Četiri zbirke, četiri svijeta

Na mom kritičarskom stolu neprestano raste hrpa pjesničkih zbirki. Čitam ih, pokušavam proniknuti u načine na koje su kriptirane, radim bilješke, kada sam u žurbi nasumce otvorim neku i pročitam pjesmu, dvije. Ako sam dekoncentriran ili umoran, počnu se dodirivati riječi iz različitih izvora, stapaju se pojedine slike, dogodi se da i koji stih migrira iz jedne u drugu knjigu. Na koricama tih izdanja izmjenjuju se poznata i nepoznata imena, intrigantni naslovi, fotografije, laskave rečenice na zaslovnicama. Izgleda da se u nas pjeva sve više, toliko da sam se nakon pustih godina sjetio antologijske pjesme Branka Miljkovića Poeziju će svi pisati. Taj sretni, nekonfliktni dan još nije došao, možda i neće, ali to nas ne sprečava da ga iščekujemo. Vraćam se hrpi na radnom stolu. S obzirom na to da je broj objavljenih knjiga znatno veći od broja prikaza koje sam u stanju napisati, ovom ću prilikom u jednom tekstu ponuditi „telegrafske“ kritike o četiri zbirke na koje svakako treba upozoriti.

Izd. Durieux, Zagreb, 2021.

Munja praznine

U nas se povremeno znalo raspravljati o tzv. stvarnosnoj poeziji, koja se poput korova širila u prvom desetljeću ovoga stoljeća. Mnogi su dvojili o njezinu smislu, iskustvenim dosezima, ali i opravdanosti tog priručnog termina. Pjesnik i prevoditelj Dinko Telećan u razgovoru za Arteist sada već daleke 2013. godine doslovce je upitan prezire li stvarnosnu poeziju. Nimalo zbunjen izravnošću pitanja, odgovorio je jednako izravno: „Prezirem, a malko mi se i gadi. Mislim, što je to uopće: stvarnosna poezija? Kakav je to bedasti termin? Tko si to utvara da doista zna što je stvarnost pa da neku poeziju koja dobacuje otprilike dva pedlja od takozvanog lirskog subjekta nazove ‘stvarnosnom’…“

Izd. 3000 godina Za dar, Zadar, 2020.

Tim je odgovorom Telećan per negationem naznačio i što ga u poeziji privlači te kakva bi uostalom mogla biti poezija koju sam piše. U igru ulaze riječi poput transcendencije, nadosjetilnosti, istraživanja i sl. Doista njegove su pjesničke knjige do detalja dotjerane artističke i artificijelne tvorevine; njegov subjekt jednako obuzimaju misao i mistika, ritam i zvuk. Šesta Telećanova zbirka Dovoljni razlozi i druge pjesme otvara se poematičnim tekstom Nastavak u kojemu se subjekt obraća pojmu praznine predočujući ga kao krajnju neizvjesnost, kao neočito, tamno mjesto na kojemu treba kopati „dublje od dubine“ ne pitajući se pritom o razlozima tog čina. Za razliku od većine, koja prazninu doživljava kao nedostatak ili ništavilo, Telećan joj pridaje izrazito povoljne konotacije, njegov subjekt pjesmu okončava stihovima: „hoću biti njezina munja/ neću biti vijest/ praznina će ostati u cipelama“. Bljesak te munje (ili nedoslovnost promatranja i mišljenja) na različite načine osvjetljava motive na koje se subjekt usredotočuje: glazbu, kamen mudraca, besplatan ručak, nebitak, otok, potres, mačku, harpun, panj, psalam, mitološke storije i likove. Autor kao da traži i nalazi praznu točku, poticajno ništa u svakom od motiva. Zbirka mjestimično nalikuje lirskom putopisu koji uključuje mitska mjesta različitih kultura i civilizacija, lektiru, pjesme i pjesnike. Telećanov je subjekt otvoren novim iskustvima, on je putnik u emocionalnom, iskustvenom i spisateljskom smislu. Međutim i ta uloga podliježe propitivanju. Eksplicitna kritika sakralizacije stalnoga kretanja iskrsava u pjesmi Dosta tih putovanja, koju čine četverostišni moto K. Kavafisa i dva Telećanova stiha: „hoću na javu/ ne na Javu“.

Poetski govor Dinka Telećana povremeno karakterizira upotreba leksičkih rariteta i poetizama (tlost, istota), a povremeno težnja prema apstrakciji, primjerice kada se usredotoči na dimenzije, boje i simbole pa progovori o zmajskom voću, crnim vatrama, tmastom glasu, prvoj strofi zime itd. Tehnika pjesme upućuje na umijeće koje uključuje odlično vladanje klasičnim versifikacijskim modelima i recentnim inačicama slobodnoga stiha. Ispod njegovih tekstova nerijetko odzvanjaju metrički obrasci poput hemsametra, a s njima u prvi plan iskaču slojevi pročitanoga, plemeniti literarni talog koji pretpostavlja sofisticirani dijalog.

Svojedobno su svoju panoramu mlađega pjesništva Čegec i Mićanović naslovili Strast razlike, tamni zvuk praznine. Poslije čitanja zbirke Dovoljni razlozi i druge pjesme taj mi se naslov učinio kao potencijalni minimalistički opis Telećanove knjige i kao podesan slogan koji bi nagovarao na njezino čitanje.

Na prvu loptu

Dvojac poznatih inetelektualaca i poticajnih autora (pričem višestruko potvrđenih pjesnika), Andrijana Kos Lajtman i Damir Radić, objavio je zbirku Zarazna zona. Knjiga je skroz aktualna, usmjerena prema onome što smo svi kao zajednica iskusili. Zarazna je zona svojevrsni lirski dnevnik nevremena koji spaja iskustva korone i potresa. Kos Lajtman i Radić literarno „dokumentiraju“ paralizu života u svim segmentima, koja je obilježila proljeće 2020. U tu su svrhu odlučili pisati pjesme o istim temama s istim naslovima. Naslova je petnaest i odreda su jednorječni: Potres, Snijeg, Nabava, Šišanje, Šetnja, Šala, Propusnica, Film, Uskrs, Šuma, Smrt, Hitna, Vježbanje, Travarica, Autobus.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2021.

U tih trideset tekstova na djelu su dvije perspektive koje se gdjegdje približavaju, gdjegdje odmiču jedna od druge, dva tipa percepcije i senzibilnosti. Partneri koji zajedno proživljavaju tjeskobno vrijeme provlače opću frustraciju kroz osobne rastere. Pritom dijalogiziraju stihovima kako bi zabilježili trenutak i dali mu na važnosti, kako bi u prvi plan gurnuli emocije tjeskobe i straha te skučenost života u skučenim okolnostima. U želji da ilustriram kako taj poetski projekt funkcionira, navest ću početke pjesme Nabava. Andrijana Kos Lajtman počinje ju ovako: „Odlazak po kruh,/ najvažniji događaj u ovome danu.// Maska moja, maska tvoja,/ antiseptik, antiseptik./ I male šape koje skaču/ jer idemo u šetnju.“ Damir Radić o istoj temi pjeva ovako: „moja je maska platnena, tamnoplava/ tvoja zelenkasta, troslojna, medicinska./ tako opremljeni krećemo u nabavu./ s nama je tvoj mali pas, najmekša bjelina.“

Iako Kos Lajtman i Radić na stvarnosne izazove reagiraju na prvu loptu (kako bi rekli sportski novinari), stvarnost nerijetko raste u njihovim riječima, raste unatrag i unaprijed, ponekad se fantastizira, a ponekad se izdvojeni prizori dopunjuju sjećanjima na događaje, filmove ili povijesne podatke. Ipak ostaje dvojba mogu li stihovi Zarazne zone nadživjeti svoju temu ili će s vremenom izblijedjeti njihova sugestivnost. Uostalom korona je i dalje među nama, ali naš odnos prema njoj bitno je drukčiji nego u proljeće 2020. 

Kako pjevati nemoć

Nakon osmogodišnje stanke novom se pjesničkom knjigom oglasio Goran Bogunović. Njegova četvrta zbirka Vježbe hrabrosti sadrži 54 pjesme raspoređene u pet ciklusa. Riječ je o recentnoj inačici egzistencijalističke poezije. Subjekt zbirke propituje svoju prošlost, odrastanje i stjecanje iskustva. Radi se o izrazito senzibilnom subjektu, pasivnom, sklonom introspekciji. Kako nije u stanju suočiti se s kontekstom u koji je uronjen, on se usredotočuje na motive koji mu omogućuju udaljavanje od društvenoga okoliša i grčevitu gradnju intimnoga prostora. Deviza kojom se tješi i brani eksplicirana je u distihu „treba misliti na nešto drugo/ kada je teško mislimo na nešto drugo“. To drugo jednom je vjetar, drugi put kuhinja, pa sok od jabuke, sjena, obrisi, snimanje glasa, celofan itd. Stanovitu sigurnost i spokoj nalazi u sjećanjima i prirodi. Primjerice niz pjesama počinje tvrdnjom „zaljubio sam se u drvo“, iza koje razvija figurativne analogije između drveta i čovjeka (kora kao koža, grane kao ruke, središnji god kao srce). O čemu god govorio, taj subjekt zapravo govori o vlastitoj nemoći da se suoči sa svijetom oko sebe. Posve se slažem s Davorom Ivankovcem koji pogovor zbirci zaključuje tvrdnjom: „Poezija Gorana Bogunovića doista jest vježbanje hrabrosti — hrabrosti da se govori iz nemoći, da se stvori iz nepovjerenja u vlastite mogućnosti i da se nađe pravo bogatstvo motiva i slojeva ondje gdje ih možda ne bismo očekivali.“

Iako subjekt Bogunovićeve zbirke nije mihalićevski prkosan i pripravan na viteški poraz u srazu sa stvarnošću, Bogunovićev lirski diskurz, makar izdaleka, podsjeća na Mihalićev. U podlozi njegova slobodnog stiha razgovorni je idiom, lirska se tema oblikuje koncentrirano. Autor gdjekad posegne za prigodnom parabolom, a gdjekad paradoksalno poentira pjesmu. Zbirka Vježbe hrabrosti nudi finu, tihu, intrigantnu poeziju. Kao završni nagovor na njezino čitanje citirat ću drugu strofu kratke pjesme „Sreća“: „snijeg zavija kao da je pao on/ osluškujem njegov plač dok čekam proljeće/ da provjerim je li vani sigurno/ strah me jedino da ne oslijepim/ nakon što svjetlo zamijeni ovu mirisnu tamu“.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2021.

Raspjevani TMB

Bilješke na kraju knjiga Tomislava Marijana Bilosnića jedva popisuju smjerove u kojima se kretala njegova umjetnička i profesionalna karijera. Bilješka u najnovijoj podsjeća da je taj autor objavio više od stotinu knjiga poezije, proze, kritika, feljtona i putopisa te da je, osim toga, slikar, umjetnički fotograf, publicist i novinar, da je priredio osamdesetak samostalnih izložbi, da je prevođen, recipiran, nagrađivan. No i među bilješkama postoje one preciznije. Kada su internetski portali, nekako s jeseni 2020, objavljivali istu nepotpisanu informaciju o izlasku zbirke Naranče Federica Garcíe Lorce, u njoj je stajalo da je riječ o 143. tiskanom izdanju tog autora.

Što nam dakle nudi Bilosnić u svom 143. tiskanom izdanju!? Knjiga Naranče Federica Garcíe Lorce donosi stotinjak pjesama raspoređenih u jedanaest ciklusa. Autor rabi karakteristične toponime i motive koji se vežu uz prostore koje spominje i o kojima je pjevao Lorca – Granadu, gitare, Ciganku, Alhambru, masline, Toledo, Córdobu… Tim motivima i toponimima supostavlja domaće – Zadar, Zemunik i sl. Granada pritom sliči Zagrebu, a magla Alhambre dotiče Medvedgrad. Kako i priliči osviještenu autoru, Bilosnić ide i korak dalje pa traži i nalazi slične motive i u stihovima hrvatskih pjesnika (Vučićevića, Alfirevića, T. P. Marovića, Ivaniševića, Črnje, V. Parun itd). Diskurz zbirke himnički je bujan, raspjevan, slika se naslanja na sliku, subjekt je egzaltiran i raspričan. Ukratko u povodu rijetko viđene lakoće s kojom subjekt Naranči Federica Garcíe Lorce pjeva, putuje i povezuje mjesta i tekstove moglo bi se govoriti o postmodernističkom citatnom dijalogu, ali i o lirskom turizmu vještog i dobro pripremljenog pjesnika. Kako god bilo, Bilosnić se ne odvaja od naranče: „nosim je u ruci/ sve dok ne ostanemo goli/ ona i ja“. A kada najposlije ostanu goli, ne sumnjam da će se Bilosnić snaći. Što će biti s narančom – to je već drugo pitanje.