Domjanić kao predsjednik Matice

U 58. godini iznenada je u Zagrebu 7. lipnja 1933. prekinut životni tijek Dragutina Milivoja Domjanića, pravnika i jednog od izvrsnih pjesnika kajkavske lirike iz vremena hrvatske moderne, kojega i Miroslav Šicel ubraja među „majstore stiha“.

Dragutin Domjanić rođen je 12. rujna 1875. (iste godine kao i Vladimir Vidrić). Studij prava završio je 1898, gdje je i doktorirao 1899. Ubrzo je stupio u zemaljsku (državnu) službu isprva kao sudski pristav kod Sudbenog stola u Zagrebu. Do posljednjeg trenutka obnašao je dužnost predsjednika zagrebačke sekcije međunarodnog PEN-kluba. Bio je i predsjednik Matice hrvatske (1921–1927) te član upravnog odbora Društva hrvatskih književnika i prvi redovni član umjetničkoga razreda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU, od 1919).

Portret Dragutina Domjanića u predsjedničkoj sobi Palače Matice hrvatske / Sliku Trude Braun-Šaban snimio Mirko Cvjetko

U zapisnicima DHK-a zabilježeno je da je 22. ožujka 1907, na glavnoj skupštini, kao treći član upravnog odbora, izabran Dragutin Domjanić, a za novog predsjednika Natko Nodilo (1834–1912). Tu je odborničku čast Domjanić u DHK-u obnašao sve do 15. prosinca 1917, kada je podnio pismenu ostavku na članstvo u upravnom odboru.

Predsjednik Matice hrvatske

Dragutin Domjanić već je 3. travnja 1910. bio izabran u upravni odbor Matice hrvatske, uz Ksavera Šandora Gjalskog, Josipa Pasarića i Milivoja Dežmana.

U pismu prijatelju Vladimiru Šifferu 20. travnja 1921. Domjanić je spomenuo: „Kandidirat će me za predsjednika Matice Hrvatske. Odbio sam, ali sam konačno ipak prihvatio. Mole me, jer sam neutralna ličnost. Inače će opet političke stranke zapodjeti borbu i možda je i pojugoslaviti. Dakle, kao Notnagel pristat ću i primiti ću se toga položaja.“

I prije nego što je izabran za predsjednika Matice hrvatske bio je potpredsjednik njezina Književnog odbora (1919), a na godišnjoj izbornoj skupštini 24. travnja 1921. izabran za predsjednika MH te je tu funkciju obnašao do 1927.

Dragutin Domjanić bio je svjedok kada se, nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije (1918), mnogo očekivalo od novoformiranog Kraljevstva SHS i prosinačkih žrtava 5. prosinaca 1918. u Zagrebu. Iako je tada u Hrvatskoj došlo do zanosa (euforije) zbog zajedničke države, i kod uglednih književnika i jezikoslovaca, zanimljivo je sjetiti se njegovih riječi koje je otvarajući godišnju skupštinu MH 11. lipnja 1922, izrekao u vezi s ulogom Hrvata nakon ustrojene Kraljevine SHS (28. lipnja 1921).

Jakša Ravlić (1842–1962) zapisuje: (…) „Književnici su naši već davno proveli kulturno jedinstvo. Njih nisu smetale državne ni plemenske granice. Ali naš narod, koji je stoljećima bio podijeljen, nema još potpuni osjećaj jedinstva, nije dosta ratom ili naredbom brisati granice, one ostaju dok srcem i dušom ne osjetimo da smo jedno. To je jedna od uzvišenih zadaća naše književnosti. Razumije se, treba da jedan drugoga ne povređuje, da štuje njegove svetinje – a svojim se diči (...). Ta svetinja je narodno ime. Nikoga ne smije smetati tuđe ime.“ No Domjanić nije se nadao da će brutalna centralizacija u Beogradu donijeti mnogo štete Hrvatskoj, posebice u zakonodavstvu u kojemu je nametano srbijansko nazivlje (pravno), a potiskivalo hrvatsko.

Ravlić piše: „Govoreći da je ove godine 80-godišnjica postanka i života Matice ilirske, kasnije hrvatske, Domjanić pita zašto se baš u početku nazvala ilirskom i odgovara: ‘Jer su Hrvati bili uvijek za narodno jedinstvo i idealiste. Svi su gotovo pokreti za narodno jedinstvo među nama nastajali.’ Domjanić govori i o tome kako su se ‘smjerovi mijenjali, stari su uvijek odlazili, mladi opet starili, ali su dobra djela ostajala i zvao se književni smjer makar kojim imenom. Bilo je kulturnih borba. Ima ovdje i nas koji smo se kao pristaše raznih smjerova pobijali, ali sad smo eto zajedno svi, i hoćemo da radimo složno za procvat Matice.’“

Na godišnjoj skupštini 6. srpnja 1924. za predsjednika MH ponovo je izabran Dragutin Domjanić. Na jednoj od sljedećih skupština, 29. lipnja 1926, predsjednik Domjanić karakterizirao je opće ekonomsko stanje Matice, a s njim i gledanje na kulturu. Jakša Ravlić piše, citirajući Domjanića: „Prilike se nisu ni u ovoj godini ni u kojem pogledu mnogo promijenile – reče Domjanić i nastavlja: Život uopće nije lakši. Kultura se u nas još uvijek smatra luksusom. Dinar se digao, ali se smanjila plećevna sposobnost naroda koji, malakšući pod sve težim teretima, slušajući od svih stranaka zvučne riječi o demokraciji i jednakosti, gospodarski propada.“

Napeti odnosi u Matici

Valja spomenuti da je Matičin predsjednik s nekim članovima uže uprave imao nesporazuma. „Treba prije svega kazati, da je u odboru bilo nesuglasica između g. Bazale i g. Domjanića, a katkad i između g. Domjanića i g. Jelašića (bio je tajnik Matice hrvatske od 1922–1939). No svi ti nesporazumci ostali su u obiteljskom krugu, bez ikakvih posljedica.“ Kada se pak odlučivalo hoće li se Domjanića 1927. treći put birati za predsjednika ili ne, bilo je glasova koji ga nisu podupirali.

Budući da se odnos nekih članova odbora MH prema predsjedniku Domjaniću pokvario, na godišnjoj skupštini 29. lipnja 1927. „za novog predsjednika je izabran Albert Bazala (1877. – 1947.); za potpredsjednika Književna umjetničkog odbora Filip Lukas, a za potpredsjednika Gospodarskog odbora Rudolf  Erber; bivši predsjednik dr Dragutin Domjanić izabran je za počasnog člana“ (Ravlić).

U članku Zašto nije g. Domjanić bio ponovno biran za predsjednika Matice hrvatske u godini 1927. Filip Lukas (1871–1958) odgovara na pitanje formulirano u naslovu u Matičinu Prilogu Hrvatske revije 1933. Lukas navodi: „Prije svega treba da pripomenem, da je na sjednicama Matičina odbora dolazilo nerijetko do sukoba između g. Domjanića i Bazale, a kadkada između Domjanića i Jelašića, no svi ti nesporazumci ostali su u obiteljskom krugu bez ikakvih posljedica. Ja sam s obzirom na to kazao, da iako je u odboru bilo manjih nesporazumaka, te iako je g. Domjanić često odugovlačenjem rješavanja nekih pitanja kočio brzi rad Matičin, ipak je činjenica, da su se mnoga njegova mišljenja na koncu pokazala kao ispravna, pa zato je moje mišljenje, da ga treba ponovno birati za predsjednika.“

Možda nije suvišno navesti dio Lukasova obrazloženja u vezi s Domjanićem. „G. Bazala je predložio mene za predsjednika, na čemu sam se zahvalio i ponudu otklonio, te nadovezao, da bi po mom mišljenju, ako se ukloni g. Domjanić kao kandidat, bio najpodesniji za to mjesto g. Bazala, jer on ima iskustva u Matici, a i velike socijalne veze u Zagrebu. Moj prijedlog nije nitko od prisutnih podupro. Kazao sam konačno, da ako konferencija zaključi, što se i dogodilo, ali ne jednoglasno, već većinom glasova, da se g. Domjanić ne bira, da mu se to mora unaprijed saopćiti. Na toj konferenciji potom nije bila osoba predsjednika definitivno određena. Gospodin Lorković je zaključio konferenciju i zamolio me, da se predomislim i ponuđenu kandidaturu ne odbijam. Kako sam iza toga otputovao u Dubrovnik za maturu i povratio se u Zagreb dan prije glavne skupštine, nije mi ništa bilo poznato, što se o kandidaturi predsjednika odlučilo; jedino znadem, da sam dobio kandidacionu listu na potpis s g. Bazalom kao predsjednikom. Držao sam, da je kasnije bila druga konferencija, koja je tako odlučila, ali toga nije bilo, već kako mi kasnije rekoše, sam g. Bazala je unio svoje ime kao kandidata za predsjedničko mjesto. Jedno sam uvijek osuđivao, što nije g. Domjanić prije bio obaviješten o tome, već na dan same skupštine. Tko je tome kriv i zašto je to učinjeno, čuo sam jednu versiju, no g. Bazala znade najbolje, pa bi mogao o tome javnosti nešto kazati.“

Je li doista Bazala to i učinio, nije mi poznato. Očito se izbor dogodio „iza leđa“ Dragutina Domjanića. Da je to tako i bilo, svjedoči Domjanić u pismu 2. svibnja 1924. prijatelju Vladimiru Šifferu: „I u Matici imam neugodnosti. Bazala me potkapa gdje samo može. Uostalom, ljetos izlaze moje tri godine mog predsjedništva, pa i sam ne znam hoće li me naše veličine opet kandidirati. Gadan je to tip ljudi, ovi naši profesori!“.

Kulturni i politički
kontekst 1923.

O 100. obljetnici Domjanićeva izbora za predsjednika MH valja se prisjetiti dijelova njegova govora s glavne skupštine 1. srpnja 1923, jer u njemu se Domjanić predstavio svojim razmišljanjima o tadašnjem kulturnom i društveno-političkom kontekstu; u tim se razmišljanjima razabire i pokoja aktualnost našeg trenutka 2021.

****

Kulturu danas ne cijene, smatraju je nekim zastarjelim predratnim pojmom. Danas vrijedi više fizička sila, nasilje, pravo šake, kao da smo se vratili u vremena naših špiljskih predaka. (...)

Cijeni se samo, što se može izraziti u novcu. Duševni se rad zapravo i ne plaća – baca mu se milostinja. Vrijedi samo rad ruke i stroja. Književnost i umjetnost postale su luksusom, kuriozitetima iz zaboravljenih vremena. (...) Vješti udarac glavom kod nogometa ima veću vrijednost, nego misao učenjakova, koja kao munja razdire tminu tajna prirodnih. (...)

A knjige? Knjige su neko vrijeme ljudi kupovali. Sve se bilo do grla zasitilo krvi i svatko je čeznuo za nečim višim, čišćim i duševnijim. Oni, koji su dosta teško kupili knjigu, tražili su je da se odmore, da odahnu dušom. A oni, koji su imali suviše novca, nabavljali su je, da se pokažu, kako i oni imadu dušu, ili bolje, da pokažu, da i oni imadu zlata.

(…) Knjige, naši najbolji prijatelji, tako su skupe, da ih oni, koji ih trebaju, ne mogu nabaviti. A oni drugi ih ne trebaju.

(…) Vjerujemo, da ima drugdje žarčeg sunca, nego što je naše, sretnijih naroda, nego što je naš, dopuštamo, da druge književnosti imaju velikane, koje mi nismo dostigli u umjetnosti, kojima naša nije premica, ali srce ničije ne bije u nama tako, ne osjeća za nas tako, kao srce naše zemlje. A mi ga čujemo u svakom glasu materine riječi, u svakom stihu naše domovine i u šutnji kraljevskih kamenova u Solinu, u srcu naše domovine.

Ne tražimo budnica iz zaboravljenih dana, ni šarenih zdravničarskih fraza, hoćemo samo da osjetimo, da je ono, što je stvoreno, niklo kod nas, da je naše. (…)

U malim narodima nema mnogo genija. Ljepše je meni djelo manje apsolutne vrijednosti, ali iskreno, nego silne riječi o velikim osjećajima, što lažu.

Ništa ne treba prezreti. Nije nebo krasno samo svojim zvijezdama stajačicama – suncima, i mnoštvo sitnih zvjezdica ljepotu njegovu povećava. I u vrtu mnoštvo sitnih skromnih cvjetova daje ljepoti vrta punoću i živost. Tako i u književnosti. Bore se uvijek stilovi i smjerovi. I svaki noviji, moderniji hoće da bude bolji od prijašnjega, a možda i jest, jer donosi nešto lijepo i novo. Ali nijedan neka ne sudi odviše strogo, možda će za godinu, dvije i on biti suđen, star i zaboravljen. A vrijednost će se svakome tek onda vidjeti, kad ga više ne bude, kad ostanu samo djela, koja živu i dulje od posljednje mode. Treba da je prije već umrlo, što hoće da živi.

Zato i Matica hrvatska ne prisiže ni na jedan smjer, ni na jednu školu. Neka bude djelo dobro. I to je sve.

****

U ovoj prigodi prisjećamo se i Domjanićeve obrane od napada srpskoga političara, povjesničara i filologa Ljubomira Stojanovića (1860–1930) koji je bio izabran 1922. za dopisnog člana JAZU. Stojanović je u Srpskom književnom glasniku (1926) objavio članak Hrvatska „Austrijanština“, u kojem je napao i vrijeđao Hrvate. Domjanić je na taj napad, kao predsjednik MH, odgovorio u pismu tadašnjem uredniku spomenuta časopisa Svetislavu Petroviću.

Za Dragutina Domjanića može se s pravom reći da je kao predsjednik Matice hrvatske bio zauzet u obrani hrvatske kulture i hrvatskoga identiteta, ne dajući da se te vrijednosti izgube u tadašnjem jugoslavensko-beogradskom hegemonizmu nad Hrvatskom. To je posvjedočio i u pismu Slovencu Božidaru Borku (1929): „U Pen klubu su opet izabrali za predsjednika mene. (…) nema prave sloge, osobito među nama u Jugoslaviji. Sa Beogradom je teško, ne može se ni odgovora dobiti. (…) A ja imam svagdje osjećaj, da se hoće sve centralizirati u Beogradu. Čast, kad bi mi bili kulturno jedno i kad bi tamo bio centrum sve naše kulture, ali to nije.“ Više se može pronaći u knjizi Dragutin Domjanić u novom svjetlu (2019).