Uz 19. Zagrebački filmski festival, 14–21. studenogA
Za razliku od prošle godine, kad je u posljednji trenutak odlučeno da se Zagrebački filmski festival zbog pandemije koronavirusa u cijelosti održi online, ovogodišnje je 19. izdanje održano u kombiniranoj izvedbi, dijelom u fizičkoj stvarnosti, a dijelom online. Dok se u fizičkom obliku manifestacija održala u kinima Studentski centar i Tuškanac, u Teatru &TD, u Prostoru kreacije Urania te u Centru znanja, inovativnosti i kreacija HUB385, u online obliku održala se na platformama kinoeuropa.hr i croatian.film. Premda je ne samo zbog pandemije posjetitelja u fizičkim prostorima bilo nešto manje nego prošlih godina, s iznimkama večeri otvaranja, projekcije drame Zbornica Sonje Tarokić te večeri proglašenja nagrađenih ostvarenja i zatvaranja festivala, ZFF je i ove godine nastavio s praksom da publici u svakom novom izdanju ponudi sve bogatiji i raznovrsniji program.
Štoviše, na ovogodišnjem festivalu posjetitelji su mogli pogledati pobjedničke naslove s najuglednijih svjetskih festivala, onih u Cannesu, Veneciji, Berlinu, Karlovim Varima i s festivala Sundance. Organizatorima su okolnosti svakako išle na ruku, jer su zbog pandemije neki autori odgađali festivalske premijere i distribucije svojih filmova, a s druge strane i vremena održavanja nekih festivala, poput onog u Cannesu, pomaknuta su na sredinu ljeta. Istodobno, većina najzvučnijih prikazanih ostvarenja prvi su ili drugi filmovi njihovih autorica i autora, čime je zadovoljen profil ZFF-a kao „festivala prvih ili drugih filmova“.
Zlatna kolica za najbolji dugometražni igrani film dodijeljena su zatvorskoj drami Konačna sloboda njemačkog redatelja Sebastiana Meisea, koja je prethodno ovjenčana nagradom žirija u programu Izvjestan pogled u Cannesu, Europskom filmskom nagradom u kategorijama najboljeg europskog snimatelja i najboljeg skladatelja te Srcem Sarajeva u kategorijama najuspjelijeg filma i najboljeg glumca. Žiri predvođen snimateljem Vanjom Černjulom nagradu je obrazložio riječima da je posrijedi ostvarenje koje filmskim jezikom izražava sposobnost ljudskog duha da nadiđe zatočeništvo, da je riječ o filmu koji postavlja pitanja što je sloboda i možemo li stvoriti vlastitu. Njemački redatelji i ovim se filmom nastavljaju baviti intrigantnim i traumatičnim temama iz vlastite nacionalne prošlosti, kojima se bave već dvadesetak godina, od naslova Zbogom Lenjine i Život drugih preko drama Sophie Scholl i Kompleks Baader–Meinhof, do filmova Anonimna – jedna žena u Berlinu i Barbara.
Plakat festivala
Festival je otvorila kosovska feministička egzistencijalna postratna drama Košnica scenaristice i redateljice Blerte Basholli, film koji je na festivalu Sundance u međunarodnom igranom programu ovjenčan velikom nagradom žirija, nagradom za režiju i nagradom publike. Na istinitim događajima utemeljena priča filma prati još razmjerno mladu ratnu udovicu Fahrije, koja šest godina nakon rata živi s ocem i dvoje djece te uz uporna traganja za suprugovim ostacima sebe i obitelj hrani uzgojem pčela i proizvodnjom meda. No kad pčele počnu davati sve manje meda, Fahrije se počne okretati drugom poslu, pečenju i prodaji ajvara, a da bi putovala do grada u kojem će prodavati ajvar ona položi i vozački ispit. Time, međutim, ubrzo isprovocira reakcije patrijarhalne sredine, koja ne podnosi emancipaciju žena, njihovu samostalnost ni poduzetni duh.
Ipak, Fahrije je uporna i nezaustavljiva, unatoč reakcijama na koje nailazi i u vlastitoj obitelji. Njezinu ocu smeta što ona nije tradicionalna žena i udovica te što se ne ponaša smjerno i krotko, a nakon što umalo postane i žrtvom silovanja vlasnika trgovine koji se inače čini simpatičan i blag, prozorska okna im počne razbijati kamenje iz susjedstva, a ona sama bude napadnuta i dok vozi automobil. Košnica je neosporno formulaičan i predvidljiv film o unatoč svemu zanimljivoj protagonistici, koja se uspijeva ostvariti bez obzira na sve prepreke. No, slično filmu Snijeg Aide Begić, u kojem se slična priča o životu bošnjačkih ratnih udovica odvija u selu nedaleko Zvornika, dok one oplakuju supruge i očeve stradale od vojske bosanskih Srba, tu ipak ima nečeg, određene oporosti, autentičnosti i intrigantnosti, što u spoju s nezaobilaznom egzotikom, koja je osobito djelovala na žiri Sundancea, naposljetku rezultira i nagradama.
U Glavnom programu prikazana je i drama s elementima fantastike i horora Janje, koja je u Cannesu ovjenčana nagradom za originalnost u programu Izvjestan pogled, a okitila se i Europskom filmskom nagradom za specijalne efekte. Film islandskog redatelja Valdimara Jóhanssona još je jedan zanimljiv predstavnik islandske kinematografije, koju već više godina upoznajemo isključivo zahvaljujući ZFF-u (O konjima i ljudima, Ovnovi, Vrapci, Mlijeko). Već se i iz navedenih naslova vidi da su životinje prilično česte u islandskim filmovima, barem onima koji dopiru do nas, ne samo u njihovim naslovima nego i kao važni dramski i crnohumorni agensi, a od aktualnog filma Janje može se reći da su i bitni likovi. Makar tu imenicu za konkretan filmski lik, upravo janje iz naslova, valja uzeti s određenom rezervom, jer opet je riječ o dominantno dramskom agensu koji se postupno profilira i kao lik. Priča filma uistinu je originalna, i to je u Cannesu ispravno prepoznato, a prati bračni par Maríju (Noomi Rapace) i Ingvara, koji žive na izoliranoj farmi sa stadom ovaca i još se, kako ćemo poslije doznati, teško nose s traumom prerane smrti kćerkice Ade.
Film se isprva doima kao standardna psihološka obiteljska drama obojena daškom egzotike, naturalizma i sirovosti, a tako će u određenoj mjeri i ostati. No onda jednog dana María u staji pronađe zagonetnu prinovu u stadu, janje iz naslova. Njegovo se kompletno obličje od gledatelja uporno skriva, makar je jasno da s obzirom da ga je okotila ovca može biti riječ samo o janjetu. Kad napokon bude prikazano čitavo tijelo janjeta, a nakon što María ustrijeli njegovu majku ovcu koja je pokušavala biti što bliže mladunčetu, otkriva se da je riječ o himeri, o stvorenju koje je pola janje, a pola čovjek. No Maríju i Ingvara to ne sprečava da se o mladunčetu brinu kao da je njihovo dijete, kao da je preminula kći Ada, zbog čega janjetu i dadu to ime. Janje je vrlo dobar film odlično kreirana ozračja egzistencijalne tjeskobe i sugerirane tragike, kao i efektnog prikaza seoskog života na Islandu.
724 - 2. prosinca 2021. | Arhiva
Klikni za povratak