistični doživljaj, i samo je potrebno pjesmu završiti pozivom „Natrag na posao, Ivane!“ Novim ciklusom pjesama punih neobičnih metafora i slika, u kojima se miješaju apstraktno i biofilno, geometrijsko i zemljano rahlo, kao da se ispisuje poema o blagoslovu stvaranja, o panteističkom doživljaju prirode u kojem umjetnik, kipar, pjesnik hoda svijetom, kao što je to činio veliki kipar Ivan Kožarić, „s čuđenjem mlade životinje“, a to znači otvoren svim čudima, epifaniji trenutka stvaranja, o kojem je ulazeći u samu bit procesa pretvaranja materije u skulpturu majstorski poetično progovorio Bogdan Arnautović.