Introspektivni potezi

Povijest figurativnog kiparstva podrazumijeva nastavljanje i prilagođavanje zatečene tradicije, što se očituje u neprestanu osvrtanju na prethodnike te u pozivanju na davno ustoličene tematske i oblikovne obrasce. Isti je slijed prisutan dakako i u drugim medijima i idiomima, no upravo je ovaj – zbog snažne ukotvljenosti u dalekosežnu i trajnu baštinu antike, koja je osobit izraz estetske logike materijalizirala u skulpturi – određen neizbježnom referencijalnošću.

Žudnja, 2021.

Različite su mogućnosti njezina očitovanja, od izravnog citiranja kanonskih ostvarenja, preko njihova variranja, do kritičkog sagledavanja značenja i pojavnosti.

Elegija, diptih, 2021.

Fran Marko Vlahinić svjesno gradi iskaz u dijalogu s prošlošću. Logična je to geneza koja nimalo ne opovrgava nužnu autentičnost i neospornu autorsku posebnost. U prepoznavanju uzora koje je Vlahinić prihvatio kao učitelje i sugovornike otkriva se širok raspon kvaliteta – vješto i sigurno modeliranje, poznavanje značajki materijala, kamena, sadre, bronce, drva, voska, i usuglašavanje rukopisa i motiva njihovim datostima. Motive, odnosno nadahnuće, crpi iz rečene tradicije i iz okrilja intimnoga svijeta. Riječ je o ženskom aktu, torzu, autoportretu i portretima bliskih mu osoba, na kojima se precizno iščitava pronicava psihološka karakterizacija, zainteresiranost za model i istančano oblikovanje cjeline i njezinih detalja.

Dublje upoznavanje autorskoga nerva ostvaruje se na crtežima, skicama, razrađenima hitrim, introspektivnim potezima, dok je posvećenost mediju osvjedočena predočenjem procesa nastanka skulpture. U pojedinim kompozicijama otkrivaju se odrazi ostvarenja Augustea Rodina i Ivana Meštrovića, koji su se i sami utjecali autoritetima. Riječ je o iskrenoj potvrdi umjetničkog identiteta, koja pruža poticaj njegovu nadograđivanju i razvijanju.