Festivalski pobjednici i bizarne teme

Za razliku od prošle godine, kad je u posljednji trenutak odlučeno da se Zagrebački filmski festival zbog pandemije koronavirusa u cijelosti održi online, ovogodišnje je 19. izdanje održano u kombiniranoj izvedbi, dijelom u fizičkoj stvarnosti, a dijelom online. Dok se u fizičkom obliku manifestacija održala u kinima Studentski centar i Tuškanac, u Teatru &TD, u Prostoru kreacije Urania te u Centru znanja, inovativnosti i kreacija HUB385, u online obliku održala se na platformama kinoeuropa.hr i croatian.film. Premda je ne samo zbog pandemije posjetitelja u fizičkim prostorima bilo nešto manje nego prošlih godina, s iznimkama večeri otvaranja, projekcije drame Zbornica Sonje Tarokić te večeri proglašenja nagrađenih ostvarenja i zatvaranja festivala, ZFF je i ove godine nastavio s praksom da publici u svakom novom izdanju ponudi sve bogatiji i raznovrsniji program.

 Štoviše, na ovogodišnjem festivalu posjetitelji su mogli pogledati pobjedničke naslove s najuglednijih svjetskih festivala, onih u Cannesu, Veneciji, Berlinu, Karlovim Varima i s festivala Sundance. Organizatorima su okolnosti svakako išle na ruku, jer su zbog pandemije neki autori odgađali festivalske premijere i distribucije svojih filmova, a s druge strane i vremena održavanja nekih festivala, poput onog u Cannesu, pomaknuta su na sredinu ljeta. Istodobno, većina najzvučnijih prikazanih ostvarenja prvi su ili drugi filmovi njihovih autorica i autora, čime je zadovoljen profil ZFF-a kao „festivala prvih ili drugih filmova“.

Nagrađeni filmovi

Zlatna kolica za najbolji dugometražni igrani film dodijeljena su zatvorskoj drami Konačna sloboda njemačkog redatelja Sebastiana Meisea, koja je prethodno ovjenčana nagradom žirija u programu Izvjestan pogled u Cannesu, Europskom filmskom nagradom u kategorijama najboljeg europskog snimatelja i najboljeg skladatelja te Srcem Sarajeva u kategorijama najuspjelijeg filma i najboljeg glumca. Žiri predvođen snimateljem Vanjom Černjulom nagradu je obrazložio riječima da je posrijedi ostvarenje koje filmskim jezikom izražava sposobnost ljudskog duha da nadiđe zatočeništvo, da je riječ o filmu koji postavlja pitanja što je sloboda i možemo li stvoriti vlastitu. Njemački redatelji i ovim se filmom nastavljaju baviti intrigantnim i traumatičnim temama iz vlastite nacionalne prošlosti, kojima se bave već dvadesetak godina, od naslova Zbogom Lenjine i Život drugih preko drama Sophie Scholl i Kompleks Baader–Meinhof, do filmova Anonimna – jedna žena u Berlinu i Barbara.

Plakat festivala

Festival je otvorila kosovska feministička egzistencijalna postratna drama Košnica scenaristice i redateljice Blerte Basholli, film koji je na festivalu Sundance u međunarodnom igranom programu ovjenčan velikom nagradom žirija, nagradom za režiju i nagradom publike. Na istinitim događajima utemeljena priča filma prati još razmjerno mladu ratnu udovicu Fahrije, koja šest godina nakon rata živi s ocem i dvoje djece te uz uporna traganja za suprugovim ostacima sebe i obitelj hrani uzgojem pčela i proizvodnjom meda. No kad pčele počnu davati sve manje meda, Fahrije se počne okretati drugom poslu, pečenju i prodaji ajvara, a da bi putovala do grada u kojem će prodavati ajvar ona položi i vozački ispit. Time, međutim, ubrzo isprovocira reakcije patrijarhalne sredine, koja ne podnosi emancipaciju žena, njihovu samostalnost ni poduzetni duh.

Ipak, Fahrije je uporna i nezaustavljiva, unatoč reakcijama na koje nailazi i u vlastitoj obitelji. Njezinu ocu smeta što ona nije tradicionalna žena i udovica te što se ne ponaša smjerno i krotko, a nakon što umalo postane i žrtvom silovanja vlasnika trgovine koji se inače čini simpatičan i blag, prozorska okna im počne razbijati kamenje iz susjedstva, a ona sama bude napadnuta i dok vozi automobil. Košnica je neosporno formulaičan i predvidljiv film o unatoč svemu zanimljivoj protagonistici, koja se uspijeva ostvariti bez obzira na sve prepreke. No, slično filmu Snijeg Aide Begić, u kojem se slična priča o životu bošnjačkih ratnih udovica odvija u selu nedaleko Zvornika, dok one oplakuju supruge i očeve stradale od vojske bosanskih Srba, tu ipak ima nečeg, određene oporosti, autentičnosti i intrigantnosti, što u spoju s nezaobilaznom egzotikom, koja je osobito djelovala na žiri Sundancea, naposljetku rezultira i nagradama.

Bizarna novorođenčad

U Glavnom programu prikazana je i drama s elementima fantastike i horora Janje, koja je u Cannesu ovjenčana nagradom za originalnost u programu Izvjestan pogled, a okitila se i Europskom filmskom nagradom za specijalne efekte. Film islandskog redatelja Valdimara Jóhanssona još je jedan zanimljiv predstavnik islandske kinematografije, koju već više godina upoznajemo isključivo zahvaljujući ZFF-u (O konjima i ljudima, Ovnovi, Vrapci, Mlijeko). Već se i iz navedenih naslova vidi da su životinje prilično česte u islandskim filmovima, barem onima koji dopiru do nas, ne samo u njihovim naslovima nego i kao važni dramski i crnohumorni agensi, a od aktualnog filma Janje može se reći da su i bitni likovi. Makar tu imenicu za konkretan filmski lik, upravo janje iz naslova, valja uzeti s određenom rezervom, jer opet je riječ o dominantno dramskom agensu koji se postupno profilira i kao lik. Priča filma uistinu je originalna, i to je u Cannesu ispravno prepoznato, a prati bračni par Maríju (Noomi Rapace) i Ingvara, koji žive na izoliranoj farmi sa stadom ovaca i još se, kako ćemo poslije doznati, teško nose s traumom prerane smrti kćerkice Ade.

Film se isprva doima kao standardna psihološka obiteljska drama obojena daškom egzotike, naturalizma i sirovosti, a tako će u određenoj mjeri i ostati. No onda jednog dana María u staji pronađe zagonetnu prinovu u stadu, janje iz naslova. Njegovo se kompletno obličje od gledatelja uporno skriva, makar je jasno da s obzirom da ga je okotila ovca može biti riječ samo o janjetu. Kad napokon bude prikazano čitavo tijelo janjeta, a nakon što María ustrijeli njegovu majku ovcu koja je pokušavala biti što bliže mladunčetu, otkriva se da je riječ o himeri, o stvorenju koje je pola janje, a pola čovjek. No Maríju i Ingvara to ne sprečava da se o mladunčetu brinu kao da je njihovo dijete, kao da je preminula kći Ada, zbog čega janjetu i dadu to ime. Janje je vrlo dobar film odlično kreirana ozračja egzistencijalne tjeskobe i sugerirane tragike, kao i efektnog prikaza seoskog života na Islandu.