Književnost i tehnika

Nije riječ o tehnici pisanja, nego o ulozi strojevne tehnike u književnim motivima i temama. Na razmatranje tog predmeta potaknulo me čitanje odlomaka iz prikaza Kafkina životopisa što ga je Max Brod objavio u zajedničkom rodnom gradu (Prag, 1937). Kafkin je neobičan tekst objavljen neskraćen samo u Brodovoj knjizi. U Sabranim djelima praškoga klasika on nije zastupljen. U isti sam se mah sjetio velike izložbe o književnosti u epohi industrije, koju sam godine 1987. vidio u Njemačkoj. Katalog sam sačuvao. Želeći uspoređivati, stavio sam na pisaći stol dvije monografije koje se uklapaju u moju temu. Kod nas prevedenu knjigu njemačkog publicista Wolfganga Schivelbuscha Povijest putovanja željeznicom, objavljenu izvorno u nakladi Hanser u Münchenu (1977). To je djelo pisano pretenciozno, ali za ozbiljnu razradu predmeta nedostaju mnoge važne informacije. Usto, knjiga se dijelom bavi američkim željeznicama, što putnika iz Europe jedva zanima. On leti u Ameriku i unutar Amerike avionom. Izvrsna je pak monografija Premošćivanje distance. Vrijeme i prostor u europskoj moderni (2004), djelo Wolfganga Kaschube, profesora kulturne antropologije na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu. Zašto se na stolu našla, uz Kafkin tekst, i jedna nova monografija o Proustu, objasnit ću kasnije.

Dakle što Kaschuba, autor slavne nakladne tvrtke S. Fischer, Berlin / Frankfurt, iznosi o povijesti tehničkih inovacija u Europi i svijetu. Historija moderne Europe (u koju su se ugledali i drugi kontinenti) počinje u razdoblju kad tehničke inovacije mijenjaju neke bitne oblike ljudske životne sredine. Mijenja se percepcija odnosa između vremena i prostora. Predodžba o tome što je daleko postaje funkcija utrošenog vremena. Edmund Husserl nas je poučio da vrijeme i prostor nisu apsolutne veličine nego su vezane uz varijabilne čimbenike. Ti pojmovi ne predočuju neku metashemu, nego se temelje na ljudskim opažajima i konvencijama.

Željeznica u književnosti

Prvo je pitanje ovog zapisa kako posve određeni tehnički izumi utječu na opažanje neke sredine, a svjedoci će nam biti književnici. Kaschuba razmatra granicu između starih sredstava komunikacije, na primjer poštanske kočije, i modernog razvoja željeznice s pouzdanim tračnicama i parnom lokomotivom. Najprije su potrebni neki povijesni podaci, a zatim ćemo vidjeti kako su na taj proces reagirali književnici, kao posebno senzibilni promatrači. Ključna je 1830. godina, kad je u Engleskoj, tada najrazvijenijoj industrijskoj zemlji, počela prometovati najmodernija vagonska veza između Liverpoola i Manchestera. Pet godina poslije proradile su željeznice iste vrste (parna lokomotiva i putnički vagoni) u Belgiji i Njemačkoj. Prva polazna postaja za željeznički promet u Belgiji bio je Brussel (Bruxelles), a u Njemačkoj (Bavarskoj) prva je pruga povezivala Nürnberg i obližnji Fürth. Slijedile su druge njemačke kraljevine ili kneževine. U Saskoj je to 1939. bila pruga Leipzig–Dresden.

Time su iscrpljeni najvažniji podaci iz razdoblja kad je željeznica, kako kaže Kaschuba, ušla na velika vrata u kulturnu povijest. S manjim ili većim zakašnjenjem slijedile su druge europske zemlje: Francuska, Italija, Češka, Rusija, naposljetku sve. S obzirom na ponašanje putnika treba napomenuti da je brzina kojom su se kretale željezničke kompozicije isprva bila skromna, ali se uskoro postizala veća brzina, tako da su putnici, promatrajući iz vagona krajolike, doživljavali nove dojmove. Odabrao sam dva književna svjedočanstva, jedno francusko a drugo njemačko.

Victor Hugo zapisao je što je doživio motreći pejzaže. „Cvijeće na rubovima polja više nije cvijeće nego mrlje boja, ili točnije crvene ili bijele trake; žitna polja pretvaraju se u dugačke žute pletenice; polja djeteline dugački su zeleni perčini; gradovi, crkveni tornjevi i drveće izvode ples i sjedinjuju se na lud način s obzorom...“ (Preveo V. Ž.)

Heinrich Heine, tada nastanjen u Parizu, zabilježio je svoje dojmove prilikom otvaranja francuskih pruga 1843. godine: „Otvaranje dvaju novih prometnih linija, od kojih jedna vodi u Orléans a druga u Rouen, izaziva ovdje osjećajni potres što ga svatko osjeća ako ne stoji na klupčici za društvenu izolaciju. Cijelo pučanstvo Pariza u tom je trenutku bilo svojevrstan lanac nabijen, od osobe do osobe, električnom strujom. Međutim, dok svjetina zbunjeno i ošamućeno pilji u vanjsku pojavnost velike snage gibanja, misaonog čovjeka spopada potmula jeza, kao što ju uvijek osjećamo kad se zbiva nešto što je nedokučivo i neshvatljivo, čije su posljedice neviđene i nepredvidive. (...) Tako je našim precima bilo pri duši kad se otkrila Amerika, kad se izum baruta najavio prvim pucnjevima, kad je izum tiskarstva omogućio raspačavanje Božje riječi. Željeznica je opet jednom takav pogled u budućnost, što čovječanstvu pruža nov zamašaj koji mijenja boje i oblike života; počinje novo razdoblje svjetske povijesti, a naš naraštaj može biti ponosan što je tome svjedočio. Kakve će se promjene pojaviti u našim shvaćanjima i predodžbama! Čak su se poljuljali i elementarni pojmovi vremena i prostora. Željeznica je shrvala prostor, pa je ostalo samo vrijeme.“ (Preveo V. Ž.)

Heineove proročanske riječi o dinamici epohe (koje bismo danas mogli nazvati ambivalentnim šokom) mogu se donekle primijeniti na dva revolucionarna tehnička izuma s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Vlak je dobio dva vrlo uspješna takmaca: automobil i zrakoplov, u obliku putničkih i ratnih aviona. Nije potrebno čitatelja obavijestiti o tehničkoj povijesti tih prometala, jer mnoštvo priručnika pruža informacije. Mogu se stoga odmah usredotočiti na svoju temu o književničkim odgovorima na mobilizaciju tehnike. Usto se pruža prilika da upozorim na činjenice i tekstove koji nisu opća mjesta u literaturi o pojedinim piscima.

Pogled iz stroja

Već u prvom desetljeću nakon 1900. godine napisao je frankofoni belgijski pjesnik i prozaik Maurice Maeterlinck esej o značenju automobila za suvremeni svijet, činjenica koja iznenađuje jer se nije očekivalo da će ezoteričan zastupnik simbolizma (npr. Pelléas et Mélisande, 1892) biti zaokupljen tako prozaičnom tvorevinom kao što je automobil. Međutim, on je u tom jedva poznatu tekstu spoznao značenje tehničkog aparata koji omogućuje doživljaj (relativne) brzine na individualan način. Usto je slutio da će se automobil uskoro razviti u sredstvo koje će postajati sve brže i brže. Da je bio još proročanskiji, spomenuo bi autotrke u današnjem tempu.

Iznenađujuća je okolnost da se nekoliko godina poslije automobilom zanio krajnje intimistički autor poput Marcela Prousta. Može se na osnovi zapisa iz ostavštine rekonstruirati da je bilježio letimične dojmove, koji su poslije prilagođeni ušli u njegov veliki romaneskni ciklus o potrazi za izgubljenim vremenom. U studenom 1908. objavile su pariške novine Le Figaro (novine koje su godinu poslije objavile Marinettijev Futuristički manifest) Proustovu skicu Dojmovi s jedne vožnje automobilom (Impressions de route en automobile), tekst što ga je ugradio u svoj ciklus romana.

Jedna od novih monografija o Proustu, djelo profesora romanistike na sveučilištu u Münsteru Karlheinricha Biermanna, sadrži i bogatu fotografsku građu, među ostalim dokumentima i sliku tada moderna tipa automobila. Na slici se vidi Proustov mladi znanac Alfred Agostinelli, koji je Prousta često vozio po Normandiji. Autor je toliko cijenio motorna kola da je jedan auto imao u Parizu sa stalnim namještenikom, šoferom.

Prvi dijelovi ne spominju automobil, ali može se ustvrditi da je pogled iz stroja svagdje prisutan u impresionističkoj vizuri mnogih odlomaka, bez obzira na kronologiju u povijesti automobila. Tako na primjer pripovjedno zbivanje u Combrayu, jezgri cijelog ciklusa U traganju za izgubljenim vremenom, zaprema razdoblje kada serijski građeni automobili, a tom tipu pripadao je i Proustov, još nisu postojali (oko 1880. godine). Pa ipak djelo sadrži pravu antologiju biranih dojmova u kojima se spaja osjetljivost za boje i oblike.

Postoje, uostalom, i drugi književnici koji su u dvadesetim godinama, u vrijeme poslije Proustove smrti, bili ljubitelji i vlasnici automobila. Spomenut ću bar dva primjera. Postoje fotografije na kojima se vide – inače stilski suprotnici – Thomas Mann i Bertolt Brecht. Obitelj Mann vozila je Mercedes kabriolet, a Brecht serijski Ford.

Mitski san o čovjeku i letu

I naposljetku zrakoplov. U prvih desetak godina dvadesetog stoljeća ispunio se davni, mitski san o čovjeku koji će se otisnuti od zemlje i letjeti poput ptice. Oko godine 1910. gradili su se već dvokrilci u Americi, Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, strojevi kojima je u Prvom svjetskom ratu pripala znatna uloga. Kad je Kafka napisao svoj tekst, o ratu još nije bilo govora. Kafkin je zapis o aeromitingu objavljen skraćeno u praškom njemačkom listu Bohemia 1909. godine.

Kafka je negodovao jer je njegov članak o zrakoplovnom sletu te godine objavljen osakaćeno. Tekst iz Bohemije danas možemo čitati u katalogu spomenute njemačke izložbe o književnosti u epohi tehnike.

Kafkin članak svojevrsna je reportaža o smotri tada suvremenih zrakoplova u talijanskom gradu koji je ušao u naslov teksta Die Aeroplane in Brescia. Budući da je ta verzija današnjim čitateljima nedostupna, prevest ću nekoliko odlomaka. „La Sentinella Bresciana od 9. rujna izvješćuje zaneseno: Imamo u Brescii toliko posjetilaca kao nikada dosad, čak ni u vrijeme velikog natjecanja automobila; stranci iz Veneta, Ligurije, Pijemonta, Toskane, Rima, čak iz Napulja, velika gospoda iz Francuske, Engleske, Amerike gomilaju se na našim trgovima, u našim hotelima, u svim sobama privatnih stanova; sve cijene povoljno rastu; prometna sredstva nedostatna su da sve posjetitelje prevezu do događanja circuito aereo: restorani u zračnoj luci mogu slobodno ugostiti dvije tisuće ljudi, ali pred tom navalom zakazuju...“ (Preveo V. Ž.)

Na drugim mjestima svoga članka Kafka se osvrće i na tehničke pojedinosti u pripremama avijatičara i osoblja za polijetanje. Spominje slavnog Francuza Bleriota kako se ponaša u svom hangaru. Ukratko, inače enigmatski Pražanin pokazao je da je u ranim godinama bio vješt reporter. Stvaralački obrat nastupio je u prvom samostalnom djelu, u knjizi Motrenje (Betrachtung, 1913). U Brescii je očitovao i humor: dao se sa znancima fotografirati kako sjedi u maketi aviona koji lebdi iznad zemlje, što je postignuto likovnom montažom.

U neskraćenom tekstu, objavljenu u Brodovoj knjizi o Kafkinu životu, ima i drugih tonova. Na jednom mjestu Kafka govori o „osamljenosti pilota“, koji postaje dio stroja; dvadesetak metara iznad zemlje predaje se sudbini i odriče se slobode. Praški je klasik svakako srodan svim autorima u književnosti i filozofiji koji su spoznali ambivalenciju tehničkog razvoja.