Hrvatski standardni jezik – čuvar hrvatskog identiteta

Svaki standardni jezik, da bi mogao ostvarivati ulogu koja mu je namijenjena, tj. biti zajedničko komunikacijsko sredstvo šire društvene zajednice, koja ima razvijen osjećaj pripadnosti, zajednički identitet, koja može uspješno djelovati na različitim područjima, a koju čini uglavnom veći broj užih društvenih zajednica kojima kao komunikacijska sredstva služe manje ili više različiti organski idiomi, od tih se idioma mora razlikovati ne samo svojim sadržajem nego i svojim obilježjima.

Izgradnjom i pravilnom upotrebom standardnog jezika svaka šira društvena zajednica pokazuje spremnost na to da uz postojeći identitet pripadnika užih društvenih zajednica izgrađuje i prihvaća i identitet šire društvene zajednice koji, i simbolično i stvarno, podrazumijeva prihvaćanje standardnog jezika kao zajedničkoga jezičnog sustava, tj. pokazuje spremnost na prihvaćanje, učenje i primjenu standardnog jezika u komunikacijskim situacijama namijenjenima široj društvenoj zajednici. Učenje standardnog jezika nije samo pravo nego i privilegij koji pripada svima zahvaljujući sustavu osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja.

Pitanje jezika posebno je važno za budućnost najmlađe generacije / Snimio Vjeran Žganec-Rogulja /  PIXSELL

Naravno da se govornici hrvatskoga jezika, bez obzira na razlike među svojim organskim idiomima, u osnovnim komunikacijskim situacijama uglavnom mogu dobro razumjeti, ali kad je riječ o izgradnji i prihvaćanju zajedničkog identiteta šire društvene zajednice, treba biti svjestan da se on izgrađuje upravo u prihvaćanju onog što šira društvena zajednica smatra svojim zajedničkim obilježjima, a što se dijelom razlikuje od onog što svojim zajedničkim obilježjima smatraju pripadnici užih društvenih zajednica. Zbog toga nijednom pripadniku šire društvene zajednice ne pripada pravo da, npr. zbog činjenice da se standardni jezik u većoj mjeri podudara s njegovim materinskim govorom, njime, tj. normom standardnog jezika, ne bi trebao ovladavati.

Jedno od najvažnijih obilježja standardnoga jezika jest njegova normiranost, koja mu omogućuje relativnu stabilnost, pouzdanost, dostupnost putem normativnih priručnika i sustava ponajprije formalnog obrazovanja, tj. njegovo ovladavanje, kao i njegovu kasniju bolju ili lošiju primjenu u jezičnim djelatnostima (slušanju, govorenju, čitanju i pisanju).

Poznavanje i pridržavanje norme pokazatelj je ne samo uspješnosti u sustavu formalnog obrazovanja nego i želje, nastojanja i spremnosti da govoreni i pisani tekstovi onima kojima su namijenjeni budu razumljivi i jasni, da im njihovo razumijevanje bude lako i jednoznačno.

Eksperiment bez strategije

Iako je to ponekad teško prihvatiti, upravo relativno stabilna normativna pravila olakšavaju komunikaciju, zbog čega je relativno stabilna norma standardnog jezika zasigurno u interesu svakog pripadnika šire društvene zajednice. Ona se podudara s težnjom šire društvene zajednice za tim da njezin zajednički komunikacijski sustav bude što trajniji, kako bi omogućio uspješno sporazumijevanje među različitim naraštajima.

Nemoguće je zamisliti jezični sustav koji bi služio kao komunikacijsko sredstvo šire društvene zajednice, a čije bi obilježje bile neprestane i nekontrolirane promjene. Takav bi jezik bilo nemoguće opisati, a zbog nepostojanja opisane, utvrđene i relativno stabilne norme bilo bi ga nemoguće upoznati, njime ovladati i očekivati da će imati trajniju primjenu. Učenje takva jezika za svakog bi govornika, ne samo pripadnika šire društvene zajednice nego i stranca koji bi želio učiti standardni jezik Hrvata, bilo posve besmisleno.

Nije neobično da se s vremena na vrijeme, unatoč činjenici da su standardni jezici uglavnom oblikovani u 19. stoljeću, i među nestručnjacima i među jezičnim stručnjacima javljaju koncepcije standardnog jezika koje podrazumijevaju ne samo nastojanje za znatnijim promjenama u sadržaju standardnoga jezika nego i za promjenama koje bi podrazumijevale ukidanje njegovih važnih obilježja. Pritom nije jasno, jer se u koncepcijama djelomičnog ili potpunog ukidanja standardnojezičnih obilježja o tome ne govori, jesu li u skladu s tim koncepcijama promjene na svim ili samo na nekim normativnim razinama, kao što nije jasno ni zašto zastupnici tih koncepcija pravo na jezične promjene oduzimaju onima koji standardni jezik također žele mijenjati, ali ne ukidajući, nego u mjeri koja je za standardni jezik prihvatljiva dopunjujući, npr. njegovu leksičku, gramatičku, pravogovornu i/ili pravopisnu normu.

Neke su od tih koncepcija nastale bez dovoljnog promišljanja i rezultat su ishitrene, nekritične usporedbe jezične situacije u drugim zemljama s onom u Republici Hrvatskoj, neke su nastale kao rezultat opće pobune protiv bilo kakve norme, a neke kao posljedica pogrešnog očekivanja da bismo izlaskom iz sustava formalnog obrazovanja, bez cjeloživotnog, samostalnog ili organiziranog obrazovanja, trebali u potpunosti ovladati ne samo normom hrvatskoga standardnog jezika nego i njezinom primjenom u govoru i pismu, a što je, poput ovladavanja, npr. vještinama sviranja violine ili igranja nogometa, nemoguće postići. Nažalost, nije rijetkost da je reakcija na nemogućnost potpunog ovladavanja standardnojezičnom normom njezino preziranje, neprihvaćanje i pobuna protiv norme, nastojanje za njezinim pojednostavljivanjem ili ukidanjem, ne uzimajući u obzir interese šire društvene zajednice (svojedobno su se javljale ideje i o ukidanju nekih glasova hrvatskoga jezika zbog toga što je, navodno, njihovim izgovorom nemoguće ovladati ili zbog toga što ih rijetko tko razlikuje u govorenom i pisanom tekstu).

Možda i u najboljoj namjeri, podilazeći onima koji zbog raznih razloga nisu mogli ili nisu željeli ovladavati normom hrvatskoga standardnog jezika, uvjereni kako će nepostojanjem norme svima  biti omogućeno jednostavnije i zasigurno, jer norma ne bi postojala, „pravilnije“ komuniciranje, svoj eksperiment žele provesti bez ikakve strategije, projekcije posljedica koje bi takva dalekosežna promjena mogla imati. Slično zastupnicima brojnih pogubnih ideja i ideologija i njihovim nasljednicima koji bi, nakon što bi se one u stvarnosti pokazale kao izrazito štetne, jednostavno zaključivali da su to bile samo utopističke ideje, dobro zamišljene, ali neostvarive.

Nerazumijevanje koncepta šire društvene zajednice

Neprihvaćanje standardnoga jezika, sa svim njegovim obilježjima, bez obzira na to jesmo li njime više ili manje uspješno ovladali, tj. činimo li u komunikaciji standardnim jezikom više ili manje odstupanja, pokazuje nerazumijevanje koncepta šire društvene zajednice, zajedno s njezinim obilježjima, vrijednostima, kulturom, načinom života i sl. Nije slučajno da je, u današnje vrijeme velikih seoba stanovništva, u mnogim europskim zemljama kao jedan od ključnih problema svojedobno bio istaknut onaj nedovoljna broja podučavatelja europskih standardnih jezika. Naime, posve je jasno da je osiguranje podučavanja useljenika standardnom jeziku zemlje u kojoj se želi nastaniti nužno kako bi mu se omogućilo razumijevanje, prihvaćanje i ravnopravno sudjelovanje u životu društvene zajednice čiji član želi postati. Tek poznavanje standardnoga jezika, ne organskih idioma, omogućuje aktivno sudjelovanje svakog pojedinca, onoga koji široj društvenoj zajednici pripada ili joj želi pripadati, u životu te zajednice. Kakva bi poruka bila prenesena useljenicima ili strancima koji žele živjeti u nekoj široj društvenoj zajednici ili je upoznati kad bi im se mogućnost učenja standardnoga jezika onemogućavala ili kad bi ih se, umjesto standardnom jeziku, podučavalo nekom organskom idiomu.

Poštovanje i pridržavanje norme hrvatskoga standardnog jezika pokazuje svjesno nastojanje da poruka koju želimo priopćiti primatelju koji nije član uže društvene zajednice kojoj pripadamo bude razumljiva i jasna. Komunikacija u skladu s normom hrvatskoga standardnog jezika čini nas ravnopravnim sudionicima komunikacije u široj društvenoj zajednici. Naime, ako bi svaki sudionik komunikacije upotrebljavao idiom koji je njegovu sugovorniku u većoj ili manjoj mjeri nepoznat, među njima ne bi postojala mogućnost sporazumijevanja, izmjene poruka i dr. Slično bi se, npr. dogodilo u komunikaciji između dvaju govornika od kojih bi jedan, npr., bio liječnik, a drugi pravnik. Ako bi oba bili samo stručnjaci svoje struke i ako jezik sugovornikove struke ne bi poznavali, sigurno je da bi jedan uvijek bio u inferiornijem položaju u odnosu na drugog. Njihovo uspješno sporazumijevanje mora podrazumijevati određeni odmak od jezika struke i upotrebu onog dijela jezika koji je za oba sugovornika zajednički. Slično je i kada je riječ o odnosu organskih idioma i standardnoga jezika. Nužno je djelomično odmicanje od komunikacijskog sustava uže društvene zajednice, mjesnog govora, i približavanje komunikacijskom sustavu šire jezične zajednice, standardnom jeziku. 

Izgubljeni u komunikaciji

Dakle, prije bilo kakvih, makar i načelnih, promjena u načelima normiranja standardnoga jezika trebalo bi osvijestiti ne slučajna načela na kojima je standardni jezik oblikovan, njihovu ulogu i svrhu u osiguravanju uspješne komunikacije u široj društvenoj zajednici, kao i, kad bismo i dalje bili uvjereni da bi standardnojezična načela trebalo promijeniti, pokušati odgovoriti na pitanja, npr. je li korisnicima hrvatskoga standardnog jezika uistinu u interesu da budu izgubljeni u komunikaciji sa svojim sunarodnjacima, tj. da umjesto jedinstvenoga standardnog jezika upotrebljavaju mjesne govore te kako bi se to odrazilo na njihovo zajedništvo, uspješnost, kao i činjenicu da bi umjesto jednim, standardnim jezikom, trebali ovladavati većim brojem mjesnih govora. Bismo li mogli uvjeriti sudionike javne komunikacije da im nepostojanje norme olakšava komunikaciju kad je, npr. za studij logopedije, za čije je postojanje nužan preduvjet stabilna norma, već dugo godina daleko najveći interes među hrvatskim srednjoškolcima. Kakve bi posljedice imala jezična nestabilnost na motivaciju za ovladavanje standardnim jezikom, kao i kojim bismo jezikom podučavali strance koji žele naučiti hrvatski jezik i njime se služiti u cijeloj Hrvatskoj? Smijemo li uskraćivati pravo pripadnicima šire društvene zajednice na komunikaciju na standardnom jeziku kojim su u određenoj mjeri ovladali, kao i kada je riječ o standardnom jeziku zastupati individualne, a ne zajedničke interese.

Tek kada odgovorimo na ta, ali i brojna druga pitanja, siguran sam da ćemo i dalje sa sigurnošću moći tvrditi da je upravo standardni jezik, sa svim svojim obilježjima, i dalje idealno komunikacijsko sredstvo, prijeko potrebno svakoj široj društvenoj zajednici.