Hvalevrijedan pokušaj Antuna Jandere

Među važnim hrvatskim jubilejima koji su se navršili tijekom 2021. gotovo je nezapaženo u medijima prošao onaj koji se tiče samih hrvatskih medija, točnije novinstva, a to je 250. godišnjica od pokretanja prvih hrvatskih i zagrebačkih novina. Bile su to novine Ephemerides Zagrabienses (u prijevodu Zagrebačke novine), koje je 1771. svake subote na četiri stranice na latinskom izdavao zagrebački tiskar, Čeh Antun Jandera. Izdano je pedeset brojeva, no nažalost nije ostao sačuvan nijedan primjerak.

Takav je slučaj i s iduća dva projekta zagrebačkih novina, koje su izlazile na njemačkom, Agramer Deutsche Zeitung iz 1786. i Chroatischer Korrespondent iz 1789, tako da se u kolektivnoj svijesti status prvih hrvatskih novina uobičajeno daje listu Il Regio Dalmata – Kraljski Dalmatin, dvojezičnim talijansko-hrvatskim novinama koje su izlazile u Zadru tijekom francuske vladavine od 1806. do 1810, dok su prve hrvatske novine isključivo na hrvatskom jeziku bile Novine horvatske, koje je od 1835. izdavao Ljudevit Gaj, a kao Narodne novine, službeni list Republike Hrvatske, izlaze sve do danas.

Oglas o izdavanju novina iz 1770. godine / Izvor: Hrvatsko-češko društvo

Publicist Josip Horvat Janderom i 1771. godinom započinje knjigu Povijest novinstva Hrvatske: 1771–1939, objavljenu prvi put 1962, temeljno djelo za poznavanje prošlosti hrvatskog novinstva. Unatoč tomu, za Janderu i novine Ephemerides Zagrabienses danas znaju tek rijetki, čak i među novinarima, a osim nekoliko napisa u medijima tijekom 2021. na početke hrvatskog novinstva podsjetila je tek izložba Zagrebački tiskar Antun Jandera – povodom 250 godina od izlaženja prvih hrvatskih novina u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i Hrvatsko-češkog društva. Izložba se može razgledati u predvorju Gradske knjižnice do 4. prosinca. Izložene su knjige iz fondova Gradske knjižnice koje je Jandera tiskao tijekom djelovanja u Zagrebu od 1766. do 1772, oglasi iz kojih doznajemo da je 1771. izdavao novine, kao i preslike dokumenata o njegovu rođenju i smrti, te preslika Janderina pisma poslana Hrvatskom kraljevskom vijeću u Varaždinu 1772.

Češka tiskarska dinastija

Zapis iz matične knjige u češkom gradu Příbramu, koji spominje krštenje Antonína Jana Františeka Jandere 13. prosinca 1738, važan je jer se iz njega doznaje točan datum Janderina rođenja. Time se ispravlja netočan podatak u dosadašnjoj literaturi da je Jandera rođen 1728. Razlog pogreške jest zapis iz matične knjige župe svete Marije na Dolcu u Zagrebu u kojoj piše da je Jandera umro 19. kolovoza 1772. u dobi od 44 godine. U času smrti bio je deset godina mlađi, očito izgubivši zdravlje zbog rada s olovnim slovima kao i mnogi drugi tiskari.

Jandera je bio pripadnik svojevrsne češke tiskarske dinastije. Njegov djed Jáchym František Prachynus vodio je tiskaru u Příbramu od 1706, a nakon njegove smrti udovica Anežka Dorota Práchynová udala se još dvaput, za tiskare koji su nastavili posao njezina prvog muža. Kad je i po treći put ostala udovica, zapošljavala je faktore koji su u njezino ime vodili tiskaru. Imala je tri kćeri i svaki od faktora oženio se po jednom kćeri, a prva su dvojica nakon toga otišla u druga mjesta pa su tamo osnivali vlastite tiskare.

Plakat izložbe u Gradskoj knjižnici na Starčevićevu trgu

Najmlađom kćeri Monikom Ludmilom vjenčao se Jan Martin Jandera, koji je umro 1740. Ona se nakon toga 1741. udala za četvrtog faktora majčine tiskare, Františeka Augustina Höchenbergera, koji je 1745. kupio tiskaru svoje punice i postao njezin vlasnik. Poslije je otišao u Prag, gdje je vodio Nadbiskupsku tiskaru, a u Pragu je kao tiskar radio i njegov sin Jan Tomáš, polubrat Antonína Jandere, koji je 1753. počeo raditi kao šegrt u očuhovoj tiskari.

Iste se godine Jandera preselio u Prag, gdje je radio kao slagar u isusovačkoj tiskari sve do 1765, a godinu poslije spominje se u Zagrebu, kao faktor u Kraljevinskoj tiskari Franje Ksavera Cerovšeka. Jandera je u Cerovšekovoj tiskari tiskao djela Jeka planine Vida Došena, Nova slavonska i nimačka gramatika Matije Antuna Relkovića i Zercalo Marijansko kipa Jeruzalemskog vu Krapine Nikole Gorupa. Želeći se osamostaliti, Jandera je 1768. kreditom Stolnoga kaptola zagrebačkog otvorio svoju tiskaru, no kako kredit nije otplatio, ona nije bila njegovo, već vlasništvo Kaptola. Tiskara je najprije bila smještena u Novoj Vesi, a zatim se seli u Premužićevu kuću na Opatovini broj 9. Zgrada danas ne postoji, a nalazila se pored stuba koje vode s Opatovine na Dolac.

U novoj tiskari Jandera je imao tri radnika te je nastavio tiskati kalendar Calendarium Zagrabiense, čije je izdavanje započeo 1767. Najvažnije knjige koje je tiskao bile su one Baltazara Adama Krčelića – De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, i povijest zagrebačke stolne crkve – Historia cathedralis ecclesiae Zagrabiensis. Tiskao je i Artis heraldicae notitia brevis, prvi hrvatski udžbenik iz heraldike, djelo Ivana Voršića, propovijedi Ivana Krstitelja Campadellija, kao i djelo Vida Došena Aždaja sedmoglava.

Janderina tiskara nalazila se pored ovih stuba
koje vode s Opatovine na Dolac

Suprotstavljanje
germanizaciji

U kalendaru za 1771. Jandera je najavio da će od 1. siječnja 1771. „da zadovolji želje mnogih“ izdavati latinske novine po uzoru na bečki Wienerisches Diarium. Tako su nastale prve novine u Hrvatskoj koje su se prodavale za tri krajcara u Janderinoj tiskari na Opatovini. Novine nisu bile duga vijeka zbog nedostatka stručnih ljudi, a time i vijesti. Potkraj 1771. Jandera je među knjigama koje nudi na prodaju spomenuo i uvezano godište svih brojeva novina objavljenih u 1771. Kratko je objasnio i sudbinu novina i izrazio nadu da će jednog dana opet izlaziti: „Zagrebačka bi tiskara zaista novinama, koliko je do nje, srdačno željela stalno služiti javnosti. Poslije jedva protekle pola godine otkazalo je da i dalje piše pero prvog sastavljača, koje se bilo samo ponudilo, a drugi se ljudi odvraćaju od neugoda ovakve vrste, u prvom redu jer čitave godine Tiskari nisu stizale nikakve vijesti iz naših krajeva pa ako Ephemerides Zagrabienses prestanu odsad izlaziti ispod tiskarskog tijeska ovaj će pokušaj s jedne strane ostati hvalevrijedan, ali će s druge neuspjeh biti ispričan.“

Nije poznato tko je bio taj „prvi sastavljač“ (compositor), tj. glavni urednik novina, a prema Josipu Horvatu, radilo se o kanoniku Baltazaru Adamu Krčeliću, koji je u svom ljetopisu Annuae tijekom devetnaest godina, sve do 1767, bilježio događaje u Zagrebu i okolici, ali i svijetu, poput novinara.

Jandera nije htio priznati neuspjeh i tražio je novog urednika, ne gubeći ni potkraj 1771. nadu da će ga naći i da će Ephemerides Zagrabienses izlaziti i 1772, i to uz pretplatu. Jedan od razloga zašto se nije našao novi urednik krije se možda u njegovoj rečenici da je riječ o „neugodnom poslu“. Moguće je da su na zagrebačke novine vlasti gledale prijekim okom. U to vrijeme, od 1767. do 1776, Zagreb nije bio glavni grad Hrvatske, već je to bio Varaždin, gdje je carica i kraljica Marija Terezija smjestila novu političku instituciju, Kraljevsko vijeće u Kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji na čelu s banom, koje je bilo oslonac njezine politike sa svrhom jačanja središnje vlasti Habsburške Monarhije i suzbijanja samostalnosti zemalja u njezinu sastavu. Činjenica da su novine u Zagrebu izlazile na latinskom, a ne na njemačkom, stavlja se često u kontekst suprotstavljanja germanizaciji koju su pratile reforme Marije Terezije, no u to je vrijeme tek manji dio Zagrepčana govorio njemački, a svi obrazovani znali su latinski.

Što se tiče Janderina privatnog života, zna se da je od 1769. bio oženjen Julijanom Softić Maglić, koja je prije bila udana za senatora Adama Sitareka. S njom je dobio kćer Justinu Karolinu, rođenu 1771. Ostavši 1772. udovica po drugi put, Julijana Jandera nastavila je voditi tiskaru uz faktora Josipa Karla Kotschea, Janderina zemljaka. Za njega se poslije i udala te su tiskaru iz Opatovine preselili na Gradec.

Ponešto o Janderi može se doznati iz pisma koje je nedugo prije smrti poslao Kraljevskom vijeću u Varaždinu nudeći otkup svojih knjiga: „Ja nisam dobar ekonom, sve potrošim na svakodnevne potrebe i plaćam redovito kamate... Ja ne idem ni u igračnice ni u krčme, niti imam kakve druge razonode, to mi ne dopušta moje stanje. Danju i noću mislim na svoj zanat i na to kako da Kaptolu vratim dug od 1700 forinti, a isto tako i da platim najam... Da me ne pomaže moja punica raznim stvarima iz vrta, kao i drugim potrepštinama dok mi tiskara miruje, ne bih mogao podnijeti ovakvo stanje.“ Pismo je potpisao kao humillimus servus (najponizniji sluga) Antonius Jandera.

Političke, kulturne i gospodarske prilike nisu 1771. bile naklonjene prvim hrvatskim novinama. Zagreb je tada imao otprilike 2500 stanovnika, ali obrazovanijih i pismenijih ljudi koje bi novine zanimale bilo je tek dvjestotinjak. Većina stanovništva Hrvatske u to je vrijeme bila nepismena i na hrvatskom jeziku, a kamoli na latinskom, a loše su bile i prometne veze pa su i vijesti dolazile sporo i neredovito. Očito su bile točne Janderine tvrdnje iz kalendara za 1772. da za neuspjeh novina Ephemerides Zagrabienses postoje isprike, ali da je njihovo izdavanje ipak bilo „hvalevrijedan pokušaj“ (conatus laudandus). Činjenica da tim novinama i 1771. godinom počinje povijest hrvatskog novinstva i medija to i potvrđuje.