Bookerov problem, Bookerov poučak

Kada je 3. studenog ove godine Damon Galgut proglašen dobitnikom Bookerove nagrade, bio je to važan događaj kako za autora tako i književni svijet u cjelini. Za Galguta, južnoafričkog pisca koji je već dvaput ušao u uži izbor za tu nagradu, Booker znači u prvom redu ugled i slavu: prijevode, nova izdanja, nove ugovore te dopiranje do širokog kruga čitatelja, čemu vjerojatno većina autora i teži. No mnogo se toga za Galguta mijenja i na financijskom planu: osim što dobiva 55.000 funti, koliko iznosi sama nagrada, cijena njegovih autorskih prava znatno će porasti. Dovoljno je spomenuti da je Kindle-izdanje The Promise na Amazonu dan prije dodjele Bookera koštalo deset, a dan poslije – kada mu je dodana velika „etiketa“ Booker Prize Winner – cijena je skočila na 25 dolara. Dobiti Bookerovu nagradu dakle donosi i slavu i čitatelje i novac. Čini se kao ostvarenje snova svakog pisca. No, stvari sa Bookerom nisu tako jasne ni jednostavne.

Od utemeljenja 1969. do danas Booker Prize etablirala se kao jedna od najvažnijih književnih nagrada na svijetu. Za razliku od Nobelove nagrade, koja se uglavnom dodjeljuje za cjelokupan opus nekog autora, Booker je usredotočen na jedno djelo. I tu počinju problemi. Već sam koncept te nagrade u sebi sadrži niz ozbiljnih nejasnoća. Na prvi se pogled u definiciji sve čini savršeno jasno: Booker se dodjeljuje za najbolji roman napisan na engleskom te godine. Dva su dakle ključna faktora: prvi je literarna izvrsnost, a drugi jezična, odnosno geografska pripadnost. I jedan i drugi su zapravo problematični i nejasni.

Finalisti ovogodišnjeg izdanja Nagrade Booker  / Izvor službena stranica Nagrade Booker

Prvi je problem ono „najbolji roman“, koji u sebi sadrži dvije dodatne komplikacije. Književnost je umjetnost – oko toga se većina ljudi ipak slaže – a u umjetnosti je procjena onoga što je bolje ili lošije iznimno teška. Ne postoje neki jasni objektivni kriteriji po kojima bi se moglo zaključiti da je riječ o dobrom ili lošem romanu ili pjesmi. Ne može se matematički izračunati ni izmjeriti je li Galgutovo djelo doista najbolje od 153 koja su ove godine ušla u izbor. Problem je to kojim se bavi i književna kritika i estetika, a jednoznačno rješenje ne postoji. Ipak, iskustvo pokazuje da se može doći do svojevrsna konsenzusa o književnoj vrijednosti nekog djela. Tako je, recimo, barem načelno prihvaćeno da je Zaposjedanje A. S. Byatt izniman roman, dok djela Danielle Steel – koja također u središtu imaju ljubavnu priču – književne vrijednosti zapravo nemaju.

Iako je to mišljenje, da tako kažemo, službene kritike, ne znači da ga dijele i svi čitatelji. Booker je naime zasnovan na ideji da književnu nagradu dodjeljuje žiri sastavljen od književnih insajdera, od ljudi koji se književnošću bave. Taj se žiri svake godine mijenja, ali se uvijek sastoji od pisca, dva izdavača, književnog agenta, osobe koja se bavi prodajom knjiga i predsjednika žirija. Predsjednika imenuje Grupacija Booker, utemeljitelj nagrade. No treba spomenuti da je riječ o kompaniji koja nije vezana uz književnost, već se bavi trgovinom; odatle i novac za utemeljenje i održavanje te nagrade.

Takav žiri, sastavljen od ljudi koji o književnosti znaju više od „običnih smrtnika“, daje nagradi svojevrsni kredibilitet. Ako je naime uopće moguće procijeniti vrijednost nekog romana, onda je ipak najvjerojatnije da to može učiniti netko tko je posebno obrazovan upravo za to. Tako je Booker dobio auru elitizma.

S jedne strane, to opravdava ugled same nagrade, ali s druge se javljaju i osporavanja. Neki smatraju da bi većina čitatelja trebala glasati te da bi priznanje trebao dobiti roman koji „žele kupiti obični ljudi koje srećete na ulici“. Koncept demokracije u izboru književne vrijednosti vrlo je problematičan, jer se često javlja izrazito neslaganje široke publike i kritike. Spomenimo samo da je najprodavanija knjiga godine na Amazonu nedavno bila Djevojka iz močvare, sentimentalna verzija odnosa prirode i čovjeka, koja se kritici nije svidjela. Sve to rezultat je i suvremenoga postmodernog nestajanja granice između tzv. „visoke“ i tzv. „zabavne“ književnosti. No ključni je problem što potpuno slaganje ne postoji ni u redovima „službene kritike“. Iako književno obrazovanje daje „dublji“ uvid u vrijednost djela, ono još ne znači konsenzus.

A upravo su se takvi problemi javljali tijekom 52-godišnje tradicije Bookera. Vjerojatno najpoznatiji „skandal“ dogodio se 1984, kada je nagradu dobio roman Hotel na jezeru Anite Brooker. To samo po sebi ne bi bilo iznenađenje – riječ je o dobro napisanu romanu – da u užem izboru nije bila Flaubertova papiga Juliana Barnesa. U usporedi s Barnesovim djelom – koje ne samo da inventivnim pripovjednim postupcima propituje odnos između književnosti nego se smatra jednim od ključnih djela cjelokupne postmodernističke književnosti – vrijednost je Hotela minorna. Kako je moguće da je žiri tako pogriješio?

Dva su moguća objašnjenja. Prvo se svodi na izrazito netradicionalno pripovijedanje i strukturu Barnesova romana, koji destabilizira granice žanrova romana i biografije. Čini se da je Papiga za žiri bila odveć originalna, previše postmodernistička. Drugo se moguće objašnjenje korijeni u obuhvatu nagrade. Ona se najprije dodjeljivala za najbolji roman na engleskom objavljen na području bivšeg britanskog imperija, da bi tek 2014. proširila opseg na sve romane objavljene na engleskom jeziku. To zapravo znači da je tradicija engleske kulture, kao i pripadnost toj kulturi, važan kriterij pri dodjeli Bookera. Ako je tomu tako, onda u izbor najboljeg romana ulazi i element koji ne pripada inherentno književnost. Nije, dakle, samo stvar u tome da djelo bude najbolje s književne strane nego se prešutno uvodi i određena tematika, pa i nešto poput političke podobnosti. Tako je, recimo, poprilično prašine podigla izjava jednog člana žirija iz 1999, koji je ustvrdio da Salman Rushdie više ne ulazi u uži izbor za nagradu jer je „napao londonsku književnu zajednicu“. Činjenica da je isti autor već dobio Bookera za Djecu ponoći, čini se, nije od presudne važnosti. Ipak, Rushdie je dobio nagradu The Best of Booker 2008, no presudnu je riječ imao glas publike.

Od sama početka prestižna nagrada uspijeva održati visoku književnu razinu romana kojima je dodijeljena, pa je tako na popisu dobnika dobar dio najboljih romana napisanih u posljednjih pedesetak godina. Spomenimo samo Coetzeeov Život i doba Michaela K., Blind Assasin Margaret Atwood, Pijev život Yanna Martela, Na kraju dana Kazua Ishigura, Barnesov Osjećaj kraja i Zaposjedanje A. S. Byatt. No osjećaj ukorijenjenosti u tradiciju britanskog imperija ipak povremeno pretegne nad književnom vrijednošću, kao što je to u slučaju dvaput nagrađene Hilary Mantel. Iako se njezinim Wolf Hall i Privedite tijela ne može osporiti književna vrijednost, očito da je za žiri iz 2009. i 2012. važnija bila tema iz vremena Tudora.

Posljednjih je godina uočljiva prisutnost novih, angažiranih tema nagrađenih romana. Čini se da je to uzrok presedana u dodjeli godine 2019. Nagrađena su naime dva romana: Djevojka, žena, drugo Bernardine Evaristo i Svjedočanstva Margaret Atwood. U širokom smislu, oba djela govore o problematici žene u suvremenom društvu, no Djevojka, žena, drugo znatno je bolji roman od djela Margaret Atwood, pa je vjerojatno tema bila presudna u neobičnoj odluci da se nagrada podijeli.

Ovogodišnji dobitnik, reklo bi se, spaja najbolje obaju krakova definicije Bookerove nagrade. The Promise Damona Galguta s jedne je strane pripovjedački vješto i originalno napisan, a s druge govori o društveno važnoj temi. Smješteno u Pretoriju u Južnoafričkoj Republici, djelo prati bjelačku obitelj Swart, koja se sastaje svakih desetak godina na sprovodu jednog od njezinih članova. Za razliku od donekle slične tematike Obiteljskog okupljanja Anne Enright, koje je Bookera dobilo 2007. – oba se romana naime odvijaju za vrijeme sprovoda – Galgutovo se djelo ne bavi tematikom nepouzdanosti vlastitog i obiteljskog sjećanja (kao ono Anne Enright), nego fizičkim i moralnim raspadom obitelji u razdoblju od četrdesetak godina, kao i postupnim promjenama u Južnoafričkoj Republici, ponajprije u odnosu prema crncima. Ključni je problem uporno kršenje obećanja iz naslova: umirućoj supruzi Rachel muž obećava da će sluškinji Salome, crnkinji, darovati malu kuću kao zahvalu za njezinu pomoć tijekom dugotrajne i teške bolesti. Iako neodržano obećanje funkcionira kao alegorija moralnog raspada bijelaca u Južnoj Africi, The Promise je sve prije nego moralistička proza. To je mračan, ali i pripovjedno životan roman. Iako fabula postoji, ona nije od ključnog značenja, već je vješto isprepletena sa stalnim izmjenama u perspektivi pripovjedača, u obratu unutarnjega monologa jednog lika u drugi bez jasna upozorenja, u nepouzdanosti i nemogućnosti identificiranja pripovjedača. To je tekst koji traži maksimalnu suradnju, reklo bi se da je „težak“, a iako ga opisi smrti često osupnu, čitatelj ostaje dirnut.

Usprkos svim kontroverzama, Bookerov žiri ove godine zasigurno nije pogriješio u izboru dobitnika. The Promise Damona Galguta izniman je roman.