Adele: Razvod i kako ga uglazbiti

Pop-zvijezdama, koje su po prirodi stvari prisiljene odrastati pod svjetlima reflektora, teško je odvojiti privatni život od javnog. U doba virtualne stvarnosti i dominacije društvenih medija granice između profesionalnih i osobnih svjetova tope se kao sladoled na suncu. Život u javnosti neki slabo podnose, poput Vana Morrisona, čiji je kantautorski talent uvijek bio obrnuto proporcionalan količini raspoloživih socijalnih vještina. U sličnu skupinu ubrajaju se i Bob Dylan te pokojni Lou Reed; Reed je album iz 1980. ne slučajno naslovio Growing Up In Public. U najkreativnijim danima Bowie je razvio posebnu strategiju: za svaku stvaralačku fazu kreirao je novi lik. Izvanzemaljska rock-zvijezda Ziggy Stardust tek je najpoznatiji, no tu su i drugi: Halloween Jack iz etape ploče Diamond Dogs, Thin White Duke iz faze LP-a Station To Station. Svaki od njih živio je vlastitim javnim životom omogućujući pravom Bowieju odmak od vlastitih umjetničkih kreacija.

No to su uglavnom iznimke. Svaki celebrity koji drži do sebe prije ili poslije prilagodit će se činjenici da su njegovi (ili njezini) uspjesi publici jednako vidljivi kao i privatne katastrofe koje obični ljudi prolaze unutar četiri zida. Štoviše, mnogi glazbenici u intimnim nevoljama vide dodatnu kreativnu motivaciju – dogodi li im se raspad braka, snimit će ono što se u engleskoj terminologiji naziva divorce album. Uspješniji među tim albumima ostavljaju dojam svojevrsnih dnevnika jedne (nažalost propale) ljubavi. Čak je i mrzovoljni Bob Dylan, čovjek s tisuću maski i majstor svih transformacija, potpisao Blood On The Tracks, album koji svi osim autora tumače kao potresan dokument rastakanja bračne veze s neprežaljenom Sarom. Kako smo već pisali na ovim stranicama, povijest popularne glazbe zakrčena je krhotinama puknutih veza i srušenih svjetova. Proizašla albumska ostvarenja često imaju samoterapijska obilježja, a neka su protkana gorčinom: primjerice, stihovi pjesama na albumu Here, My Dear (Evo, draga) koji je Marvin Gaye potkraj 70-ih darovao bivšoj supruzi Anni seciraju mučne detalje njihova razvoda.

Izd. Columbia/Menart, 2021.

Potraga za svježim i donekle usporedivim primjerima dovodi nas do novog, dugo iščekivana albuma Adele, londonske kantautorice koja je odavno zaslužila status globalnoga popkulturnog fenomena. Za razliku od Dylana ili Bowieja, koji svoje emocije dostavljaju u obliku teško rješivih kodova, Adele se od početka oslanja na strategiju koja se svodi na ovo: najdublje osjećaje, strepnje, traume i dvojbe – zapravo čitavu izmučenu intimu – publici servirati otvoreno i bez sustezanja, kao na pladnju. I to učiniti s mazohističkom brutalnošću. Raspolažete li vokalnim sposobnostima njezina kalibra i izražajnosti, učinak može biti razoran.

Njezin novi album 30 (Columbia/Menart, 2021) nije samo posljedica urušavanja odnosa s bivšim mužem (Simon Konecki) – njegov sadržaj zadire mnogo šire. Kombinacija klavirskog popa, pseudodžez-stilizacija, rock-kantautorske estetike i ekstatičnog gospel-soula uglazbljena je slika i prilika ranjive tridesetogodišnje pjevačke dive, bivše supruge i zabrinute majke u trenutku posve neglamurozne emotivne krize. U pravu je kritičar magazina Spin, koji zapaža da dvanaest novih Adelinih pjesama ne govori toliko o njezinu razvodu koliko o preispitivanju vlastita identiteta.

Debitiravši 2008. albumom 19, Adele Adkins potpisala je još tri studijska ostvarenja: 21, 25 i najsvježiji, 30. Poredani jedan do drugog, oni se mogu i trebaju slušati kao niz artikulirano sročenih, bolno iskrenih dnevničkih zapisa. Brojevi iz naslova ne označavaju autoričinu dob u trenutku izlaska albuma, nego u početnoj točki njegova nastanka. Zapravo, današnja Adele rastavljena je 33-godišnjakinja u novoj romantičnoj vezi. „Britansku zvijezdu osvojio je američki sportski agent Rich Paul“, prenose novu važnu vijest čak i domaći tabloidi. Posve prirodno, nastavila je sa svojim životom, iako rane sporo zarastaju. Album 30 posvetila je devetogodišnjem sinu Angelou, očito potresenom i zbunjenom u kontekstu obiteljske drame. U staromodnoj baladi My Little Love, aranžiranoj po receptu klasičnih soul-stilista ranih 70-ih, Adele razgovara s uznemirenim sinom, pjeva mu, plače i tješi ga pokušavajući ne samo odagnati djetetov strah nego i analizirati vlastite postupke: „Znam da se osjećaš izgubljeno / to moja je krivnja, sasvim“. Slušatelju autorica namjenjuje ulogu voajera, ali to je stara Adelina specijalnost, još od bolno ispovjednih skladbi poput Someone Like You s deset godina starog bestselera 21.

Budući da u ovako skupim projektima ništa nije prepušteno slučaju, Adele je na albumu 30 okupila provjerenu međunarodnu suradničku ekipu. Švedski producenti Shellback i Max Martin, njegov kanadski kolega Shawn Everett, američki autor/producent Greg Kurstin i multiinstrumentalist Inflo (iz enigmatičnog britanskog soul-kolektiva Sault) učinili su ono što se od njih očekivalo: Adelin starinski senzibilitet adaptirali su afinitetima masovne pop-publike. Kurstin je suautor razorne klavirske elegije Easy On Me u kojoj pjevačica vapi za oprostom, razumijevanjem – opet je sin u središtu priče. Pjesma je strukturirana po iskušanu obrascu, s početnim relaksiranijim dionicama koje u bombastičnom finalu prerastaju u vokalnu erupciju. U zvukovnom smislu sve je u skladu s očekivanjima, sa tek nekoliko sitnih žanrovskih diverzija. Među njima je uvodna Strangers By Nature, koja se ugođajem, melodijom i gudačkim aranžmanima oslanja na tradiciju glazbe iz starih holivudskih filmova. Ako ta skladba zvuči kao posveta Judy Garland, onda je I Drink Wine naklon kantautorskom pop-rocku 70-ih. Billy Joel? Elton John? Svejedno, jer većina pjesama ipak se kreće u koordinatama himničnog soula utemeljena u ključnim radovima omiljenih pjevačica, u rasponu od Ette James, Roberte Flack i Elle Fitzgerald do Alicie Keys.

Podvuče li se crta, britanska diva teško će dosegnuti kreativne vrhunce heroina iz prošloga stoljeća. No silovita osjećajnost, karizma, sugestivnost i tehnička vještina omogućuju joj ostanak na krovu svijeta. „Ljubav je igra“, podsjeća u odličnoj završnoj skladbi – igra u kojoj jedna strana mora nastradati. Ako je Adele ostala na gubitničkoj strani, šteta. Jedina ali vrijedna utjeha izvire iz činjenice da je, poput svih velikih pjevačica, osobnu tugu u svakom trenutku sposobna pretočiti u univerzalne i svima razumljive emotivne iskaze.