Etika zasnovana na vrlinama

Jeste li čuli za etiku zasnovanu na vrlinama? Nisam ni ja do nedavno. Etika može biti zasnovana na pravilima, a onda je dosta uska. Primjerice kad je pravilo ne ukradi, vrlo je jednostavno napisati zakon. Onaj naime komu se dokaže da je nešto ukrao treba biti kažnjen. Ipak, postoji i šira primjena pravila ne ukradi, a to je ne biti vezan na materijalno. Naravno, ako niste vezani na materijalno, nećete ni krasti, ali i ako ne kradete, i dalje možete biti vezani na materijalna dobra. Teško vam je odvojiti se od nečega, uložit ćete golemu energiju ne biste li stekli još jedan auto, brod, kuću. U osnovi nema ničega lošeg u tome ako radom steknemo takve stvari, ali kad gledamo šire, drugi auto dodatno onečišćuje atmosferu, za njegovu proizvodnju utrošeno je mnogo energije i ispušteno CO₂ više nego što je potrebno.

Isto vrijedi i za odjeću koja nam nije nužno potrebna. Ako nemamo vrlinu nevezanja na materijalno, nećemo biti kažnjeni, ali bismo se mogli osjećati loše kad shvatimo da zbog toga možda netko drugi pati. Etika zasnovana na vrlinama ne poriče valjanost zakona, ali ustrajava u tvrdnji da zakoni ne mogu biti temelj etike kao što se kaže u knjizi Alexandrea Havarda Istinsko vodstvo. Zakon djeluje izvanjski. Nakon što nam je zakon pomogao shvatiti što je dobro a što zlo i nakon što nam je pomogao u stvaranju navike da činimo dobro, sama vrlina postaje pravilo.

Drugi je primjer ne ubij. Čovjek može biti čist pred zakonom što se tog pravila tiče, a opet šire gledano ne biti za život. Ovdje se ne misli samo na prekid trudnoće nego još šire. Vrlina biti za život znači radovati se svakoj prilici u kojoj živimo punim plućima. To uključuje preuzimanje odgovornosti, a ne provlačenje kroz život ne bismo li uz minimum energije životarili.

Postotak procijepljenosti u izravnoj je vezi sa smanjivanjem broja umrlih i broja ljudi u bolnicama

Primijenimo li etiku zasnovanu na pravilima na znanost i, recimo, procjene nekih znanstvenika, lako možemo upasti u zamku jasnih pravila. Ta je pravila jednostavno napisati (broj radova, broj citata, broj projekata), ali se lako može dogoditi da strogom primjenom tih pravila ne budu istaknuti ljudi koji žive znanost i mijenjaju društvo znanjem. Tako bi se moglo dogoditi da se za profesora na nekom hrvatskom sveučilištu ne primi nobelovac jer ne zadovoljava uvjete Rektorskog zbora. Zbog toga ćete teško naći pravila za primanje u zvanje redovitog profesora na nekom vrhunskom sveučilištu u inozemstvu jer ona mogu biti uskogrudna, a povjerenstvo gleda šire i traži vrline. Naravno, nemoguće bi bilo organizirati život u zajednici bez primjene pravila, ali uvijek je dobro znati što je bolje od toga.

Ovih dana uvedene su kovid-potvrde kao propusnice za ulaz u sve javne institucije u Hrvatskoj. Ljudima je tako ostavljen izbor cijepljenja ili česta testiranja za rad u javnim službama, što uključuje i škole i fakultete. Razumljivo je da se postavljaju razna pitanja u vezi s tim pravilom jer ono ograničava slobodan ulaz u ustanove. Pogledamo li šire, to pravilo povećava broj cijepljenih, a postotak procijepljenosti pučanstva u izravnoj je vezi sa smanjivanjem broja umrlih i broja ljudi u bolnicama, kao što je vidljivo na grafu.

Sviđa mi se izjava biskupa Uzinića o cijepljenju, koja se naslanja na stajališta pape Franje: „U situaciji koju svi skupa proživljavamo i uza sve nepoznanice koje nas s pravom muče, pitanje cijepljenja nadilazi pitanje naše osobne slobode i postaje poziv na ljubav koju dugujemo i sebi i svojim bližnjima.“

U ovom konkretnom trenutku povijesti potrebno nam je više poniznosti i ljubavi, a manje isticanja sebe i svojih prava bez odgovornosti za opće dobro.

Zanimljivo mi je to i zbog toga što je misija Fakulteta na kojemu radim mijenjanje društva znanjem, a ovdje se govori o misiji mijenjanja društva ljubavlju. Jedno ne dokida drugo, a opet kao da imamo dvije osi na kojima su znanost i ljubav. Te dvije komponente daju dvodimenzionalnu sliku svijeta, u kojoj znanost i ljubav upotpunjuju jedna drugu.

Etika zasnovana na pravilima stvara uskogrudne i nemaštovite ljude koje ne zanima dublji smisao stvari. Primjer iz svakodnevnog života to dobro ilustrira. U jednom gradu bio je bazen koji je u svojim aktivnostima imao program plivanja i dizanja utega. Jednog stanovnika toga grada nije zanimalo dizanje utega, ali je svejedno upisao program jer je cijena bila povoljna. Nakon nekoliko tjedana rečeno mu je da bi trebao dizati utege. Žena na blagajni objasnila je da je dizanje utega uključeno u cijenu i da bez toga ne može. Upitao je zašto to zanima upravu bazena kad je platio upisninu. Blagajnica je odgovorila da nema pravo plivati ako neko vrijeme nije dizao utege jer je takvo pravilo.

Ima još jedna distinkcija između dvije vrste žudnje za znanjem koja mi se čini dosta zanimljiva u ovom kontekstu uže i šire slike. Latinske riječi studiositas i curiositas označuju umjerenu, odnosno neumjerenu žudnju za znanjem. Studiositas je žudnja za znanjem koja nam omogućuje percepciju stvarnosti i razumijevanje prirode stvari. Curiositas je žudnja za znanjem zbog pukog zadovoljstva koje nam ono pruža. Ruska je pjesnikinja Marina Cvetajeva intelektualce koji se zanose znatiželjom nazvala „ljudima kojima je mozak sredstvo za nasladu“. Od učenja napamet i poznavanja kojekakvih informacija nema mnogo koristi. Dakako, informacije su nam potrebne, ali potrebno je i znati što ćemo s njima nakon što ih dobijemo. Potrebno je vrijeme za razmišljanje da bismo postali stručnjaci u odvajanju istinitoga i lijepoga od lažnog i besmislenog. To je studiositas za razliku od curiositas.

Iz svih ovih primjera vidimo da šira slika daje bogatstvo i oplemenjuje pa neka nam onda etika zasnovana na vrlinama bude vodilja kroz život.