Kako vratiti dignitet predmetu?

Hrvatski jezik kao nastavni predmet, hijerarhijski dominantan i pozicioniran uvijek na prvome mjestu u papirnatim i e-imenicima i dnevnicima kao temelj školske (makar jezične) izobrazbe i s određenim utjecajima na poučavanje ostalih nastavnih predmeta, već je dugo marginaliziran u odnosu na STEM-sadržaje i strane jezike, koji se, u globalističkim sferama, čine modernijima, urbanijima, produktivnijima.

Pretpostavljam da je jedan od razloga postavljanja izložbe Predmet: Hrvatski autorica Ane Ćavar i Lahorke Plejić Poje, u organizaciji Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kojemu su i zaposlene, u Galeriji Klovićevih dvora (kustosice su izložbe Marta Kiš i Karla Pudar) bio upravo vraćanje toga bitnoga nastavnoga predmeta u fokus i njegovo ponovno kvalitativno smještanje u središte ili na vrh školskoga sustava (pritom nije najjasnije zašto je izložba naslovljena reduciranom, pomalo kolokvijalnom odrednicom Hrvatski). Ideja što lakšega, jednostavnijega i zabavnijega prolaza izobrazbenim sustavom dovela je do nedovoljnog učenja i znanja hrvatskoga jezika, kao i predmeta nazvana prema jeziku (sintagma napisana velikim slovom, Hrvatski jezik, nalazi se u kurikulu i programima kao svojevrsna distinkcija u odnosu na nacionalni nam jezik, homonimičan školskome predmetu). Odbijanja čitanja knjiga oduvijek je bilo, izazovnije je baviti se manje umnim, intelektualno nezahtjevnijim djelatnostima, lagodnijim vizualizacijama. Dakle, razlozi su psihosocijalni i kulturološki i sumnjamo da se mogu promijeniti u našemu tromome školskome sustavu. Teško je procijeniti koliko će ova izložba u nešto više od dva mjeseca (otvorena je 9. studenoga, zatvara se 16. siječnja) pridonijeti boljoj poziciji hrvatskoga/Hrvatskoga jezika kao školskoga predmeta i koliko će biti posjećena unatoč dobroj medijskoj pokrivenosti. Zanimljivo bi bilo posjetitelje anketirati imajući na umu pitanja na koja su, pretpostavljamo, željele odgovoriti i autorice: Koga zapravo interesira ova izložba? Zanima li ikoga danas hrvatski jezik i kako vratiti dignitet predmetu? Tko danas želi predavati hrvatski jezik i jesu li zbornice postale samo prolazna mjesta?

Iz postava izložbe u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu / Snimila Valentina Bach

Koncepcija koja će pobuditi javnost

Hoće li ova izložba podići rejting našega predmeta? Jednom mi je moj učenik, gimnazijalac, rekao da je fasciniran time kako se na moderan način može osmisliti jedan tako stari, stari predmet kakav je hrvatski jezik. Tad sam prvi put osvijestila kako učenici zapravo percipiraju naš predmet. Autorice su se iznimno potrudile prikupiti zanimljivu građu iz Hrvatskoga školskog muzeja (jedan od suorganizatora, uz Hrvatsko filološko društvo i Galeriju Klovićevi dvori) i privatnih izvora i osmisliti koncepciju koja će probuditi javnost. Položaj hrvatskoga/Hrvatskoga jezika kao školskoga predmeta upitan je niz desetljeća, kao i njegova funkcija u izobrazbi. Možda je problem velik opseg u predmet uključivih segmenata kojih se svladavanje u javnosti gotovo podrazumijeva, a koje je teško potpuno usvojiti za četiri sata tjedno, kolika je većinom satnica hrvatskoga/Hrvatskoga jezika (uz dužno poštovanje onima koji su uspjeli izboriti peti sat i zabrinutost što neke škole imaju samo tri sata tjedno, i to ne u svim razredima), za razliku od drugih europskih zemalja koje imaju znatno veću satnicu svojih nacionalnih jezika, a razmjerno tome i bolje uspjehe u različitim procjenama pismenosti.

Stare učeničke klupe iz Osnovne škole Sunja

Izložba vrlo afirmativno progovara o učenju hrvatskoga/Hrvatskoga jezika, ponekad romantičarski blagonaklono, od učionice posuđene iz Osnovne škole Sunja u koju se može sjesti i vratiti se asocijativno u davno vrijeme s mirisom drva, ploče i krede, a koja je prigodno smještena u manju prostoriju podruma Klovićevih dvora u koji je izložba ušla kao u zamjenski prostor, umjesto predviđenoga Hrvatskoga školskog muzeja, oštećena u potresu. Izložba kronološki i tematski prati razvoj predmeta postavljanjem različitih akata i dokumenata, fotografija, svjedodžbi s različitim nazivima predmeta, školskih zadaća i zadaćnica, zabilješki, kao i preglednim nizom udžbenika iz hrvatskoga jezika i čitankama, kao i metodičkim priručnicima, podijeljena tako tematski u nekoliko cjelina.

Lako se prati, sve izloženo precizno je popisano, nije zagušena artefaktima i posjetitelji se mogu pokraj staklenih vitrina i ostakljenih panoa zadržavati proučavajući specifičnosti prošlih vremena. Pitanje je, međutim, koliko je postavljena moderno i uvažava li suvremene zakonitosti izložbenoga postava, zašto nema, primjerice, slušalica ili stručnoga audiovođenja, jesu li se možda konzultirali i neki međunarodni izvori ili slični izložbeni postavi i bi li, tehnički opremljenija, više privukla mlađu publiku.

Međutim, možda će se u nekih odraslijih posjetitelja ovakvim postavom javiti određeni žal za prošlim vremenima ako uoče neke knjige koje su im bile temelj osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga života i koje su ih unekoliko odredile. Zapitamo se i prati li očito usavršavanje dizajna i tiska sadržajnu kvalitetu priručnika i čitanki i jesmo li kao društvo i akademska zajednica zakazali i reduciranjem gradiva i obveznih knjiga učenicima snizili mogućnost kvalitetnije izobrazbe.

Naime, učenici ne odbijaju čitati sami, najnovija reforma koja je prošla gotovo nezapaženo tomu je pridonijela, tako da se čita sve manje, nedovoljno koncentrirano, sve površnije (sigurni smo da bivši učenici, bez obzira na svojevrsnu nemodernost školskih priručnika, mnogo više znaju o jeziku i književnosti nego današnji, kojima je sve dostupnije). Kad bi učenici organizirano došli na izložbu Predmet: Hrvatski i osvijestili razvoj predmeta i njegovu važnost, možda bi učenju i čitanju pristupali sustavnije ili bi se barem zapitali o vrijednosti i kontinuitetu predmeta.

Pozitivna strana učenja

Na zidovima su izložbe zanimljivi citati, mogu se pratiti okomite i horizontalne postavke, a kako je mišljena interaktivno, posjetitelji mogu pogledati i nekoliko filmova koji su snimljeni za djecu, pogledati snimke na dijapozitivima koji su, kao preteče projektora, također izloženi, uz VHS-kasete, 16-milimetarske filmove, stolni kasetni kinoprojektor, kao i na laptopima rješavati kvizove, samostalno procjenjujući svoje znanje. Bilo bi dobro kad bi izložba, u sferi današnjih mogućnosti, generirala i još neke interaktivne i interdisciplinarne sadržaje, primjerice, omogućila da se udžbenici prelistavaju na digitalnim platformama kako bi se bolje mogli proučavati sadržaji koje kriju, a zanimljivo bi bilo pogledati i poslušati i današnje videoknjige, audiočitanke i sl. Izložba je postavljena tako da posjetitelja upućuje na jednosmjerno kretanje dvama izložbenim hodnicima, na kojima ih s lijeve i desne strane čekaju zanimljivi artefakti, niše su zatvorene funkcionalnim plakatima pa nije disperzirana, a kružnim kretanjem dolazi se opet na početak sinkronijskoga niza.

Iako izložba djelomično progovara i o tome kako su (neki) učenici (od)uvijek odbijali čitati lektiru (jedna od najomraženijih riječi nekim učenicima; pandan joj je, pretpostavljamo, matematika), kao i o dosta izazovnoj poziciji profesora, nastavnika, učitelja, izložba prikazuje gotovo isključivo pozitivnu stranu učenja, poučavanja i podučavanja, pomalo idealiziranu poziciju profesora i stiliziranu paradigmu odnosa učenika i učitelja. Uza sve dobre namjere, pitamo se je li trebalo na izložbi sustavnije prikazati današnje složeno školsko vrijeme koje teško odolijeva smrtonosnoj bolesti i kurikularnim/kurikulskim promjenama.

Teško je i složeno odgovoriti na pitanje je li danas potreban tako strukturiran predmet kakav je hrvatski/Hrvatski jezik i, ako je potreban, treba li ga i kako kvalitetno restrukturirati, koje metode poučavanja izabrati, koje i kakve udžbenike. Spuštanje spoznajne razine učenika možemo pratiti već niz godina, njihovo nerazumijevanje pročitanoga, iz čega proizlazi niska razina provjere znanja iz hrvatskoga jezika na maturi, zanemarivanje čitanja kao problematične i anakrone djelatnosti u kasnijim godinama, nemogućnost razvijanja kognitivnih sposobnosti i mašte.

Izložba otvara i niz zanimljivih ideja, primjerice, je li možda sad pravi trenutak za osvježavanje i/ili ponovno tiskanje izloženih vrijednih metodičkih priručnika koji su olako odbačeni, a nisu taj školski predmet svodili na niz priprava koje nastavnike unificiraju i nastavu svode na nekreativnu, deduktivnu i nestvaralačku. Izložba posjetiteljima pokazuje i što se sve promijenilo u nastavnome procesu, koliko nastava korespondira s javnošću, a koliko predstavlja paralelnu stvarnost, kao i kakva je bila funkcija udžbenika i priručnika u školama, koliko ih u svim vremenima uvjetuju sociopolitički razlozi, kao i koliko se današnji autori čitanki uopće mogu snaći u reduciranim programima. Problem je danas i u jezičnim udžbenicima i njihovu metodičkome pristupu, kao i u novome programu koji je restrukturirao učenje jezičnih disciplina, a izložba nudi pogled na neke vrlo kvalitetne jezične priručnike, kao i pregled gramatika i pravopisa kojima bismo se u poučavanju možda trebali vratiti. Na izložbi su samo dijelom zastupljene i izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, zbog ograničenosti prostora.

Izložba Predmet: Hrvatski tematizira hrvatski/Hrvatski jezik kao predmet postavljajući ga izvan konteksta ostalih predmeta, osim u izloženim svjedodžbama i ostalim aktima, želeći se tako fokusirati na samu srž predmeta o kojemu se stalno raspravlja, koji se kritizira, ponekad i omalovažava, a o njemu se premalo zna iako sve nas predmet prati od sama početka školovanja i kontinuirano do završetka. Na izložbi se prikazuju razvoj, promjene i specifičnosti predmeta hrvatski/Hrvatski jezik u gotovo dvjesto godina.

Popratna knjiga, naslovljena također Predmet: Hrvatski, objavljena je paralelno s izložbom, ali zapravo nije klasičan izložbeni katalog („uz nakanu da pokaže nešto od onoga što sadrži katalog i da bude edukativna, izložba ima i komemorativnu funkciju jer upućuje i podsjeća na to kako je škola izgledala nekada“), zahtjevnije je koncipirana, a i sadržajno prati različite segmente. Urednice Ana Ćavar i Lahorka Plejić Poje u uvodnoj riječi objašnjavaju kako je u uvodnome dijelu kataloga, koji čine autorski prilozi raznovrsnih stručnjaka (čini se da među autorima nema učitelja, nastavnika, profesora praktičara koji bi mogli dati svoju viziju i verziju nastave hrvatskoga jezika) naznačen „povijesni i društveni kontekst važan za razumijevanje šire uloge hrvatskoga jezika“ (1. Prema Hrvatskom u školi), središnji je dio „sastavljen prema kronološko-tematskom načelu, i to prema dvama jezičnim područjima, jezičnoj i književnoj pouci, s kojima se prepleću pitanjâ metoda i načina poučavanja“ (2. Od Mažuranićeva zakona 1874. do sloma Austro-Ugarske Monarhije, 3. Od završetka Prvog do kraja Drugog svjetskog rata, 4. Hrvatski do osamostaljenja 1991., 5. Prema kurikulskom sustavu). Na kraju je kataloga opsežna literatura, izvori (Čitanke, početnice, udžbenici; Dokumenti), kataloški popis jedinica (Udžbenici, priručnici, pedagoška literatura; Lektira /posebno izdvojena Biblioteka Vjeverica/; Školski zakoni, propisi, nastavni planovi i programi; Arhivsko gradivo; Radovi učenika i nastavnika; Nastavna sredstva i pomagala; Školski predmeti). Nakladnik je kataloga FF press (za nakladnika Miljenko Jurković), sunakladnik Hrvatski školski muzej (za sunakladnika Štefka Batinić). Katalog je dizajnerski vrlo dobro riješen (dizajn: Šesnić&Turković, Barbara Bjeliš), vizualno je dojmljiv (osim naslovnice koja vjerojatno sugerira povezanost mišljenja i jezika, ali se doima neprivlačnom), pregledan, bogat raznovrsnim prilozima. Iako je zahtjevniji od izložbe (tisak Kerschoffset; naklada 400 primjeraka), ne prati njezin postav i može se promatrati potpuno odvojeno, intencija im je ista: „Izložba i knjiga stoga žele biti poticaj za sustavnije istraživanje povijesti i različitih aspekata nastave materinskog hrvatskog i njegove uloge u opismenjavanju, cjelokupnom obrazovanju i složenim odgojnim zadaćama tijekom nešto više od posljednjih dvaju stoljeća.“