„Duša naša zagorski je kraj...“ – svaki je Hrvat u njemu na svome

„Od Zeline do Stubice, od Krapine do Bistrice,... od Zaboka do Tugonice, celi taj zeleni raj“, lakonski je u svojoj pjesmi Zorja je zorja, beli je dan zaokružio Zagorje legendarni kantautor Čedo Antolić. Umni Gjuro Szabo ustvrdio je pak kako „nije lako odsjeći što je Zagorje, gdje počinje i gdje svršava“, da bi ga ipak „odsjekao“ „krajevima oko Klanjca, Pregrade, Krapine i Zlatara“. No bio je svjestan da je to prilično minimalističan pogled, pa se Zagorje ipak sredinom Medvednice može spustiti do Zaprešića, dići prema Klanjcu i dalje uzduž hrvatsko-slovenske granice, onda dolje k Bednji do Brezničkoga Huma i pod jugoistočno podnožje Medvednice... Istina je, ima u tim granicama formalno dio Prigorja, malo možda i Varaždinštine, ali, kulturološki, sve to uzgorje po dvadesetak kilometara lijevo i desno u trapezoidu sjeverozapadno od Zagreba pada u Zagorje, koje po tradiciji nazivamo i Hrvatskim.

Puntari za pravicu

No kako ga god ograničili, zeleni raj ostaje mu metaforom. Teško da je krapinski Homo neanderthalensis bio svjestan da živi u takvu kraju, ali su Hrvati, unatoč sklonosti podcjenjivanju svojega, ipak shvatili što imaju, uspijevajući Zagorje učiniti i očuvati hrvatskim u najpotpunijem smislu riječi, pače bi se na nj ponajviše mogao primijeniti Matošev atribut najhrvatskiji. Em je gotovo sto posto naseljeno Hrvatima, em je uvijek bilo u nekoj varijanti hrvatske uprave, za razliku od drugih dijelova koji kraće ili dulje bijahu pod nečijom okupacijom ili izvanbanskom upravom.

Turci su tuda projahivali kao ljute haračlije, ali nikad nisu zametali veće bitke jer bi zacijelo među zagorskim bregima, rekama i potokima obrali bostan. Iako su i u Zagorju podizane obrambene kule i bedemi, Zagorci nisu bili tipični graničari – njihov je duh oblikovan puntarski, s jakim osjećajem za pravicu. Kad god je ona bila ugrožena, dizali bi se, pa je buna koju su 1573. poveli Gubec i Gregorić prosječnom Hrvatu, uz Gvozd, Krbavu i Siget, najpoznatiji stariji nacionalni povijesni događaj, književno više puta orisan, pa i u prvoj i ponajboljoj našoj rock-operi Gubec-beg. Još ljubomorniji na svoje pravice bili su zagorski stališi i redovi, tužakajući jedni druge i krveći se stoga međusobno, a redovito prosvjedujući kod Njegova Veličanstva kad god im je što ugrožavalo konjunkturu dobra života, zahvaljujući kojem se i poneki seljak mogao uzdignuti u svećenički ili koji drugi red.

Hrvatsko zagorje – pogled s Velikog Tabora / izvor Wikipedija

I dok „jezer let... traje v srcu Horvatske“, što govori i o postojanosti njegova domoljublja, licentia poetica prišit će Zagorcu kojekakve atribute. Prvo je Šenoa zagorske plemiće preko Tahija i staroga Gregorijanca doveo na loš glas, potom ih je Gjalski prikazao borniranim ladanjskim nazdravičarima, da bi Kovačić od Zagorca učinio jalnuškog pravdaša, a Leskovar dekadentnog inteligenta koji ne zna što će sa sobom pa se ubije ili poludi. Krleža će pak od zagorskog domobrana u Velikom ratu učiniti plašljiva grintavca, „zakucavši“ Zagorca u paradigmu kalimerskog rebeluša Petrice Kerempuha, kojega će kao potepuha oživiti Drago Bahun, da bi naposljetku Nazor Zagorca personificirao u Dedeka Kajbumščaka.

Ne sudimo hrvatskim piscima, ali, hoćeš-nećeš, evo ti „legende“ o Zagorcu kao „kumeku“, na što su se nakon rata navezali filmovi u kojima ih se tretira kao domobrane koji se skidaju do gaća čim partizani malo podviknu, iako su se, nasuprot toj slici, Zagorci u svim ratovima i raznim vojskama hrabro tukli za ideje u koje su vjerovali, dapače je upravo ta domobranska tradicija itekako osvjetlala obraz hrvatskoga vojništva i u Domovinskom ratu. No takva „domobranska“ slika išla je na rovaš velikosrpskim planerima, kojima je Hrvatska vazda bila samo ono što se vidi sa Sljemena (i danas ima istoričara koji govore o granici na crti Peroj – Srpske Moravice – Žumberak), pa je, u skladu s vukovskom nacionalnojezičnom koncepcijom, Krapinski festival bio jedini na kojemu se smio čuti atribut h(o)rvatski. No svako zlo za neko dobro; zahvaljujući tome od slavonske Privlake do konavoske Prevlake, a i šire, pjevalo se „mi smo tu navek“ i znalo „kaj vu duši vsakom sinu ista misel spi – vekivečno da bu živel narod horvatski“!

Za telo i dušu

Književno stvarniju sliku zagorskoga života dala je romanom S naših njiva Sida Košutić – hrabra, pametna i senzitivna Radobojka – koja je, iskusivši seljačko djetinjstvo i mladost, bez uljepšavanja teškoga života, ispisala himan plemenitoj zagorskoj duši. A ona je u teškoćama života za utjehu imala cerkvicu – za telo pak klet. Daleko od stereotipa padanja pod stol od direktora, klet je u Zagorju imala i ima istu kulturnu ulogu kao konoba za dalmatinskog težaka i ribara: biti utočištem u kojemu čovjek posle trudnog dela na gruntu, u goricama ili trnacu nađe počinak i okrjepu uz plemenitu kaplicu i pajdaše, i u koju je kao prijatel ravnopravno dobrodošao svaki namjernik dobre volje.

No nije u Zagorju plemenita samo kaplica nego uopće sve diši plemenštinom, od plemenitih voda po toplicah, kojima se, zacijelo još od antike, liječilo od križobolje i reumatskih boleština, do barokne koncentracije dvoraca i kurija, od kojih (unatoč zubu vremena te, uglavnom, socijalističkom zanemarivanju i devastaciji) stoje i neke još na tlaki podignute.

Slava i tragedija nacije

U tim sijelima gospodarskog i kulturnoga života začinjat će se u prvoj polovici 19. stoljeća ideja Hrvatskoga preporoda. Isusovac Dinko Mravak (pseudonima Dominko Cvietin) u knjizi Traženje Hrvatske kroz ilirsku priču (MH, 1942) dokazuje da su na povijesnoj sinusoidi hrvatstva ilirstvo i slovinstvo „samo naličje duboko ukorijenjene hrvatske svijesti“, koja je u Zagorju slobodnije nego drugdje izražavala socijalne, kulturne i političke tvorbene osobine nacionalnog bića. Odgojena u ozračju katoličkog univerzalizma, ilirska misao rađala se iskreno i autentično u takvoj, najhrvatskijoj sredini, gdje bi svaki stranac za generaciju-dvije postao gorljivim Hrvatom.

Tu će se, uz ostalo, začeti misao o „hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku“; tu će, prema predaji, negdje pod Zelenjakom, gdje joj je podignut spomenik, nastati Mihanovićeva Horvatska domovina, koja kao zvijezda Danica, a u istoimenoj je publikaciji objavljena, osvjetljuje hrvatski narodni put. No tu će Zagorac Štoos u svom Kipu Domovine izreći opomenu „vre i svoj jezik zabit Horvati hote, ter drugi narod postati“; tu će Oko Lobora i Srijemac Matoš podignuti kažiprst: „Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski!” A tu smo onda već i na polju politike, koja je u Zagorju zgusnuta u ličnostima Josipa Broza i Franje Tuđmana.

Antipode u odnosu prema hrvatskoj državnoj neovisnosti, obojicu je iznjedrio isti socijalni zagorski sensus pravice, neko ih vrijeme vodeći istim putem, dok Tuđman, u prvoj mladosti zadojen radićevštinom, nije glasno rekao da hrvatsko pitanje nije samo socijalno nego, dapače, primarno nacionalno i da ga ni u kakvoj Jugoslaviji nije moguće riješiti na zadovoljavajući način. I Tito je doduše to znao, pa, navodno, nije dopustio „pakovati“ Tuđmanu, ali njega su vodile druge ambicije, čije su posljedice najvidljivije upravo u Zagorju, posutom stratištima i grobištima desetaka tisuća žrtava Križnoga puta.

Milozvučna kajkavština

Iako Zagorci i općenito hrvatski kajkavci nisu neki svoj idiom progurali na razinu općenacionalne jezične baštine tako uspješno kao čakavci, prije svega splitski, kajkavština je bliska svakom Hrvatu pa su je pjesmom prodičili i čakavci poput Vice Vukova. Deminutivan i elegičan, „dobri i dragi naš kaj“ postao je sinonimom milozvučne hrvaštine, tople poput „suza za zagorske brege“ i voda na kojima Zagorje leži, sladak i koloritan poput licitarskih rukotvorina. Taj kaj jest i popevka, koju će Dubrovčanin Vlaho Paljetak učiniti himnički uzvišenom; taj kaj je i romarska molitva i pjesma u Mariji Bistrici, koja će postati nacionalnim prošteništem, ali će sačuvati odlike zagorske duše što ju je poetski ponajbolje znao izraziti pl. Domjanić, ostavši autentičnim utočištem vjere, životne nade i ljubavi zagorskoga čovjeka za svoj hrvatski rod i grudu.

Za plemstvenost!

U Zagorju naizgled ništa nije monumentalno pa ni Krapina, njezin glavni grad i kulturno-političko središte, ali je cijelo Zagorje monument najviših dosega hrvatske kulture. Svu tu zagorsku hrvatsku priču Matica hrvatska u Zagorju, koje rad seže u 19. stoljeće, ima po svom „opisu posla“ čuvati i vrednovati u Središnjici i ograncima – od kojih ugasle treba obnoviti – ponajprije duh hrvatske plemenštine ili, možda je točnije reći, plemstvenosti, koju namjernik i danas, unatoč kojekakvim promjenama, susreće na svakom koraku u pitomu zelenilu, načičkanom kletima i kapelama, hižama i dvorcima kao čuvarima drevnih i novih zagorskih krovova; susreće je u starim međama pomnjivo izrezbarenim njivama, šumama i goricama, ispresijecanih jarkima i vijugavim postrmim putovima, što se na visovima ili udolinama križaju pri krajputašima, pred kojima se i danas zagorski čovjek prekriži i skine škrlak.

Kao zagorski harfaš među bregima sve tu tiho i sjetno fićuka popevku o sljubljenosti Božjega i ljudskog svijeta, pa toj gotovo nestvarnoj idili neharni sinovi i kćeri ne smijemo biti! Naši su stari znali što Zagorje znači za hrvatsku cjelinu, kao što je to znao i pjesnik Jeronim Korner, Bokelj, autor stihova upisanih ispod lika Majke Božje Bistričke: „Dušo duše Hrvatske / Isusova mati / Sunce naših stradanja / ne prestani sjati“. Pa kad Matoš napiše „duša naša zagorski je kraj“, onda se u tom stihu sažima sve što Zagorje Hrvatima jest i zašto u njemu svaki Hrvat jest i može biti kod kuće.